Trebaju li nam i u kulturi “Lipanjske zore”? Posezanja za hrvatskom baštinom u okolici Trebinja

Kad ne možemo riješiti baštinska pitanja u Karinu, usred Hrvatske, kako ih riješiti u BiH ili Crnoj Gori?

Prošlo je sad već više godina otkad sam sa suautorima Stanislavom Vukorepom i Vesnom Slobođan uz pratnju Marka Dubelja gazio preko Trebinjske šume i Površi, približno putovima združenih hrvatskih snaga koje su oslobađale jug juga Republike Hrvatske i najjužnije krajeve istočne Hercegovine dok se pripremala knjiga Neispričana priča – turistička monografija Općine Ravno.

Između silnih dogodovština prisjećam se kako je Stanislav negdje u Orašju, kroz koje je prošla granica između dvaju bosanskohercegovačkih entiteta, svojim oštrim pogledom prepao medvjeda kojega je probudilo marčano sunce te kako je Marko u hodu rješavao krađe meda i slične nepodopštine u rijetko naseljenome hercegovačkome zaleđu Dubrovnika.

Kad je knjiga napokon izišla, do nas su dolazili nezadovoljni glasi poražene strane na koje smo odgovarali rečenicom: „Bilo bi loše da nas hvale.“ 

Međutim, iako je još 1992. veći dio hrvatskoga ozemlja na hercegovačkome jugoistoku oslobođen (štoviše, Hrvati su ondje dobili i nešto više prostora od onoga u kojemu su bili većinom prije rata), iako je od pisanja spomenute monografije prošlo već sedam godina i iako je u međuvremenu prije dvije godine objavljen opsežan zbornik Trebinjsko-mrkanska biskupija.

Zbornik radova povodom 1000. obljetnice prvoga pisanog spomena Trebinjske biskupije i 700. obljetnice prvoga spomena Mrkanske biskupije pod priređivačkom palicom Marinka Marića i don Ivice Puljića, borba za ono što je teškim mukama obranjeno i dalje traje.

I dok se u „bitku“ za Ruđera Boškovića uključila cjelokupna hrvatska akademska zajednica, „bitke“ za crkve u malenim mjestima srca moga vodi tek svećenstvo Trebinjsko-mrkanske biskupije i nas nekoliko koji se ćutimo dužnima uzvratiti za svekoliku pomoć koju smo tijekom naših istraživanja dobili.

Misionari među hrvatskim katolicima u okolici Trebinja

Jedna je u nizu tih sitnih bitaka borba za razvaline crkve svetoga Petra u Zaplaniku, ubavome mjestašcu smještenom tek nekoliko kilometara od hrvatsko-bosanskohercegovačke granice, u Trebinjskoj šumi, nedaleko od zloglasnoga Golubova kamena.

Pritom treba imati na pameti kako se iza toga predjela nalazi selo Kalađurđevići, do Domovinskoga rata najistočnije mjesto s hrvatskom većinom (danas smo se ipak pomaknuli još nekoliko kilometara na istok, do Uskoplja i Ivanice), koje je bilo među prvima na udaru i doslovno je pregaženo uoči napada na dubrovačko područje.

No, iako su Kalađurđevići i Grepci do 1991. bili hrvatske oaze u moru srpskih sela istočno od Kijeva Dola i Belenića, katolika je nekoć bilo i istočnije. Godine 1630. skrb o katolicima u Žurovićima, području koje obuhvaća dijelove Bobana, Trebinjske šume i Površi 20 – 30 kilometara jugozapadno od Trebinja, preuzeo je svećenik iz Dubrovnika don Lorenzo Vecchi. Ondje je obnovio crkvu svetoga Petra u Zaplaniku i ostao kao misionar do 1639. Prema Stanju duša Trebinjsko-mrkanske biskupije iz 1639. u Trebinjskoj je šumi i nešto istočnijoj Površi živjelo 14 katoličkih obitelji (6 obitelji u Kalađurđevićima, 4 obitelji u Orahu te po 2 u Berovićima i Slavogostićima).

Dana 4. travnja 1644., kako navodi don Milenko Krešić, misionarom je u Žurovićima imenovan zadarski dominikanac Josip Marija Bonaldi. Godine 1645. Bonaldi spominje 135 katoličkih duša u 15 domova u Žurovićima, i to u selima Berovići (danas napuštenome zaseoku sela Začula, a ako je suditi po toponimiji i migracijskim kretanjima, stanovnici su se Berovića preselili u Sreser na Pelješcu), Orah, Slavogostići, Vukovići, Jasenica (napušteno selo u blizini današnjih Slavogostića), Grepci i Orah.

Bonaldi ujedno napominje kako je u Žurovićima više od 15 obitelji prešlo na pravoslavlje, a dvije na islam te opisuje ruševne crkve svetoga Petra u Zaplaniku i svete Tekle u Orahu. Godine 1675. – 1677. kao dio katoličke misije Žurovići spominju se naselja Kalađurđevići, Slavogostići, Zaplanik, Berojevići (riječ je o Berovićima), Orah i Jasenac. Još malo poslije, 1708., u Slavogostiće je kao misionar poslan fra Franjo Studić, a 1733. katolici su u Trebinjskoj šumi nastanjivali još samo Kalađurđeviće i Slavogostiće.

Od druge polovice XVIII. stoljeća Kalađurđevići su ostali jedino selo u Trebinjskoj šumi s katoličkom većinom nakon što su i posljednji katolici u Slavogostićima (1395. spominje se Hrvatin Slavogostić) prešli na pravoslavlje. Na katoličku prisutnost u susjednoj Površi posredno upućuje spomen sela Bijela, između Rupnoga Dola i Glavske, u kojemu su „nekad živeli Latini“, o čemu piše srpski etnolog Obren Đurić-Kozić 1903. i o čijoj je crkvi svetoga Petra nedavno u Hrvatskome tjedniku pisao Stanislav Vukorep, a za rodonačelnika jednoga od najstarijih rodova iz Trebinjske šume – roda Pravica – Đurić-Kozić navodi da je „po svoj prilici katoličkoga podrijetla“.

Katolička pisana vrela iz XVII. stoljeća navodno pristrana, a pravoslavna iz XXI. nude mitove i legende

Vratimo se mi u Zaplanik. Ondje je u gornjemu dijelu groblja prije desetak godina obnovljena pravoslavna crkva svetoga Petra i Pavla stradala tijekom Domovinskoga rata. Ta se crkva nalazi na mjestu crkve svetoga Pantelejmona koju 1857. spominje srpski povjesničar Nićifor Dučić. Godine 1864. na njezinu je mjestu podignuta nova crkva 1865. posvećena Vavedeniju presvete Bogorodice, a 1903. zabilježeno je da je crkva posvećena svetomu Petru i Pavlu.

U donjemu dijelu groblja ostatci su temelja katoličke crkve svetoga Petra u visini do jednoga metra. O njoj don Ivo Šutalo piše da je teško reći kad je izgrađena, ali se sa sigurnošću zna da je 1644. Josip Marija Bonaldi izvijestio Svetu Stolicu o njezinu postojanju (vidjeli smo da postoji i zapis iz 1639. o njezinoj obnovi, a postoje i drugi zapisi koji govore o popravku crkve tijekom osmanlijske vlasti, prilikama mjesnih katolika, odnosima s pravoslavcima itd.).

Tijekom velike trešnje koja je 1667. pogodila Dubrovnik na crkvi je srušen krov, a kako se crkva nije popravljala, bila je sve trošnija. Uza novu pravoslavnu i staru katoličku crkvu u Zaplaniku smješteno je katoličko i pravoslavno groblje u koje se trenutačno ukopavaju pravoslavni stanovnici Zaplanika, Nenovića, Kutine i Vukovića te katolici iz Kalađurđevića.

Ondje su i grobnice Pere, Tomislava i Ive Radulovića, Hrvata iz Kalađurđevića koji danas žive u Mokošici, a župa je Trebinje katastarski uknjižena na katolička dio groblja. Medijska i ina borba za katoličke objekte u Trebinjskoj šumi traje već nekoliko godina, a osobito u posljednjih sedam godina otkad se ondje provode „arheološka“ ispitivanja. Iako nisam arheolog, nije loše pročitati odluku po kojoj se Povijesno područje Zaplanik, Općina Ravno proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj od 16. do 20. lipnja 2014.

U toj odluci, među ostalim, stoji da su crkvu svetoga Petra katoličkom smatrali Ljubo Sparavalo i Đuro Tošić (nota bene, srpski autori), a njihovo mišljenje osporava Aleksandar Ratković. On je povjerenstvu koje je odlučivalo o proglašenju nacionalnoga spomenika dostavio dotad neobjavljen rad.

Ratković drži da izvješće koje misionar Bonaldi šalje u Rim 1644. nije vjerodostojno jer ga je pisao katolički svećenik, ali zato ničim utemeljenu predaju po kojoj su se Radulovići iz Kalađurđevića počeli ukopavati kod crkve svetoga Petra tek nakon što su se pobratimili s pravoslavnim rodom Škero iznosi kao jedan od dokaza da crkva svetoga Petra nije nužno katolička.

Drugi mu je dokaz činjenica da je crkva svetoga Petra bizantskoga stila iako ta crkva pripada u skupinu tzv. crkava dubrovačkih graditelja. Tijekom istraživanja 2018. Ratković je, među ostalim, utvrdio kako je crkva slična Petropavlovskom manastiru u Čičevu, koji je, ponovno nota bene, izgrađen do razvalina kasnoantičke bazilike i benediktinskoga samostana iz XI. stoljeća te romaničke crkve svetoga Petra koja se, bez ikakvih dokaza, pripisivala i svetomu Pavlu.

Ukratko, Ratkoviću nisu vjerodostojni ni dokumenti iz XVII. stoljeća, ni činjenica da u obližnjemu Orahu i danas stoje razvaline katoličke crkve svete Tekle koju pravoslavnom još nitko nije proglasio, ni mišljenje dvaju kolega istoga narodnosnog podrijetla (koje portal Trebinje live svojedobno u članku Petrovdan proslavljen u Zaplaniku nije imenovao, ali ih je nazvao „jugoslovenskim istoričarima“ kako bi im prikrio narodnosno podrijetlo).

Nasuprot tome, vjerodostojne mu jesu ni jednim dokumentom potkrijepljene predaje o prepuštanju dijela groblja katolicima zabilježene na kakvu seoskome sijelu nakon druge litre rakije. Usto, ako se već problematiziraju katolički izvori, onda bi po istoj logici trebalo sumnjati i u navode Nićifora Dučića koji je bio arhimandrit Srpske pravoslavne Crkve, što srpska strana, dakako, ne čini. Portal se također dohvatio i navodnoga katoličkog svojatanja ćiriličnih spomenika.

Podsjetilo me je to na jednu davnu polemiku s jednim srpskim epigrafičarem koji mi je rekao neka mu nađem katoličko groblje s ćiriličnim natpisom. Nisam morao ići daleko jer je u mojoj zavičajnoj župi Vidonje na crkvu svetoga Ivana Krstitelja ugrađen ćirilični natpis, a na jednome su nadgrobnom spomeniku uščuvana ćirilična slova iako ondje pravoslavaca nije bilo ni u tragovima.

Međutim, ostavimo se mi naklapanja s istoka i vratimo poslu. Naime, groblje u Zaplaniku usporedivo je s onim u popovskoj Zavali. Ondje je uz katoličku crkvu svetoga Petra iz XI. ili XII. stoljeća (koja se kao katolička spominje 1525.) nakon 1751. izgrađena pravoslavna crkva svete Petke, a na groblju su se uza obje crkve sve do 1867. pokapali i katolici. U crkvi je svetoga Petra u kamenim oltarnim pregradama pronađen motiv hrvatskoga pletera, a svi ugledni povjesničari umjetnosti i arheolozi (od Ljube Karamana do Snježane Vasilj i Marinka Tomasovića), tu crkvu smještaju na crkveni zapad, među ostalim i zbog toga što su unutar same crkve pronađeni grobovi, čega na kršćanskome istoku izvorno nema.

Unutar današnje pravoslavne crkve svete Petke Snježana Vasilj pronašla je dva starija sloja te ponovno grobove unutar same crkve, što bi upućivalo na to da je pravoslavna crkva izgrađena na ostatcima starijega katoličkog zdanja. Ne čini mi se nemogućim da je tako i u Zaplaniku, ali da ne bismo nagađali, na terenu imamo staru katoličku (za koju znamo da je bila ruševna u XVII. stoljeća te da su u njezinoj okolici katolici nastanjivali više sela od kojih je samo jedno ostalo katoličko nakon polovice XVIII. stoljeća) i novu pravoslavnu crkvu (za koju znamo samo godinu prije koje jamačno nije izgrađena). Da se slične stvari događaju i u Hrvatskoj, vidimo na nedavnome primjeru crkve svetoga Marka u Karinu.

Arheološkim bi se istraživanjima mogla utvrditi i izvorna pripadnost crkve svete Varvare u Strujićima u Popovu. Ona se u vrelima spominje 1664. U vrelima stoji da se nalazi u Kotezima. Po načinu se gradnje crkvu svete Varvare uspoređuje s dubrovačkim i bračkim srednjovjekovnim crkvama, ali i današnjim crkvama na Orahu (crkva svete Tekle) i Dubljanima (crkva svetoga Jurja) za koje se pouzdano zna da su bile katoličke.

Sveta je Barbara inače zaštitnica rudara, a u Kotezima nahodimo i toponime Rudača i Rudno polje (koji se, doduše, mogu povezati i s pridjevom rud ‘crven’).

Upravo je zbog načina gradnje crkve, koja je, kako navodi nedavno preminula Ljiljana Ševo, dugogodišnja djelatnica Zavoda za zaštitu kulturno-historijskih spomenika i prirodnoga nasljeđa Republike Srpske u Banjoj Luci, „rijetka u pravoslavnome graditeljstvu na Balkanu“, i činjenice kako je teško povjerovati da su katolicima veoma napučena sela Koteške vale bila bez ijedne katoličke bogomolje do 1882. (kad je u Kotezima izgrađena katolička crkva svetoga Nikole), pa bi se moglo pretpostaviti da je crkva nekoć bila katolička poput današnjih pravoslavnih, a nekoć katoličkih crkava u Čvaljini, Dračevu, Dubljanima i Zavali u Popovu. Naravno, do pronalaska nekih dodatnih arheoloških ili historiografskih podataka i to pripada sferi nagađanja.

Kad ne možemo riješiti baštinska pitanja u Karinu, usred Hrvatske, kako ih riješiti u BiH ili Crnoj Gori?

Nažalost, stvarni argumenti u istočnoj Hercegovini često uzmiču pred mitomanijom, čak i kad tvorci tih argumenata nisu Hrvati, no teško je očekivati drukčije od dijela pripadnika naroda koji slavi oslobođenje Trebinja koje se tek zakratko našlo pod vojnim udarom samo u kratkome razdoblju tijekom kojega je oslobođeno dubrovačko zaleđe s hercegovačke strane ili koji od svetoga Vasilija Ostroškoga, jednoga od najvećih pravoslavnih ekumenista, grade velikosrpsku ikonu.

Što očekivati od znanstvenika koji ne uvažavaju izvješća upućena Svetoj Stolici (koja počesto i nisu najpovoljnija za same katolike te, primjerice, bilježe znatno veći udio pravoslavaca u nekim dijelovima istočne Hercegovine od onoga koji hrvatski povjesničari pretpostavljaju), ali uvažavaju najčešće potpuno izmišljene kavanske priče? Kad će naša pravoslavna braća shvatiti da je zapadni crkveni ustroj u Trebinju stariji dvjestotinjak godina od istočnoga te da je središte iz kojega se kršćanstvo širili i materijalno i duhovno vazda zapadni i katolički Dubrovnik?

Možemo se tek nadati kako će hrvatske institucije unutar Bosne i Hercegovine ojačati do te razine da novčano podupru opsežna arheološka istraživanja jer gdje god arheolozi zamahnu motikom, iskrsne kakva katolička crkva ili križ. Dotad će naše svetinje braniti tek katoličko svećenstvo i vjerni puk koji neumorno obilazi grobove otaca svojih i živi vjeru svojih predaka.

A da istinskih duhovnih pastira koji bdiju nad vjerničkim pukom, pokazuje činjenica kako je don Ante Luburić, biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju, početkom srpnja 2025. održao misu nad razvalinama crkve svetoga Petra u Zaplaniku, prvi put nakon 358 godina!

Domagoj Vidović/Foto: Press