Ekonomski kraj “Brodosplita” – urbani početak novog Splita?

Kad je „Brodosplit“ bio perjanica socijalističke industrijalizacije, radnici su dolazili iz Imotske krajine, ravno s kamena, ulazili u tvorničke kapije kao u hram, i s varilačkom maskom na licu gradili ploveće kolose. Danas tih istih kapija više nitko ni ne gleda.

Brodogradilište zjapi prazno, a jedini dim koji se još diže s Poljičke ceste dolazi iz roštilja u okolnim kvartovima. Više se mesa okrene na Bačvicama nego što se zavariva po navozima. Škver više ne živi – samo se povremeno politički reanimira u predizbornim rundama kao industrijska mumija u staklenom sarkofagu.

Situacija je jasna: nema posla, plaće kasne, a radnici, oni rijetki koji još nisu emigrirali u Njemačku, Italiju ili otišli u mirovinu, gube vjeru u to da će ikada više išta nalik brodu izići iz tih hala. Nema narudžbi, nema tržišta, a Debeljak više ne zvuči kao industrijalac, nego kao govornik na TED konferenciji. Puno riječi, malo konkretnih rezultata.

Već i ptice na krovovima splitskih nebodera znaju da se škver pretvorio u jednu dugotrajnu, loše produciranu gospodarsku sapunicu. Država, kao u svakoj hrvatskoj verziji industrijskog horora, možda bi ponovo mogla ući u igru? Ali ovaj put s nešto više hladne logike.

Plan koji se sve više ozbiljno razmatra, a koji je već krenuo kružiti među insajderima, jest da Vlada RH preuzme onaj mali funkcionalni dio Brodosplita – čuveno “Brodogradilište specijalnih objekata“. Riječ je o sofisticiranijem segmentu proizvodnje, zatvorenom navozu gdje se još uvijek mogu graditi i održavati patrolni brodovi, manji vojni objekti, možda i nešto za civilni segment.

U najboljem slučaju, to bi bio smanjeni, racionalizirani i strateški usmjeren škver – s nekoliko stotina radnika i uskom nišom proizvodnje. Nema nikakvog smisla da nam Slovenci održavaju ratne brodove i buduće korvete.

Ima li smisla da država preuzme škver? Ima. I to ne iz socijalne samilosti prema preostalim zavarivačima, nego iz hladnog, realnog državnog interesa. Split zna i može napraviti brod. Ne za kruzere i luksuzne jahte, ali za obalnu stražu, mornaricu, civilnu zaštitu – da.

Ako propustimo zadržati jezgru tih kapaciteta, ovisit ćemo o Talijanima, Francuzima ili nekim trećima za svaki patrolni čamac. A kad stvari zaguste – nitko vam ne isporuči ništa. Sve ode za “njihove potrebe”. Za razliku od megalomanskih spasilačkih operacija iz prošlosti, ovaj put država ne bi spašavala sve – samo ono što ima smisla.

“Specijalni objekti” u Brodosplitu jesu smisleni. Sve ostalo može postati zona razvoja, šetnice, stambeni kvadrati, kafići, što već Šuta i urbanisti smisle. Ali jedan zatvoreni navoz, dvjesto ljudi koji znaju zavariti brod, održavati brod – to se mora čuvati. Ne zbog nostalgije. Zbog budućnosti.

U svijetu gdje se granice više ne štite samo riječima, nego i radarima, bespilotnim letjelicama i brzim brodovima s niskim radarskim odrazom — imati vlastitu sposobnost gradnje specijalnih pomorskih objekata nije luksuz, nego nužnost.

Ono što se iza kulisa stvarno kuha, a što je sve manje tajna, jest prenamjena prostora. Jer „Brodosplit“ nije samo brodogradilište – to je 500.000 četvornih metara na jednom od najskupljih i najatraktivnijih dijelova jadranske obale.

I upravo tu u priču ulazi Tomislav Šuta, aktualni gradonačelnik Splita, mladi lav nove političke generacije, koji sve više koristi momentum industrijskog raspada kao fenomenalnu priliku za urbanu renesansu grada. Njegova ideja nije nova – ali je sada, pod njim, sve realnija. Na dohvat ruke. Umjesto još jednog krpanja brodogradilišta, Šuta zagovara temeljitu prenamjenu škverskog prostora u novo urbano središte Splita.

U planovima koji se zasad još ne formaliziraju, ali se itekako komentiraju među urbanistima, lokalnim developerima i političkim akterima, predviđa se transformacija škverske zone u mješoviti prostor: javne površine, javni sadržaji poput novih vrtića, obalna šetnica, komercijalne i stambene zone, kongresni i edukacijski sadržaji.

Split bi konačno dobio produžetak centra, novu vizuru, možda čak i ozbiljnu kulturnu i investicijsku revitalizaciju. Šuta računa na to da bi takav projekt mogao biti i ključni zamah razvoja grada, jer Split, nakon bolnih godina stihijskog rasta i bespravne gradnje, konačno dobiva priliku za planski, strateški razvoj.

S druge strane, tu leži i zamka. Ako se država uključi i preuzme samo dio proizvodnje, a ostatak ostavi da “sazri” za prenamjenu – jasno je da će se otvoriti prostor za razne igre moći, privatizacijske manevre i urbanističke ratove. Prostor škvera nije više ni brodogradilišni, ni gradski – on je postao političko i ekonomsko bojno polje za novu fazu razvoja Splita.

Zaključno, država bi mogla preuzeti „Brodogradilište specijalnih objekata“ i time osigurati neku vrstu strateške proizvodne jezgre. No, spašavati cijeli škver nema više ni ekonomske, ni političke logike. Grad Split, kroz viziju Tomislava Šute, ima povijesnu šansu transformirati prostor postindustrijske dekadencije u vitalni dio grada budućnosti. Ali, uvjet je jasan – kraj stare iluzije o „Brodosplitu“ mora biti jasan i konačan.

Jer, ako se još jednom zavaramo da škver ima budućnost u obliku u kojem smo ga poznavali, propustit ćemo jedinstvenu priliku za stvarni, dugoročni razvoj. Svaka industrija u Hrvatskoj traje dok se ne pojavi prvi urbanistički plan. Ovaj put, možda to i nije loše.

M. Marković/Foto:HTE