Thompsonove pjesme i povijesne činjenice – usporedba

Mitološka pjesma koja spominje i povijesne podatke. Stih „u godini Gospodnjoj šest stotina i nekoj” sugerira da je dolazak Hrvata bio u 7. st. Riječ je o dominantnoj povijesnoj perspektivi, ali dakako ne o jedinoj.

Najpopularniji hrvatski pjevač Marko Perković Thompson u svojim pjesmama često tematizira nacionalnu povijest od doseljavanja Hrvata i hrvatskih narodnih vladara do Domovinskog rata.

Popularnost tih pjesama pokazatelj je značajnog zanimanja velikog broja Hrvata za nacionalnu povijest. Thompsonov glazbeni izričaj ne nastoji prikazati događajnicu i narativ povijesnih udžbenika, već na umjetnički način slaviti hrvatsku povijest, često ispunjenu velikom žrtvom, herojstvom i ljubavlju prema domovini.

Stoga pjesme koriste povijesne činjenice i nacionalne mitove i legende. U tekstu se ukratko analizira koliko su motivi Thompsonovih pjesama povijesno utemeljeni, iz perspektive znanstvene historiografije.

DOLAZAK HRVATA

Mitološka pjesma koja spominje i povijesne podatke. Stih „u godini Gospodnjoj šest stotina i nekoj” sugerira da je dolazak Hrvata bio u 7. st. Riječ je o dominantnoj povijesnoj perspektivi, ali dakako ne o jedinoj. Hrvati se prvi put spominju sredinom 9. st., pa neki povjesničari smještaju dolazak Hrvata na kraj 8. st. U Hrvatskoj u 7. st. već imamo stare Slavene, ali tu se postavlja pitanje jesu li Hrvati doselili skupa s ostalim Slavenima.

Jamačno je da su i ti Slaveni iz 7. st. među precima današnjih Hrvata, ali pitanje je koga možemo zvati starim Hrvatima, one koji su se tako nazivali ili one koji su preci većine današnjih Hrvata. Hrvati dijelom potječu i od stanovništva koje je na tlu današnje Hrvatske živjelo i prije dolaska Slavena, kao i od doseljenika iz kasnijih stoljeća.

DUVANJSKO POLJE NAŽIMLJE GRUDI

Stih „Trinaest stoljeća hrvatskog kršćanstva” donosi uobičajenu, ali dakako ne i jedinu povijesnu perspektivu. Sugerira da su se Hrvati počeli pokrštavati od 7. stoljeća, skupa sa ostalim Slavenima na našem prostoru. Međutim, Hrvati se ne spominju prije sredine 9. st., a to je stoljeće vrijeme najvećeg pokrštavanja Hrvata.

Pokrštavanje naroda je proces koji je trajao stoljećima, pa tako i u slučaju Hrvata. Osim toga, među pokrštenim Hrvatima i njihovim potomcima, kršćanstvo se još dugo miješalo sa starom poganskom religijom. U izvorima iz 10. st. sačuvano ime Neretvanske kneževine (Paganija) i njenih stanovnika (Pagani, što znači pogani), svjedoči o dugotrajnom poganskom karakteru tog dijela Dalmacije.

Kršćanstvo je na tlu Hrvatske prisutno u kontinuitetu od vremena rimske vlasti do „prvog od trinaest stoljeća hrvatskog kršćanstva”. Svakako najpoznatiji svetac Dalmatinac je sv. Jeronim (4. i 5. st). Jedan od brojnih svetaca i mučenika iz rimskog razdoblja današnje Hrvatske je sv. Venancije koji se spominje u ovoj pjesmi.

Stih „Biskup Venancije mučenik je prvi” odnosi se na biskupa Delminiuma (Duvna, Tomislavgrada) iz 3. st. Nije sasvim sigurno je li bio duvanjski ili salonitanski biskup, a stradao je mučeničkom smrću u vrijeme rimskog cara Aurelijana, najvjerojatnije u Delminiumu. Pokopan je u Lateranskoj bazilici u Rimu, koja sadrži i njegov mozaik.

U pjesmi se dalje spominju „glagoljaši i fratri ujaci” (narod ih je zvao ujacima), a iz Duvanjskog polja miriši „dika Šibenika”, još jedan svetac mučenik. To je sv. Nikola Tavelić kojem je posvećena bazilika u Tomislavgradu, izgrađena povodom tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava. „Krunidbena slava prvog kralja Tomislava” temelji se na priči o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju, koja se ne može dokazati.

KRALJ TOMISLAV

Pjesma se temelji na navedenoj priči o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju, no nema pouzdanih izvora je li Tomislav okrunjen, tko ga je, gdje i kad okrunio. „Žezlo i kruna” su simboli kraljevske vlasti, a za Tomislava ne znamo je li ih imao.

Tomislav je 914. bio knez, a papa Ivan X. ga u svom pismu naziva kraljem, kao što navode stihovi „Okruniše kralja, Tomislava hrabrog kneza, ratnika, vladara” i „Blagoslov od pape – Tomislav je kralj

”. Tek u 19. st. F. Rački i I. Kukuljević Sakcinski pišu o Tomislavu kao prvome hrvatskom kralju, koji se okrunio 925. nakon pobjeda nad Mađarima i Bugarima.

Protumačivši podatke o krunidbi na „polju Dalma” (Delminium, Duvno) iz Ljetopisa Popa Dukljanina (napisanom nekoliko stoljeća nakon Tomislava i sačuvanom u prijepisu iz 17. st.), Kukuljević je stvorio tezu o Tomislavovoj krunidbi 925. na Duvanjskom polju, kao što govore stihovi „Na Duvanjskom polju ravnom okruniše kralja”. Ove godine se u svim hrvatskim krajevima obilježava 1100. obljetnica.

Bizantski izvori ne spominju Tomislava, ali govore o onodobnoj pobjedi Hrvata nad Bugarima. Nisu jasne točne granice Tomislavove države, pa tako ni na Dravi („Kralju Tomislave, sve je zemlja tvoje slave, od Jadranskog mora pa do rijeke Drave”). U pjesmi se spominje i Osijek.

Stihovi „Još crven, još bijeli, još plavi svud se vije” i „Još barjak tvoj vije” govore o kontinuitetu hrvatskih nacionalnih simbola od Tomislava do danas, ali su povijesno netočni, jer se hrvatska trobojnica počela značajno koristiti od vremena bana Jelačića 1848. godine i nije znatno starija od tog razdoblja. U spotu pjesme je prikazano mnoštvo zastava, ali samo na jednoj uočljiv je raspored hrvatske trobojnice (crven-bijeli-plavi).

U prikazima hrvatske vojske kralja Tomislava u spotu, hrvatski šahirani grb može se vidjeti na mnogim barjacima, štitovima i odorama nekih vojnika, kao i na jedrima lađa.

Prema Deklaraciji HAZU o hrvatskome povijesnom grbu iz lipnja 2025., šahirani grb Hrvatske oblikovan je potkraj 15. st. prema tadašnjoj metafori Hrvatske kao tvrđave, bedema, odnosno predziđa kršćanstva, isprva najčešće u varijanti s početnim srebrnim (bijelim) poljem.

KLETVA KRALJA ZVONIMIRA

Pjesma govori o legendi o ubojstvu kralja Dmitra Zvonimira („Izdajice, ne imali mira / ubili ste kralja Zvonimira”). Objavljena je u razdoblju nakon uhićenja generala Ante Gotovine i donosi stihove: „Jučer gledam sliku naroda / baca cvijeće po herojima / a već sutra pobjednike sude / prodaše ih za Judine škude”.

Prema legendi o Zvonimirovoj smrti, zapisanoj u hrvatskom dodatku Ljetopisa Popa Dukljanina (14.–16. st.), „sramotni i nevirni” Hrvati na saboru kraj „petih crikvah u Kosovi” kraj Knina ubili su „slavnoga i dobroga kralja Zvonimira”.

Navodi se da je Zvonimir pozvao Hrvate da idu u križarski rat, a oni su to odbili i ubili ga. No, papa je tek 1095. pozvao u Prvi križarski rat za oslobođenje Svete zemlje, a isprava Stjepana II. iz 8. 9. 1089. govori o „nedavno preminulom kralju Zvonimiru” i ne spominje ubojstvo.

Negativna iskustva Hrvata s križarskim ratovima (npr. križarsko osvajanje Zadra u IV. križarskom ratu) vjerojatno su utjecala na sadržaj legende. Legenda o Zvonimirovoj kletvi govori kako je umirući Zvonimir prokleo Hrvate da neće imati vladara iz svog naroda. Legenda je vjerojatno nastala kako bi objasnila zašto Hrvati stoljećima nemaju svog narodnog vladara. Nakon Zvonimirove smrti Hrvatska je ušla u razdoblje nestabilnih političkih prilika.

Zvonimirov sin Radovan umro je prije njega. Poslije Zvonimira uslijedili su slabi vladari Stjepan II. i Petar, nakon čega Hrvatima vladaju strane dinastije.

Ivan Vuković/Identitet/Foto: FaH