Nakaradna matematika Ive Josipovića sa željom da zbuni Kolindine glasače

ZAŠTO JOSIPOVIĆEVI STRATEZI POZIVAJU BIRAČE NA BOJKOT IZBORA?

ODUŠEVLJAVA me posljednjih dana napor koji ulažu propagandisti Ive Јosipovića pokušavajući uvjeriti Hrvate kako veći odaziv na izbore u drugom krugu предсједничких иѕбора 11. siječnja ide u prilog njemu, a protiv Kolinde Grabar Kitarović.

Pozivajući se na rezultate drugoga kruga predsjedničkih izbora 2009., kada je on sa 1,339.385 glasova pobijedio Milana Bandića sa 883.222 glasova – kažu oni – a posebno s obzirom da je na ovim izborima “letvica spuštena na otprilike milijun glasova” po kandidatu (doduše, ne zna se tko točno diže i spušta tu “letvicu”, tko je za to ovlašten, tko to uopće smije činiti, pa i “nagađati” kad se to “nagađanje” izvodi u svrhu pritiska na javnost), Kolinda tobože nema izgleda da da privuče nužni milijun birača, jer tobože Josipović ionako ima zagarantiranih onih milijun i trista tisuća od prije pet godina, bla, bla, bla…

No, na taj način, Josipović i njegova medijska klika zapravo sugeriraju (Kolindinim) biračima da u drugom krugu nema potrebe za izlazak na birališta, jer je to tobože: a) uzaludan posao, b) jer će povećani izlazak na birališta kontraproduktivno pomoći Josipoviću, a ne njoj !

http://www.jutarnji.hr/-za-josipovicevu-pobjedu-moramo–…/…/

Nakaradna je to matematika i zlobna je to taktika, jer je naravno da stvari stoje sasvim obratno. A upravo zbog toga obrnutog činjeničnog stanja – što je samo jedan od dokaza! – mogućnost glasovanja u BiH i u kompletnoj dijaspori (gdje Josipović. prirodno, do daljnjega ne može polučiti nikakav ozbiljniji uspjeh, osim kad bi mu protukandidat bio dr. Milorad Pupovac, a i to je upitno!) temeljito je potkopana, minirana, još ranije.

Osim toga, zar nije već notorno poznato da upravo SDP, jednako kao i SDP-ovi izborni kandidati (što je Josipović bio i prošli i ovaj put), raspolažu s onim OGRANIČENIM brojem glasova, koji se u bitnomu ne mijenja još od 1990. naovamo: pa na parlamentarnim izborima ne bi pobijedili HDZ doslovno nikada kad ne bi ulazili u višečlane koalicijske sporazume (plus, valja na umu imati i manipulaciju sa zajamčenim srpskim zastupnicima i manjincima uopće), posebno nikakvih izgleda ne bi ili kad bi cijela Hrvatska bila jedna izborna jedinica (umjesto sadašnje smiješne mape izbornih jedinica koja se ne “poklapa” ni s administrativnom ni sa zemljopisnom logikom, a ni sa zdravim razumom), a navlastito nikakvih izgleda ne bi imali kad bi izbori bili OBVEZNI.

Sve to uglavnom vrijedi i za predsjedničke izbore.

Jednostavno je vidjeti da od izbora apstiniraju uglavnom letargični, razočarani, bezvoljni birači, a koji su takvima upravo i postali isključivo zbog razloga na kojima jaši Josipovićeva medijsko-propagandna izborna mašinerija: jer im se svakodnevno skakuće po mozgu s tvrdnjama da se na izborima ništa ne da promijeniti, prvo, a drugo, jer se onima koji bi na izbore htjeli kad bi mogli na razne načine onemogućuje izlazak.

Uz to, poznato je da SDP (sa svojim koalicijskim partnerima na parlamentarnim, i sa svoji kandidatom/kandidatima na predsjedničkim izborima) posjeduje, makar ograničeno, čvrsto izborno tijelo koje – zajedno s manjinama, poglavito srpskom – u pravilu disciplinirano izlazi na sve izbore i sukladno tomu disciplinirano, jednoobrazno, glasuje. I baš to je taj kritični milijun, u najboljem slučaju.

Drugim riječima, u ovako izravnom sučeljavanju, kakvo će se dogoditi 11. siječnja, daleko je logičnije pretpostaviti da će svaki novi birač koji u drugom krugu izađe na izbore, sobom donijeti GLAS ZA KOLINDU, A PROTIV JOSIPOVIĆA što je, uostalom, i puka stvar zdravog razuma, elementarnog patriotizma te zabrinutosti za vlastitu sudbinu, konačno.

Josipovićevi dragačevski trubači sve to znaju vrlo dobro, pa svoje kalkulacije – kao što su u prvom krugu radili s izmišljenim, namještenim, lažiranim, potpuno pogrešnim anketama i istraživanjima javnoga mnijenja – projiciraju ovaj put na: 1.) broj birača koji je izišao u prvom krugu, 2.) nagađaju, ali podrazumijevaju da će isti broj birača kao u prvom krugu glasovati za Josipovića i u drugomu, 3.) vračaju kako će Kujundžićevi glasovi otići Kolindi, a Sinčićevi Josipoviću (ili, većim dijelom Josipoviću), 3.) zbrajaju babe, žabe i tramvaje, pa rade simplificirane matematičke paralele s predsjedničkim izborima 2009., unatoč tomu što su tadašnji izbori po svemu različiti ovih izbora – i po okolnostima, i po trenutku, i po broju, i po raspoloženju biračkog tijela, i po mnoštvu drugih nezaobilaznih elemenata, a po Josipovićevovoj protukandidatkinji poglavito.

Zapravo jedina POVEZNICA između prošlih i ovih predsjedničkih izbora jest žalosni Josipovićev mandat i njegov tragikomični stripovski politički lik i karakter, kakvi su, uostalom, i njegovi medijsko-aktivistički trabanti, od kojih ipak neke koristi ima: klepet njihovih dvotaktnih mašina (tih trabanata, wartburga, moskviča, zaporožaca i volga, volgi, naime), golema dimna zavjesa iz njih na dorogih, vonj karavanske čerge na pravom putu, sve je to tek dobar lakmus-papir za otkrivanje Josipovićevih dalekovidnih, veleumnih, vizionarskih i nadasve pravednih političkih taktika i strategija.

Precednikot na strategija da kažeš uf-uf i kuku-lele, ama be na pogolema avlija.