Ako želimo pravnu državu, presumpcija nevinosti mora vrijediti upravo onda kada je javnost najviše uznemirena. Istragu treba provesti do kraja, odgovorne utvrditi i sankcionirati, ali presude ne smiju donositi političari pred televizijskim kamerama.
Slučaj nezakonitog odlaganja golemih količina opasnog otpada u Lici opravdano je izazvao snažno uznemirenje hrvatske javnosti. Radi se o pitanju mogućeg ugrožavanja zdravlja ljudi, okoliša, tla i podzemnih voda, zbog čega javnost ima potpuno pravo zahtijevati hitno postupanje svih nadležnih institucija, sanaciju onečišćenih područja i utvrđivanje individualne odgovornosti svake osobe za koju se u zakonitom postupku dokaže da je počinila kazneno djelo.
Prema javno objavljenim informacijama, problem otpada u Gospiću nije otkriven jučer. Mediji izvještavaju da je od njegova otkrivanja prošlo oko 500 dana te da sanacija još nije započela, dok se govori o desecima tisuća tona otpada. Istodobno je USKOK objavio rezultate analiza otpada, nakon čega su uslijedili zahtjevi političkih predstavnika za utvrđivanjem odgovornosti i hitnim djelovanjem Vlade i drugih nadležnih tijela.
Ali upravo u ovakvoj situaciji država mora pokazati da je pravna država.
To znači da se ne smije dogoditi da predstavnici zakonodavne ili izvršne vlasti, koristeći političku funkciju, medijsku vidljivost i autoritet državne vlasti, preuzmu ulogu policije, državnog odvjetništva i suda te unaprijed određene osobe proglase kriminalcima ili krivcima.
Političari imaju pravo zahtijevati istragu. Imaju pravo tražiti hitno djelovanje institucija. Imaju pravo zahtijevati sanaciju okoliša. Imaju pravo pitati zašto državne institucije nisu reagirale ranije. Ali nemaju pravo presuđivati.
PRESUMPCIJA NEVINOSTI NIJE FORMALNOST
Članak 28. Ustava Republike Hrvatske propisuje jedno od najvažnijih pravila svake demokratske države:
svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.
To pravilo ne postoji zato da bi štitilo kriminalitet. Ono postoji zato da bi zaštitilo svakog građanina od mogućnosti da država nekoga prvo javno osudi, a tek nakon toga pokušava pronaći dokaze kojima će opravdati već donesenu političku presudu.
Isto načelo proizlazi i iz članka 6. stavka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te europskog prava.
Direktiva (EU) 2016/343 ide još konkretnije: javne izjave tijela javne vlasti ne smiju osumnjičenu ili optuženu osobu prikazivati kao krivu sve dok joj krivnja nije dokazana u skladu sa zakonom. Obveza se odnosi upravo i na ministre i druge javne dužnosnike.
Zbog toga postoji golema razlika između rečenice:
„Svi za koje se utvrdi kaznena odgovornost moraju odgovarati.“
i rečenice kojom se određenu osobu već danas proglašava počiniteljem, kriminalcem ili osobom koja „mora završiti u zatvoru“. Prva je legitimno političko stajalište. Druga može predstavljati ozbiljno zadiranje u presumpciju nevinosti.
ISTRAGA NIJE PRESUDA. NI OPTUŽNICA NIJE PRESUDA
Ovo je posebno važno naglasiti u trenutku kada se u medijima objavljuju identiteti osoba obuhvaćenih kriminalističkim istraživanjima i kaznenim postupcima.
Postojanje sumnje dovoljno je da nadležna tijela u zakonom propisanim uvjetima provode određene procesne radnje. Ali sumnja nije dokaz krivnje.
Istraga služi upravo tome da se prikupe dokazi i utvrdi postoje li uvjeti za daljnji kazneni progon. Protiv nekih osoba postupak može biti obustavljen. Protiv nekih može biti podignuta optužnica.
Optužnica može biti nepotvrđena ili potvrđena. A čak i kada optužnica bude potvrđena i počne suđenje, optužena osoba i dalje nije kriva.
Krivnju u pravnoj državi utvrđuje sud na temelju dokaza provedenih u zakonitom postupku, a ne predsjednik Vlade, ministar, saborski zastupnik, predsjednik političke stranke ili televizijski komentator.
Zato javno objavljivanje nečijeg imena uz informaciju da je osoba predmet istrage ne daje nikome pravo da tu osobu već sljedećeg dana naziva kriminalcem.
TRODIOBA VLASTI POSTOJI UPRAVO ZATO DA POLITIKA NE PRESUĐUJE
Problem nije samo presumpcija nevinosti. Riječ je i o načelu trodiobe vlasti.
Zakonodavna, izvršna i sudbena vlast imaju različite ustavne funkcije. Ako političari iz izvršne ili zakonodavne vlasti počnu javno određivati tko je kriv, kakvu kaznu zaslužuje i koliko godina treba provesti u zatvoru dok postupak još traje, prelaze granicu političke odgovornosti i potpuno neovlašteno ulaze u područje koje pripada neovisnom pravosuđu.
Takve izjave posebno su problematične kada dolaze s najviših državnih funkcija.Ne govori tada samo privatna osoba. Govori predsjednik Vlade, ministar, saborski zastupnik ili drugi nositelj državne vlasti. Njegove riječi zbog položaja koji obnaša imaju potpuno drukčiju težinu.
Sudac koji sutra treba odlučivati o pritvoru, dokazima ili na kraju o krivnji ne smije imati iznad sebe atmosferu u kojoj mu je politička vlast već javno poručila kakav ishod postupka očekuje.
Pravosuđe mora suditi prema spisu i dokazima, a ne prema političkom raspoloženju dana.
ODGOVORNI MORAJU ODGOVARATI – ALI TEK KADA SE UTVRDI TKO JE ODGOVORAN
Premijer Andrej Plenković potpuno je u pravu u jednom temeljnom stavu: oni za koje se utvrdi odgovornost moraju odgovarati. O tome ne bi smjelo biti nikakve dvojbe.
Ako se dokaže da je netko nezakonito dovozio, zakapao ili odlagao opasni otpad, ako se utvrdi korupcija, zlouporaba položaja, prikrivanje ili pogodovanje, odgovornost mora biti individualizirana, a sankcije moraju biti primjerene težini dokazanih djela.
Ali između zahtjeva da krivci odgovaraju i političkog određivanja unaprijed tko su krivci postoji golema ustavnopravna razlika. Prvo je dužnost države. Drugo je posao suda koji se ne smije otimati sudu.
GDJE JE BILA DRŽAVA DOK SE OTPAD ODLAGAO?
Postoji, međutim, još jedno pitanje koje politički spektakl oko traženja krivaca ne smije potisnuti.
Kako je uopće bilo moguće da se problem razvije do ovih razmjera?
Prema medijskim izvješćima, govori se o desecima tisuća tona otpada, a problem odlaganja nije od jučer, on traje već 10-15 godina. U jednom od priloženih izvještaja navodi se oko 37.000 tona otpada i činjenica da je od njegova otkrivanja prošlo oko 500 dana, dok sanacija još nije počela.
Ako se nakon provedenog postupka pokaže da je opasni otpad godinama nezakonito odlagan, onda pitanje odgovornosti ne može završiti samo na osobama koje su ga fizički dovezle ili organizirale njegovo odlaganje.
Mora se postaviti i pitanje institucionalne odgovornosti.
-
- Gdje su bile inspekcije?
- Koliko je nadzora provedeno?
- Što je u tim nadzorima utvrđeno?
- Jesu li postojale prijave građana?
- Kako se na njih reagiralo?
- Jesu li postojala upozorenja lokalnih tijela?
- Tko je znao, kada je znao i što je nakon toga poduzeo?
- Zašto problem nije zaustavljen nakon prve utvrđene nezakonitosti, nego je mogao dosegnuti razmjere zbog kojih danas reagira cijeli državni vrh?
U javno objavljenim izvještajima upravo se postavlja pitanje zašto nadležne državne institucije nisu ranije reagirale i kada će započeti sanacija.
To su legitimna pitanja.
I puno su važnija od natjecanja političara u tome tko će izgovoriti strožu kaznu ljudima kojima još nije pravomoćno dokazana krivnja.
POLITIČARI MOGU NADZIRATI INSTITUCIJE, ALI NE MOGU GLUMITI SUD
Predstavnici Vlade i Hrvatskog sabora imaju golemi prostor za djelovanje.
-
- Mogu zahtijevati podatke o radu inspekcija.
- Mogu provjeravati zašto državna tijela nisu reagirala.
- Mogu tražiti političku odgovornost ministara i dužnosnika.
- Mogu mijenjati zakone.
- Mogu povećati kazne za kaznena djela protiv okoliša.
- Mogu osigurati milijune eura za sanaciju.
- Mogu sazvati saborske odbore.
- Mogu tražiti izvješća nadležnih tijela.
- Mogu utvrđivati političku odgovornost za nefunkcioniranje sustava.
Ali ne mogu biti sud.
U odnosu na konkretne osobe obuhvaćene kaznenim postupkom javna komunikacija nadležnih tijela mora biti krajnje oprezna. Državno odvjetništvo može javnosti priopćiti procesne činjenice i razloge postupanja u granicama koje dopušta zakon i interes istrage, ali ni ono nema pravo osobu prije pravomoćne presude predstavljati kao pravomoćno utvrđenog počinitelja.
Pravo javnosti da zna ne uključuje pravo države da unaprijed presudi.
DRŽAVA TREBA ISTRAŽITI I VLASTITI PROPUST
Ako su se štetne radnje odvijale godinama, onda država mora imati dovoljno hrabrosti istražiti ne samo privatne osobe nego i vlastiti sustav nadzora.
Jer učinkovita država ne čeka desetke tisuća tona otpada.Ona reagira na prvu utvrđenu ozbiljnu nepravilnost.Ako je neki gospodarski subjekt nezakonito odložio tonu opasnog otpada, nadležno tijelo mora reagirati na tu tonu.
Ako nije reagiralo na jednu, pa na deset, pa na stotinu, a problem na kraju naraste na tisuće ili desetke tisuća tona, tada politička vlast mora objasniti i vlastitu ulogu u sustavu koji očito nije uspio spriječiti katastrofu.
Najlakše je nakon deset godina stati pred kamere, tražiti maksimalne kazne i obećavati obračun s kriminalom.
Puno je teže odgovoriti: Zašto ga država nije zaustavila na vrijeme?
PROBLEM OTPADA NE ZAVRŠAVA U LICI
A problem gospodarenja opasnim materijalima ne završava na jednom odlagalištu.
Hrvatska mora sustavno odgovoriti na pitanje nadzora opasnog otpada, industrijskog otpada, azbestnih materijala, starih industrijskih zona i drugih potencijalnih izvora opasnosti za zdravlje ljudi.
Posebno pitanje predstavlja azbest koji se još nalazi na brojnim starijim građevinama. Takvi problemi ne rješavaju se konferencijama za novinare nakon što izbije afera.
Rješavaju se kontinuiranim inspekcijskim nadzorom, sustavom praćenja toka otpada, strogom kontrolom ovlaštenih tvrtki, osobnom odgovornošću službenika koji ne postupaju po prijavama te brzom sanacijom svake utvrđene opasnosti.
PRAVNA DRŽAVA TESTIRA SE KADA JE NAJTEŽE BRANITI PRAVA OSUMNJIČENIH
Najlakše je braniti presumpciju nevinosti kada javnost nije uznemirena.
Pravi test pravne države dolazi kada je kazneno djelo za koje se nekoga sumnjiči teško, kada su moguće posljedice zastrašujuće i kada većina građana želi odmah vidjeti nekoga kažnjenog.
Upravo tada država mora reći:
Istražit ćemo sve. Objavit ćemo ono što zakon dopušta. Utvrdit ćemo odgovornost. Tko bude pravomoćno proglašen krivim, snosit će zakonom propisane posljedice. Ali nikome nećemo oduzeti pravo da se smatra nedužnim prije pravomoćne presude.
To nije slabost države. To je razlika između pravne države i političkog prijekog suda.
KRIVCE KAZNIT, INSTITUCIJE PREISPITATI, A SUDOVE OSTAVITI DA SUDE
Hrvatskoj u slučaju opasnog otpada u Lici trebaju tri stvari istodobno. Treba joj hitna sanacija i zaštita zdravlja ljudi.
Treba joj potpuna i neovisna istraga svih mogućih počinitelja, pomagača i eventualnih institucionalnih propusta. I treba joj beskompromisno poštivanje presumpcije nevinosti i neovisnosti pravosuđa.
Ta tri zahtjeva međusobno se ne isključuju. Naprotiv, samo zajedno predstavljaju pravnu državu. Zato predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti trebaju prestati govoriti jezikom presuda i početi govoriti jezikom odgovornosti vlastitih institucija.
Neka policija istražuje. Neka državno odvjetništvo progoni kada za to postoje zakonski uvjeti. Neka obrana brani. Neka sud utvrđuje činjenice. Neka pravomoćna sudska presuda kaže tko je kriv. A politika neka konačno odgovori na pitanje koje se ne može prebaciti na osumnjičenike:
Kako je moguće da je sustav godinama dopuštao da problem naraste do ovakvih razmjera?
Ako se utvrdi da su pojedinci počinili kaznena djela, za njih moraju odgovarati. Međutim, odgovornost ne prestaje na neposrednim počiniteljima.
Ako su nadležne institucije godinama bile upozoravane na nezakonitosti, a nisu pravodobno reagirale niti poduzele mjere kojima su mogle spriječiti nastanak ili daljnje povećanje štete, mora se ispitati i odgovornost za takvo nečinjenje. Ono, kada su za to ispunjene zakonske pretpostavke, može imati i kaznenopravno značenje.
Upravo je pravodobno nepostupanje institucija često razlog zbog kojeg se početni problem pretvori u štetu golemih razmjera — štetu koja je mogla biti spriječena ili znatno umanjena da su odgovorni reagirali kada su za to prvi put bili upozoreni.
Presumpcija nevinosti mora vrijediti za svakoga. Ali jednako tako mora postojati politička, upravljačka, institucionalna, a kada su ispunjeni zakonski uvjeti i kaznena odgovornost onih koji su imali ovlasti i dužnost djelovati, a nisu djelovali.
NEMOJMO PONOVITI „HPB BANKOMAT“
Hrvatska je već vidjela koliko razorne mogu biti posljedice kada se ljude javno proglasi krivima prije nego što sud završi svoj posao.
Predmet „HPB Bankomat“ jedan je od najupečatljivijih takvih primjera.
Kazneni postupak trajao je više od petnaest godina. Optužene se tijekom tog razdoblja u dijelu političkog i javnog prostora prikazivalo kao kriminalce, iako pravomoćna presuda nije postojala.
A onda je 10. srpnja 2025. postupak pravomoćno završio oslobađanjem svih optuženih.
Upravo zato postoji presumpcija nevinosti.
Država mora istraživati sumnje u kaznena djela. Državno odvjetništvo mora postupati kada za to postoje zakonski uvjeti. Ali između sumnje i krivnje postoji sudski postupak.
Taj prostor ne smije popunjavati politika.
PROJEKT ZAUSTAVLJEN, POSTUPAK TRAJAO GODINAMA
Realizacija projekta Fantasyland Šmidhen u Samoboru zaustavljena je još krajem 2009. godine, u vrijeme pokretanja kaznenog postupka „HPB Bankomat“.
U predmetu su se razmatrali i poslovi povezani s projektom Fantasyland i ugovorom o pravu građenja na području Šmidhena. Posljedice su bile goleme.
Projekt je zaustavljen, investicije blokirane, a Slaven Čolak i društva Fantazija projekt d.o.o., Fantazija vodeni park d.o.o., Fantazija zabavni park d.o.o., Fantazija hoteli d.o.o. i druga povezana društva pretrpjeli su štetu koja se danas mjeri milijardama eura.
Posebno je značajan javni istup tadašnjeg ministra državne imovine, predsjednika Upravnog vijeća CERP-a i člana Vlade Republike Hrvatske Gorana Marića, koji je 17. siječnja 2018. godine, odgovarajući u Hrvatskom saboru na zastupničko pitanje tadašnjeg gradonačelnika Samobora Kreše Beljaka, izjavio da se bez epiloga kaznenih postupaka ne može znati sudbina projekta Fantasyland u Samoboru.
Ta izjava predstavlja izravnu javnu potvrdu da se u konkretnom slučaju radilo o institucionalnoj blokadi projekta Fantasyland, odnosno da su državne institucije realizaciju jednog velikog investicijskog projekta faktično vezale uz ishod kaznenih postupaka koji su se godinama vodili protiv Slavena Čolaka i drugih osoba povezanih s projektom, iako njihova kaznena odgovornost u tom trenutku nije bila pravomoćno utvrđena.
Drugim riječima, projekt Fantasyland nije bio zaustavljen zbog nedostatka investicijskog interesa ili odustajanja investitora, nego je njegova realizacija bila institucionalno blokirana i vezana uz završetak kaznenih postupaka, što je upravo Goran Marić, kao tadašnji ministar, član Vlade RH i predsjednik Upravnog vijeća CERP-a, javno potvrdio pred Hrvatskim saborom.
Težina njegove izjave još je veća zbog činjenice da su kazneni postupak tzv. „HPB Bankomat“ i projekt Fantasyland Šmidhen tijekom godina u više navrata bili predmet rasprava u Hrvatskom saboru, javno prenošenih na nacionalnoj razini. Istodobno su predstavnici pojedinih tijela zakonodavne, izvršne i pravosudne vlasti s pozicija institucionalne moći javno komentirali postupak koji je još bio u tijeku, kriminalizirajući optužene i njihove projekte prije donošenja pravomoćne sudske odluke, čime se zadiralo u presumpciju nevinosti, neovisnost sudbene vlasti i načelo trodiobe vlasti.
Institucionalna blokada Fantasylanda odvijala se paralelno s višegodišnjim postupanjem državnog odvjetništva povodom prijava Hrvatskog fonda za privatizaciju i njegovih pravnih sljednika protiv Slavena Čolaka, društava Fantazija projekt d.o.o. i drugih povezanih osoba i društava. Ta postupanja trajala su više od osam godina, sve do 30. svibnja 2018. godine, kada je u predmetu ŽDO Osijek broj KR-DO-704/2015 donesena državnoodvjetnička odluka kojom su prijave HFP-a i njegovih pravnih sljednika odbačene kao neosnovane.
Istodobno je od 2009. do 2025. godine trajao kazneni postupak tzv. „HPB Bankomat“, s kojim su državne institucije povezivale i sudbinu projekta Fantasyland. Taj je postupak nakon više od petnaest godina pravomoćno završio oslobađanjem svih optuženih.
Zato izjava Gorana Marića od 17. siječnja 2018. danas ima posebno značenje: ona potvrđuje da je realizacija projekta Fantasyland bila institucionalno blokirana i uvjetovana epilogom kaznenih postupaka, dok su posljedice takve blokade tijekom godina snosili investitori, trgovačka društva, projekt i svi oni čiji su poslovni i imovinski interesi bili povezani s njegovom realizacijom.
Projekt Fantasyland, dakle, nije čekao tržište niti investitora – čekao je državu i završetak kaznenih postupaka uz koje je država sama vezala njegovu sudbinu.
POLITIČKI I INSTITUCIONALNI PRITISAK TIJEKOM POSTUPKA „HPB BANKOMAT“
Predstavnici zakonodavne, izvršne i pravosudne vlasti s pozicija institucionalne moći javno su iznosili ocjene kojima su optužene i njihove projekte unaprijed kriminalizirali, iako sud još nije donio pravomoćnu odluku o njihovoj krivnji. Takvim postupanjem stvarao se nedopušten javni i politički pritisak na postupak te se zadiralo u presumpciju nevinosti, neovisnost sudbene vlasti i načelo trodiobe vlasti, kao temeljna načela pravne države zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava.
DINKO CVITAN PRED HRVATSKIM SABOROM IZNIO NEISTINU O NAGRADI TUŽITELJICI U „HPB BANKOMATU“ – DEMANTIRAO GA VLASTITI DORH
Posebno težak primjer institucionalnog postupanja u predmetu „HPB Bankomat“ predstavlja javni istup tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana pred Hrvatskim saborom u ožujku 2018. godine.
Cvitan je tada, prilikom podnošenja Izvješća o radu državnih odvjetništava, pred saborskim zastupnicima i cjelokupnom hrvatskom javnošću prikazao da je tužiteljica Sani Ljubičić za rad na predmetu „HPB Bankomat“ dobila državnoodvjetničku nagradu, pritom javno opravdavajući takvo navodno priznanje za njezin rad.
Problem je, međutim, mnogo ozbiljniji od samog neprimjerenog komentiranja kaznenog postupka koji je tada još bio u tijeku.
Ta tvrdnja nije bila istinita.
Prema službenom odgovoru koji je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske naknadno dostavilo Maxportalu, Sani Ljubičić nikada nije dobila državnoodvjetničku nagradu.
Dakle, ovdje više nije riječ o različitom tumačenju Cvitanovih riječi, političkom stavu ili spornoj formulaciji. Riječ je o konkretnoj i provjerljivoj činjeničnoj tvrdnji iznesenoj pred Hrvatskim saborom koja je naknadno opovrgnuta službenim odgovorom upravo institucije na čijem se čelu Cvitan tada nalazio.
Tadašnji glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske pred najvišim predstavničkim tijelom države i pred cjelokupnom javnošću govorio je da je tužiteljica u predmetu „HPB Bankomat“ dobila nagradu.
DORH je poslije službeno potvrdio da tu nagradu nikada nije dobila.
Ta činjenica Cvitanovu istupu daje potpuno novu i mnogo ozbiljniju dimenziju.
Nije, naime, samo javno veličan rad tužiteljice u kaznenom predmetu u kojem sud još nije donio pravomoćnu odluku o krivnji optuženih. Pred Hrvatskim saborom istodobno je kao činjenica prezentiran neistinit podatak kojim se stvarao dojam da je samo Državno odvjetništvo rad tužiteljice upravo u tom predmetu već posebno nagradilo i institucionalno verificiralo kao uspješan.
A sve se to događalo dok je postupak protiv optuženih još trajao.
Time je javnosti s najviše pozicije u sustavu državnog odvjetništva poslana izrazito snažna poruka: tužiteljica koja progoni optužene u „HPB Bankomatu“ navodno je za taj rad već nagrađena, iako sud još nije završio postupak.
Ispostavilo se da nagrade nije ni bilo.
Takvo postupanje ne može se svesti na bezazlenu netočnost. Kada glavni državni odvjetnik govori pred Hrvatskim saborom, osobito o aktivnom kaznenom predmetu, javnost ima pravo očekivati da su činjenice koje iznosi točne, provjerene i istinite.
Još je ozbiljnije što je riječ o predmetu u kojem je javna kriminalizacija optuženih trajala godinama, dok su predstavnici državnih institucija s pozicija moći javno stvarali dojam o njihovoj krivnji prije završetka sudskog postupka.
Cvitanov istup zato predstavlja dvostruko ozbiljan institucionalni problem: s jedne strane, tadašnji glavni državni odvjetnik javno je valorizirao rad tužiteljice u postupku u kojem o krivnji optuženih još nije bilo pravomoćno odlučeno, zadirući time u presumpciju nevinosti; s druge strane, kao temelj takve javne valorizacije iznio je podatak o dodijeljenoj državnoodvjetničkoj nagradi koji je sam DORH naknadno službeno demantirao.
A konačni epilog cijelog predmeta dodatno naglašava težinu takvog postupanja: nakon više od petnaest godina kaznenog postupka svi optuženi u predmetu „HPB Bankomat“ pravomoćno su oslobođeni.
Zato se mora postaviti vrlo jednostavno pitanje:
Kako je moguće da glavni državni odvjetnik pred Hrvatskim saborom i cijelom državom javno govori o nagradi tužiteljici za konkretan kazneni predmet dok taj postupak još traje – a da se poslije pokaže da ta nagrada nikada nije ni dodijeljena?
To više nije pitanje političkog dojma. To je pitanje istinitosti informacija koje je jedan od najviših pravosudnih dužnosnika Republike Hrvatske iznosio pred Hrvatskim saborom i javnošću.
Tužiteljstvo ima pravo optuživati. Ali nema pravo unaprijed stvarati presudu u javnosti – a pogotovo ne na temelju tvrdnji koje nisu istinite.
KAROLINA VIDOVIĆ KRIŠTO: POLITIČARKA U ULOZI SUCA
Sličan obrazac ponavljao se i u javnim istupima Karoline Vidović Krišto, tada saborske zastupnice i članice saborskog Odbora za pravosuđe.
Ona je tijekom trajanja postupka „HPB Bankomat“, u Hrvatskom saboru, na sjednicama Odbora za pravosuđe i putem medija, kategorički govorila o optuženima kao o osobama čija je krivnja već utvrđena, iako pravomoćna presuda nije postojala.
Time je politička dužnosnica praktično preuzimala ulogu suda i unaprijed donosila javnu presudu ljudima o čijoj je kaznenoj odgovornosti odlučivao Županijski sud u Zagrebu.
Posebno je zabrinjavajuće što takvi istupi nisu izazvali odgovarajuću institucionalnu reakciju.
Ni u Hrvatskom saboru ni na Odboru za pravosuđe nije uspostavljena jasna granica između prava zastupnika na politički govor i obveze poštovanja presumpcije nevinosti osoba protiv kojih je kazneni postupak još u tijeku.
ISTI OBRAZAC I 2024. GODINE
Takvo postupanje nije prestalo.
Dana 17. siječnja 2024. godine, prilikom saslušanja Ivana Turudića kao kandidata za glavnog državnog odvjetnika, Karolina Vidović Krišto ponovno je javno iznosila tvrdnje kojima je optužene u predmetu „HPB Bankomat“ tretirala kao krive, iako postupak još nije bio pravomoćno završen.
Ni tada nije uslijedila odgovarajuća reakcija nadležnih institucija.
Posebno je indikativno što je s istim tvrdnjama nastavila i nakon pravomoćnog oslobađajućeg završetka predmeta „HPB Bankomat“, ovaj put kao bivša saborska zastupnica.
Time slučaj dobiva dodatnu dimenziju: nije riječ samo o pogrešnoj političkoj procjeni prije završetka postupka, nego o dugotrajnom javnom narativu koji se nastavio i nakon što su svi optuženi pravomoćno oslobođeni.
SLAVKO LINIĆ: JAVNA OSUDA IZ POZICIJE MINISTRA
U isti obrazac uklapa se i javno postupanje tadašnjeg ministra financija i člana Vlade Republike Hrvatske Slavka Linića.
Nakon što je grupacija Fantasyland u prosincu 2013. godine poduzela pravne radnje radi osiguranja svojih potraživanja prema Hrvatskoj poštanskoj banci, Linić je kao ministar financija javno istupao u medijima te Slavena Čolaka i društva povezana s Fantasylandom optuživao za zlouporabe povezane s dobivanjem kredita u HPB-u.
Takve izjave davane su u vrijeme dok je kazneni predmet „HPB Bankomat“ još bio u tijeku pred Županijskim sudom u Zagrebu.
Kada ministar financija i član Vlade Republike Hrvatske javno iznosi kategoričke tvrdnje o kaznenoj odgovornosti osoba kojima se još sudi, tada više nije riječ samo o političkom komentaru.
Riječ je o javnoj osudi s pozicije državne moći prije nego što je sud donio pravomoćnu presudu.
PRESUMPClJA NEVINOSTI VRIJEDI I KADA JE POLITIČKI NEPOPULARNA
U predmetu „HPB Bankomat“ upravo se pokazalo zašto je presumpcija nevinosti jedno od temeljnih načela pravne države.
Godinama su se s najviših političkih i institucionalnih pozicija iznosile tvrdnje koje su u javnosti stvarale sliku da je kaznena odgovornost optuženih već dokazana.
A onda je postupak završio pravomoćnim oslobađanjem svih optuženih.
Zato se danas mora postaviti pitanje odgovornosti ne samo za trajanje i način vođenja samog kaznenog postupka, nego i za javnu kriminalizaciju optuženih i njihovih projekata tijekom postupka koji je završio njihovim oslobađanjem.
Jer u pravnoj državi granica mora biti jasna:
državno odvjetništvo može optužiti, politika može raspravljati, mediji mogu izvještavati – ali samo sud smije odlučiti je li netko kriv.
Sve drugo predstavlja opasan prijelaz iz pravne države u sustav u kojem se presude prvo donose pred kamerama, u političkim govorima i saborskim klupama, a tek godinama poslije u sudnici.
To je upravo razlog zbog kojeg načela trodiobe vlasti i presumpcije nevinosti postoje. Ne zato što država ne treba istraživati. Ne zato što državno odvjetništvo ne treba optuživati kada za to smatra da postoje zakonski uvjeti. Nego zato što se između sumnje i dokazane krivnje nalazi i sudski postupak.
Taj prostor ne smije popuniti politika. Oni su oslobođeni — sada je red da odgovaraju oni koji su ih unaprijed osudili.
Pogledajte video zapise sa završne riječi Slavena Čolaka u predmetu tzv. „HPB Bankomat:
-
- Video zapis sa završne riječi Slavena Čolaka br. 1
- Video zapis sa završne riječi Slavena Čolaka br. 2
- Video zapis sa završne riječi Slavena Čolaka br. 3
- Video zapis sa završne riječi Slavena Čolaka br. 4
- Video zapis sa završne riječi Slavena Čolaka br. 5
- Video zapis sa završne riječi Slavena Čolaka br. 6
- Video zapis sa završne riječi Slavena Čolaka br. 7
- Video zapis sa završne riječi Slavena Čolaka br. 8
M.M. /hpbb bFoto. AI press
