Alačevići: Zaboravljena dalmatinska obitelj koja je ratovala za Veneciju, predavala u Kotoru, gradila pruge i potpisala Teslin doktorat

Postoje dalmatinske obitelji koje su ostale slavne zato što su dale jednoga političara, pjesnika ili vojskovođu čije se ime zatim stoljećima ponavljalo u školskim udžbenicima, i postoje druge, možda zanimljivije, koje su kroz vrijeme dale toliko različitih ljudi da ih je poslije gotovo nemoguće svesti na jednu jednostavnu priču.

Alačevići pripadaju upravo toj drugoj vrsti: kad se njihova povijest izvadi iz arhivske prašine, pred nama se pojavljuje neobična jadranska genealogija u kojoj se smjenjuju Bosna, Drašnice i Makarska, mletački ratovi i Levant, Kotor i Zadar, zagrebačka tehnička elita, Nikola Tesla, željeznice, genetika, Mediteranski institut i, naposljetku, marine.

Da je riječ o nekoj britanskoj ili francuskoj obitelji, takva bi priča vjerojatno već imala monografiju, televizijski dokumentarac i veliko obiteljsko stablo na zidu kakva muzeja.

U Dalmaciji su, međutim, ostali razasuti tragovi: stare isprave, obiteljske uspomene, potpisi na dokumentima, stručne biografije i niz ljudi koji se pojavljuju u različitim epohama, kao da svaki od njih predstavlja neku novu fazu modernizacije istočne obale Jadrana.

Od Bosne do Drašnica 

U „Povijesnim uspomenama obitelji Alačević“, koje je Francesco Alačević sastavio na temelju starih dokumenata i obiteljske predaje, a koje su objavljene u Dubrovniku 1884., starija domovina roda smješta se u Bosnu.

Predgovor opisuje obitelj kao rod koji je nakon višestoljetnih ratova i osmanskog prodora ponovno stekao položaj u Dalmaciji, gdje joj je Mletačka Republika dodjeljivala časti, imunitete, povlastice pa čak i pravo azila.

Prema toj predaji, obitelj se ranije prezivala Mirković, a nakon osmanskog osvajanja Bosne, spaljenog dvora kod Zvornika i gubitka posjeda povukla se prema jadranskoj obali. U Drašnice dolazi oko 1464. ili 1465. godine, ondje podiže utvrđeno prebivalište, dok se dio roda poslije seli u Drvenik, a dio u Makarsku. Kronika navodi i da su iz istoga stabla tijekom vremena proizišle druge grane i prezimena, što je tipično za starije dalmatinske rodove čiji su se identiteti mijenjali zajedno s mjestom, nadimkom i društvenom ulogom.

Obiteljske kronike, naravno, treba čitati s određenom rezervom jer su sklone naglašavati drevnost i zasluge vlastita roda, ali u slučaju Alačevića postoji dovoljno administrativnih tragova koji pokazuju da se ne radi samo o lijepo složenoj legendi. U ugovoru kojim Makarska i Primorje 1646. priznaju mletačku vlast među predstavnicima se pojavljuje grof Paolo Alačević, dok su obiteljske povlastice i plemićki položaj naknadno potvrđivani mletačkim aktima, među njima i posebnom duždevom ispravom iz 1664. godine.

Obitelj koja je Veneciji davala časnike

Alačevići su kroz nekoliko stoljeća davali upravo onu vrstu ljudi koja je bila potrebna mletačkoj Dalmaciji: časnike, lokalne suce, prokuratore, upravitelje i svećenike, dakle ljude koji su mogli istodobno funkcionirati unutar državnog aparata i zadržati snažan lokalni utjecaj. Najpoznatiji među starijim pripadnicima roda bio je Nikola Alačević, čija biografija obuhvaća ratove kod Sinja, Herceg Novog, Malvazije, Valone, Kaneje i Lepanta, alžirsko ropstvo, ponovni povratak u vojsku, obranu Krfa, borbe kod Preveze, Vonice i Ulcinja te napredovanje do čina pukovnika, guvernera Santa Maure i zapovjednika Nove tvrđave na Krfu.

Bio je dovoljno poznat da ga fra Andrija Kačić Miošić uvrsti među primorske vitezove, dok dokumenti pokazuju da su Alačevići mogli novačiti i vlastite čete, pri čemu je u pojedinim razdobljima velik broj članova obitelji istodobno služio u mletačkim postrojbama. Obiteljska kronika navodi i da je u vrijeme pukovnika Nikole čak sedamnaest pripadnika roda služilo u vojskama Republike.

Takav rod u XVIII. stoljeću nije bio obitelj u današnjem smislu nego mreža vojne, gospodarske, političke i društvene moći, čiji su članovi zauzimali položaje od Makarskog primorja do Levanta i Krfa.

Francuzi, kuga i gubitak obiteljskog arhiva

S početkom XIX. stoljeća ta se vrsta moći postupno mijenja. Nakon pada Venecije dolaze Austrijanci, zatim Francuzi pa ponovno Austrijanci, a Alačevići se, poput mnogih starih dalmatinskih obitelji, prilagođavaju novim političkim okolnostima.

Simboličan je prizor iz 1807., kada nakon poraza pobunjenika francuska vojska ulazi u Drašnice, a stari Francesco Alačević izlazi pred vojnike s naredbom koju je njegov brat Antonio ranije ishodio od francuskoga generala Delzonsa. Obiteljska kronika tvrdi da je zahvaljujući toj intervenciji uspio zaštititi ne samo vlastitu imovinu nego i dio sela, pa se u toj epizodi već jasno vidi prijelaz iz jednoga svijeta u drugi: politički kapital više se ne iskazuje samo oružjem i vojnom službom, nego pristupom administraciji, dokumentima i ljudima koji predstavljaju državu.

Kuga 1815. taj je proces još dramatičnije ubrzala. Sedam članova obitelji umrlo je tijekom epidemije, a prilikom raskuživanja spaljene su stare diplome i drugi dokumenti koje je čuvao bojnik Antonio Alačević, i sam žrtva kuge.

Gubitak obiteljskog arhiva imao je veliku simboličku i praktičnu težinu jer je XIX. stoljeće bilo vrijeme u kojem je administrativna potvrda sve više određivala društveni status, pa je Francesco Alačević počeo sustavno istraživati domaće arhive, skupljati dokumente i zapisivati usmenu predaju staraca iz Makarske i Drašnica. Iz toga je rada naposljetku nastala i sama obiteljska kronika.

Francesco i građanska modernizacija Makarske

Francesco pritom nije bio čovjek koji je živio samo od obiteljskih uspomena. Radio je u sudskoj službi, bavio se poljoprivredom i trgovinom, sudjelovao u općinskom životu, bio zapovjednik makarske Narodne garde 1848. te se zauzimao za praktične projekte koji su trebali Makarsku izvući iz prometne i gospodarske izolacije.

Njegova je generacija vrlo dobro razumjela da grad bez ceste, parobroda, škole i trgovine ostaje provincija neovisno o tome koliko je slavna njegova prošlost, pa se u toj fazi obiteljske povijesti sablja definitivno povlači pred infrastrukturom, školstvom i lokalnom samoupravom.

Hrvatski jezik u uredu i pred carem

U drugoj polovici XIX. stoljeća toj građanskoj transformaciji obitelji pripada i pravnik Antun Alačević (1841.–1911.), koji je nakon studija prava radio kao javni bilježnik, bio savjetnik općinske uprave i oko 1875. načelnik Makarske. Njegov je profesionalni i politički profil posebno zanimljiv jer je kao bilježnik prvi u Dalmaciji počeo uredovati na hrvatskom jeziku, što u tadašnjim političkim prilikama nije bilo samo administrativno pitanje nego dio šire borbe za ravnopravnost hrvatskog jezika u javnom životu.

Antun je bio pristaša Narodne stranke i pripadao krugu dalmatinskih narodnjaka koji su nacionalno pitanje povezivali sa školstvom, jezikom, općinskom upravom i stvaranjem hrvatske građanske javnosti. Prijateljevao je s Mihovilom Pavlinovićem, Mihovilom Klaićem i Gajom Bulatom, a kada je 1869. osnovano narodnjačko društvo Makarsko-primorska čitaonica, izabran je u njezinu prvu upravu za potpredsjednika. Čitaonice tada nisu bile samo mjesta na kojima se prelistavao tisak, nego političke i kulturne institucije oko kojih se oblikovala nova javnost, raspravljalo o jeziku i nacionalnom pitanju te stvarala mreža ljudi koja će obilježiti politički život Dalmacije druge polovice stoljeća.

Posebno je simbolična epizoda iz 1875., kada je kao makarski načelnik dočekao cara Franju Josipa I. tijekom njegova svibanjskog posjeta gradu i pozdravio ga hrvatskim jezikom. U Dalmaciji, u kojoj se upravo tada vodila uporna politička i kulturna borba oko jezika i nacionalnog identiteta, takva gesta nije bila puka protokolarna pojedinost, pogotovo zato što je Antun tom prigodom dobio i naslov viteza. U njegovoj se biografiji tako na gotovo paradigmatski način spajaju dva svijeta tadašnje Dalmacije: lojalnost habsburškoj državi i istodobna borba za hrvatski jezik i narodnjački politički program.

Upravo preko ljudi poput Antuna vidi se kako Alačevići tijekom XIX. stoljeća prestaju biti prvenstveno stari vojnički rod i postaju dio moderne dalmatinske građanske elite, u kojoj se društvena moć više ne mjeri brojem ljudi koje netko može staviti pod oružje, nego time tko upravlja općinom, kojim se jezikom vode službene knjige, tko osniva čitaonicu i tko obrazuje novu generaciju.

Miroslav i Ana u Boki

U isto to stoljeće pripada i jedan ogranak obitelji koji se seli prema Boki kotorskoj. Miroslav Alačević doselio se sredinom XIX. stoljeća u Boku zajedno sa svojom sestrom Anom, a potom je predavao na gimnaziji u Kotoru.

Taj podatak možda nema dramatičnost vojnih pohoda ili carskih posjeta, ali je važan jer pokazuje da se obitelj već tada uklapa u novi društveni sloj obrazovanoga građanstva, u kojem profesorsko mjesto u gimnaziji postaje jednako važan znak statusa kao što je stoljeće prije bio časnički čin.

Kotor je tada bio jedno od važnih urbanih, upravnih i kulturnih središta južnog Jadrana, pa se preseljenje Miroslava i Ane može promatrati i kao dio širega kretanja obrazovanih dalmatinskih obitelji unutar austrijskog jadranskog prostora. Alačevići se tako više ne pojavljuju samo kao makarski ili drašnički rod nego kao obitelj koja se širi prema Boki, Zadru i kasnije Zagrebu, prateći upravo ona mjesta na kojima se razvijaju škole, tehničke ustanove i moderni državni aparat. 

Inženjer, professor i Teslin promotor

Tu se prirodno nastavlja životopis Jerka Alačevića (1876.–1963.), koji pripada već sasvim drugom svijetu od svojih mletačkih predaka. Njegov profesionalni prostor nisu galije i utvrde, nego tuneli, željezničke trase, geodezija i tehničke škole.

Godine 1904. postao je suradnik tadašnjega poznatog austrijskog stručnjaka geodeta A. Tichyja te se osobito istaknuo pri gradnji tunela kroz Visoke Ture. Godine 1907. premješten je u Zadar, gdje je 1912. imenovan zamjenikom, a 1914. upraviteljem odsjeka za trasiranje.

Alačević se pritom nije držao samo strogo tehničkog posla. Bio je aktivan u borbi protiv potalijanjivanja, održavao kontakte sa zastupnicima u Dalmatinskom saboru i parlamentu u Beču te sudjelovao u širem narodnjačkom političkom i društvenom krugu. Mnogim našim radnicima, osobito Primorcima koje mu je upućivao Frano Supilo, osiguravao je posao na velikim europskim gradilištima, pa se u njegovu djelovanju ponovno spajaju tehničko znanje, nacionalna politika i izrazita socijalna komponenta.

Njegov doprinos razvitku sustava željezničkih mreža u Jugoslaviji bio je znatan i po množini stručnih projekata i po sudjelovanju u gradnji gotovo svih važnijih objekata, dok će 1950. postati pravi član JAZU.

Ipak, u široj kulturnoj memoriji možda je najzanimljiviji jedan dokument iz 1926. godine. Sveučilište u Zagrebu dodjeljuje Nikoli Tesli naslov gradus doctoris honoris causa u području tehničkih znanosti, a Jerko Alačević, profesor na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu i član sveučilišnih struktura, pojavljuje se kao Teslin promotor.

Pri dnu diplome nalaze se vlastoručni potpisi, slijeva nadesno, promotora Jerka Alačevića, rektora Drage Perovića i dekana Gjure Stipetića.

U tom jednom dokumentu gotovo simbolično stane cijela promjena društvenog položaja obitelji kroz nekoliko stoljeća. Potomak roda čiji su članovi nekoć novačili čete za Mletačku Republiku sada, kao profesor tehničkih znanosti u Zagrebu, sudjeluje u akademskom činu kojim se odaje počast Nikoli Tesli, čovjeku koji predstavlja samu srž moderne tehničke civilizacije.

To nije samo zgodna obiteljska anegdota, nego gotovo savršena slika transformacije Dalmacije i hrvatskoga građanskog društva od predmodernog vojničkog poretka prema svijetu inženjera, sveučilišta, znanstvenika i tehničkog napretka.

Marija Alačević i znanstvena Dalmacija

U XX. stoljeću ta se linija nastavlja kroz znanstvenicu Mariju Alačević, mikrobiologinju i genetičarku koja se bavila genetikom mikroorganizama, biotehnologijom i genetičkom toksikologijom. Njezina karijera pripada već sasvim modernoj znanstvenoj kulturi u kojoj se dalmatinski obiteljski identitet više ne potvrđuje službom državi ili lokalnim položajem, nego međunarodnim istraživačkim radom i stvaranjem znanstvenih institucija.

Njezino se ime vezuje i uz osnivanje Mediteranskog instituta za istraživanje života u Splitu, MedILS-a, zajedno s Miroslavom Radmanom. I u toj epizodi ponovno se javlja motiv koji se kroz povijest ove obitelji stalno vraća: ideja da periferija ne mora ostati periferija ako u njoj postoji dovoljno znanja, organizacije i upornosti da se izgradi institucija koja je povezuje sa širim svijetom.

Od Alačevića do Barbierija

Po majčinskoj liniji s rodom Alačevića povezuje se i Veljko Barbieri, gospodarstvenik čije je ime ostalo vezano uz stvaranje sustava jadranskih marina. Barbieri je osamdesetih godina uspio realizirati zamisao o organiziranom lancu marina duž Jadrana, unatoč otporima koji su pratili projekt, a važnu političku podršku pružio mu je tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske Ante Marković, njegov nekadašnji kolega iz vremena rada u Končaru.

Ta se epizoda savršeno uklapa u jedan motiv koji se kroz obiteljsku povijest neprestano ponavlja, bez obzira na stoljeće: povezivanje prostora i stvaranje infrastrukture. Jedni su gradili ceste i pruge, drugi škole i znanstvene ustanove, a Barbieri je sudjelovao u stvaranju mreže marina koja će snažno utjecati na razvoj modernoga jadranskog nautičkog turizma.

Obitelj koja se ne može svesti na samo jedno ime

Upravo zato Alačevići teško ulaze u pojednostavljenu nacionalnu memoriju. Njihova povijest nema jednoga junaka ni jednu veliku epizodu oko koje bi se mogla izgraditi školska legenda, nego niz ljudi koji se pojavljuju u različitim razdobljima i na različitim mjestima: jedan ratnik na Levantu, drugi lokalni sudac u Drašnicama, Francesco kao čovjek makarske građanske modernizacije, Antun kao pravnik, načelnik i narodnjak koji u službenu praksu uvodi hrvatski jezik, Miroslav kao profesor u Kotoru, Jerko kao inženjer, akademik i Teslin promotor, Marija u modernoj genetici, a preko obiteljskih veza i Barbieri u stvaranju jadranske nautičke infrastrukture.

Kad se sve te biografije stave na jednu kartu, postaje jasno da se više ne gleda samo genealogija jednoga roda nego jedna šira slika Dalmacije koja se kroz stoljeća neprestano pokušava izvući iz periferije. U toj priči Dalmacija nije samo prostor vojske, mora ili turizma, nego i prostor obrazovanja, tehnike, znanosti i organizacije; prostor ljudi koji prelaze iz Makarske u Kotor, iz Zadra u Zagreb, iz lokalne službe u europske tehničke projekte i iz obiteljske tradicije u moderne institucije.

Možda su Alačevići zato danas manje poznati nego neke druge dalmatinske obitelji. Nisu ostavili jedan spomenik ni jednu veliku legendu koja bi ih sačuvala u kolektivnom pamćenju, nego su trag ostavili na previše različitih mjesta: u Drašnicama i Makarskoj, u Kotoru i Zadru, u narodnjačkim čitaonicama, bilježničkim uredima i općinskim vijećnicama, na zagrebačkom Sveučilištu, na Teslinoj diplomi, u znanstvenom institutu u Splitu i u infrastrukturi duž Jadrana.

Neke obitelji ostanu zapamćene po jednom velikom imenu. Alačevići su možda zanimljiviji upravo zato što ih je nemoguće svesti na jedno.

M. Marković/Foto: privatni izvor