Ovaj grad je u 45 godina četiri puta mijenjao ime, a prva crkva sagrađena je 2007.

Grad je četiri šuta mijenjao, a dvaput se zvao po istom čovjeku. U isto vrijeme dok se mijenjalo ime grada, odvijala se još jedna neobična priča – ona o crkvi. Ploče su desetljećima bile jedini hrvatski grad bez ikakvog vjerskog objekta.

Ploče su jedan od najmlađih hrvatskih gradova, ali i jedan od rijetkih koji je u samo 45 godina čak četiri puta mijenjao ime. Stanovnik koji se 1945. rodio u današnjim Pločama, a iz rodnog mjesta nikada nije odselio, do 1990. je morao mijenjati adresu četiri puta.

Nekadašnja Ploča postala je Kardeljevo, zatim Ploče, pa ponovno Kardeljevo i naposljetku opet Ploče. Malo koji grad ima tako turbulentnu povijest imena, a sve se događalo u razdoblju dok je na ušću Neretve nastajalo važno prometno i lučko središte.

Povijesno ime Ploča prvi se put spominje još 1387. godine u dokumentima dubrovačke provenijencije. No tada ondje nije postojalo pravo naselje, nego mala luka, pristanište uz ušće Neretve. Ideja o velikoj luci postojala je stoljećima, ali ozbiljni radovi počeli su tek u prvoj polovici 20. stoljeća.

Luka je u Drugom svjetskom ratu teško stradala, a nakon 1945. počela je obnova. Na dotad praznom, kamenitom i močvarnom području počeo je nicati novi grad, kojem je vraćeno izvorno ime Ploča, u jednini.

Prva velika promjena dogodila se 1. svibnja 1950. godine. Ploča je preimenovana u Kardeljevo, prema Edvardu Kardelju, jednom od najbližih Titovih suradnika i vodećih ideologa tadašnje Jugoslavije. Ime Kardeljevo zadržalo se samo četiri godine, do 1954. Zanimljivo je da je luka i u to vrijeme zadržala naziv Luka Ploče.

Grad se tih godina počeo ubrzano razvijati: umjesto drvenih baraka počele su nicati stambene zgrade, uvedeni su električna energija i vodovod, otvoreni kino i škola, a 1952. postao je općinsko središte.

Godine 1954. Kardeljevo je prestalo postojati, a grad je dobio ime Ploče. Bio je to prvi put da je službeno uveden množinski oblik povijesnog naziva Ploča, koji se i danas može čuti među dijelom lokalnog stanovništva. Novo ime zadržalo se sljedećih 26 godina, u razdoblju najvećeg razvoja grada i luke.

Izgradnjom Jadranske magistrale, ceste prema Mostaru i željezničke pruge koja je povezivala Sarajevo, Mostar i Ploče, grad je postao jedno od najvažnijih prometnih i lučkih središta na južnom Jadranu.

Činilo se da je priča o promjenama imena završena, ali političke prilike ponovno su presudile. Edvard Kardelj preminuo je u veljači 1979., a već sljedeće godine Ploče su drugi put dobile njegovo ime.

Dana 2. veljače 1980. grad je ponovno postao Kardeljevo. Stanovnici koji su živjeli u Ploči, zatim u Kardeljevu, pa u Pločama, ponovno su se našli u Kardeljevu. Drugo razdoblje tog imena trajalo je punih deset godina.

Krajem osamdesetih, s političkim promjenama u Jugoslaviji i jačanjem procesa koji će dovesti do hrvatske samostalnosti, počelo se razmišljati o povratku povijesnog imena. Na lokalnoj razini odluka je donesena 10. listopada 1990. Sabor Republike Hrvatske 9. studenoga donio je Zakon o izmjenama Zakona o područjima općina, kojim je propisano da se riječ “Kardeljevo” zamjenjuje riječju “Ploče”.

Zakon je objavljen 14. studenoga, a na snagu stupio 22. studenoga 1990. Bio je to četvrti put da je ime grada promijenjeno. I posljednji.

Gradnja crkve u Pločama

U isto vrijeme dok se mijenjalo ime grada, odvijala se još jedna neobična priča – ona o crkvi. Ploče su desetljećima bile jedini hrvatski grad bez ikakvog vjerskog objekta.

Ploče imaju jednu od najneobičnijih crkvenih priča u Hrvatskoj – priču o gradu koji je desetljećima bio bez ijedne crkve, bez zvonika, bez sakralnog prostora, a sve zbog dugotrajnih zabrana komunističkih vlasti. Dok su se imena grada mijenjala, dok je luka rasla i dok je naselje postajalo grad, Ploče su ostajale jedini hrvatski grad bez crkve.

Kada je 1961. osnovana župa, nije postojala ni kapelica ni prostor za misu. Prvi župnik don Ante Meštrović dobio je zadatak pronaći bilo kakav prostor, a rješenje je stiglo u obliku drvene radničke barake podignute 1954. za radnike poduzeća Majevica iz Mostara.

Nadbiskupija ju je kupila, a don Zdravko Blajić se u nju uselio 1967. godine. U jednom dijelu barake otvorena je kapela, u drugom je živio župnik. Kapela je blagoslovljena 8. prosinca 1967. i postala prva crkva u Pločama. Narod ju je prozvao Svetom barakom.

Župa je radila u krajnje neprikladnim uvjetima, a vjernici i svećenici izloženi pritiscima i progonima komunističkih vlasti

“Bijela bazilika”

Prekretnica je došla nakon 1990. godina i uspostavom samostalne Hrvatske.  Papa Ivan Pavao II. je 1994. godine na splitskom Žnjanu blagoslovio kamen temeljac za buduću pločansku crkvu. Bio je to simbolički čin koji je označio početak dugog puta prema izgradnji sakralnog objekta koji je Pločama nedostajao od nastanka garda.

Najzaslužniji za to da crkva ipak bude izgrađena bio je don Petar Mikić, župnik čija je upornost, energija i borba protiv svih prepreka postala dio lokalne legende.  Mještanima je izgradnja crkve usred grada izgledala čudnom i nemogućom misijom, no Mikićev se sanjarski pristup pretvorio u stvarnost.

 

Godinama je prikupljao sredstva, vodio pregovore, rušio birokratske zidove i okupljao zajednicu oko ideje da Ploče napokon dobiju svoju crkvu. Znajući kakve su prljave političke igre na račun Hrvatske i Hrvata, župnik Mikić je u Domovinskom ratu apelirao da se sagradi barem zvonik, neka se zna tko u Pločama živi i čije su Ploče tlo.

Građevinsku dozvolu za crkvu i pastoralni centar u Pločama ishodio je  1997. godine, a nakon deset godina gradnje, nadbiskup metropolit Marin Barišić obavio je posvetu.

Crkva Kraljice Neba i Zemlje svečano je posvećena 21. svibnja 2007. godine. Time je završilo razdoblje u kojem je grad bio jedinstven po tome što nije imao ni zvonik ni sakralni prostor. Nova crkva odmah je postala prepoznatljiva po svom modernom, blistavo bijelom pročelju i vitkom zvoniku koji se uzdiže iznad gradske rive.

Zbog svoje monumentalnosti i svijetle fasade Pločani su joj dali nadimak “Bijela bazilika”, koji se zadržao do danas.

Danas Ploče nose ime koje je staro više od šest stoljeća, ali grad koji ga nosi star je tek nekoliko desetljeća. Malo koji hrvatski grad ima tako neobičnu, politički isprepletenu i povijesno živopisnu priču o vlastitom imenu  i tako posebnu priču o svojoj prvoj crkvi, rođenoj u skromnoj drvenoj baraci koja je postala duhovno središte grada.