Promatrajući malo ležernije povijest Hrvata nameće se zaključak: rijetko je koji narod kroz svoju povijest pokazao takvu političku naivnost kao mi Hrvati.
Sjetite se samo iz novije povijesti razdoblja NOB-a. Rat su vodili i uspješno doveli do kraja u najvećem broju hrvatski kadrovi. Čak je i “ljubljeni” Maršal navodno bio Hrvat, a da ne spominjem niz Hrvata komunista od Cesarca, Nazora, Marka Oreškovića, Hebranga, Tuđmana i ostalih koji su četiri godine “po šumama i gorama” ginuli ne za Hrvatsku nego za Jugoslaviju, a protiv koje su se tobože borili. Ironija sudbine!
I sad, kad napokon, nakon svih “istorijskih” akrobacija, imamo svoju državu, međunarodno priznatu i afirmiranu, javljaju se po tko zna koji puta naši usahli jugovići koji nikako ne mogu prežaliti gubitak svoje voljene Juge. Kad nemaju snage i hrabrosti da prosvjeduju za povratak svoje Juge, prosvjeduju tobože za zaštitu prirode u Lici!
Stopostotni sam Ličanin s očeve i majčine strane. Rođen sam nedaleko od Plitvičkih jezera. Više se i ne sjećam koje godine. Sretan sam, kao i najveći dio Ličana, što napokon živim u svojoj državi. Jasno sam rekao u prošloj kolumni kako osuđujem nemar vlasti što su dopustile odlaganje opasnog i drugog otpada u Gospiću i da to trebaju žurno sanirati te privesti pravdi sve odgovorne od privatnika koji su to radili do utvrđivanja političke i druge odgovornosti svih nadležnih u institucijama koje su trebale na vrijeme, a nisu, odmah reagirale.
Nisam bio na Trgu bana Jelačića s mojim Ličanima jer su me sustigle godine pa ne mogu tako iskazati svoj stav, ali mogu ovako kroz svoju kolumnu. Međutim, uz ogroman broj iskreno zabrinutih građana, na taj su se prosvjed ugurali i raznorazni lijevi političari i tzv. javni djelatnici.
Dakle, Jugovići ne miruju. Koriste svaku priliku koja im se ukaže kako bi pokazali kako su oni napredni, ekološki osviješteni i brojni. Ali “malo morgen”, rekla bi Tanja Torbarina.
Mediji su doduše pokazali masu građana koji su protestirali, ali su, naravno, glavnu pažnju posvetili ljevičarima od Hajdar Dončića, preko Tomaševića i Benčićke do Severine, novopečenog navodnog “disidenta” Rade Šerbedžije koji uglavnom živi na hrvatskim državnim jaslama i druge slične likove. Takva impresivna slika “lijevih revolucionara” objavljena je i na naslovnici zadnjeg Hrvatskog tjednika, a sugerira da od njih tu više ni igla ne bi mogla stati.
No, živimo u vremenima tzv. tehnološke revolucije pa se je javio dr. sc. Nikola Banić koji je matematički izračunao da je “revolucionara” tog dana na tom Trgu bilo 12.064 osobe. Koliko je to točno, o tom po tom! Ako je to bar približno točno onda to nije tako ogroman broj jer se na slikama na TV-u vidjelo da su tisuće normalnih građana ispunili Trg i okolne ulice bez ikakve namjere da provedu “ljevičarsku revoluciju”.
Dvanaest tisuća ljudi skupi se često na prosječnoj prvoligaškoj utakmici Dinama i Hajduka. A ovdje je to po ljevičarima bio “vrhunac” društvene kreme. Na pitanje Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku “Kako je spriječena obojena revolucija jugo-komunista na prosvjedu za Liku” mogu samo reći da ovaj puta Ličani nisu dopustili da se njihov prosvjed protiv onečišćenja Gospića i drugih ličkih kao i ostalih hrvatskih mjesta pretvori u političku tribinu ili dernek na kojoj bi “ljevaci” provodili svoju beskrvnu “revoluciju” protiv vlasti.
Porfirije pokazao svoje pravo lice
Drug prota Porfirije istakao se opet jednom kao istinski četnik na pogrebu Ratka Mladića kako svojim govorom tako i pjevanjem četničkih pjesama. Marijačić, britak i neumoljiv kao uvijek, pita: “Srame li se sada ‘porfirijevci‘? Naravno da se ne srame! Znali su oni i prije tko je zapravo Porfirije, ali on je njima ideološki bliži od bilo koje hrvatske opcije. I zato zaključuje Marijačić: “Dok patrijarh slavi koljače Hrvata u Škabrnji i Nadinu postoje ljudi koji slave Porfirija”.
I nabraja ih imenom i prezimenom: “Milorad Pupovac, Tvrtko Jakovina, Rade Šerbedžija, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Rada Borić, Vilim Matula, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Vlatko Silobrčić, Duško Ljuština, Hrvoje Klasić, Dražen Lalić, Antun Šuljić, Moše Prelević i još neki…”
Rukavice se, dakle, napokon skidaju. Kao nekada na teritoriju legendarne zagrebačke Trešnjevke kad su se mladići međusobno tukli, pa kome obojci, a kome opanci. Prošlo je vrijeme kad se javno spominjalo ljevičarske floskulante tek u stilu “ima nekih drugova”.
Znamo da ih ima, ali ti drugovi imaju imena i prezimena. Hrvati su prije svega znatiželjan narod. Problem je poznat još iz antičkih vremena. Još su se u staroj Ateni ljudi naučili određenom oprezu. Osvajali su se gradovi lažnim konjima u kojima su bili sakriveni osvajački vojnici. Danas je, kako se to moderno kaže, sve u najmanju ruku transparentnije. I neka tako bude. Treba reći “popu pop, a bobu bob”.
U tome su Srbi opet bolji od nas. Hrabro i ponosno su otpravili u “srpski raj” svog ortodoksnog ratnog zločinca Ratka Mladića. Ratko je izgubio mnoge bitke. Svejedno, ”on je naš“, kažu Srbi i nitko nas neće spriječiti da mu iskažemo počast onako kako to oni već osjećaju. Posljedice? Prvo, stigla je mlaka osuda glasnogovornice EU-a, a potom, na inzistiranje Plenkija, izjave predsjednice Komisije i predsjednika Vijeća EU, a potom je odmah uslijedio široki zagrljaj Vučića i Macrona koji su si zajedno nešto “popapali” za večeru. I čiča miča, gotova je priča za Europu oko pokopa Mladića.
S druge strane, mi “Hrvateki” naše istinske heroje iz Drugog svjetskog rata rijetko spominjemo. Ako ih komemoriramo, uvijek je to riječ o pogibiji većeg broja hrvatskih vojnika i/ili civila. Odavanje počasti herojima pojedincima je još uvijek zabranjeno. Čak i ako se radi o književnicima i drugim umjetnicima koji su djelovali u doba NDH. Kao nije zgodno zbog naših “komšija”, a i što bi na to mogli reći u EU. Desetljećima nam se nabijao kompleks “ustašluka”, genocidnosti i Jasenovca, a o raznim jamama u koje su partizani pobacali tisuće nevine djece, žena i nemoćnih staraca najbolje je govoriti suzdržano i općenito.
Zato kad se pojavila snimka kako “naš” Porfirije “popeva pesme” u čast kokardi i četničkom vojvodi Momčilu Đujiću, svi naši mediji i političari su zašutjeli. U stilu “ne bi se šteli mešati“.
Izuzetnu hrabrost pokazao je tek novinar Marko Jurič jer je Porfirija nazvao pravim imenom – četnikom. Odmah se našla neka sutkinja koja ga je osudila jer je četnika nazvao četnikom. Taj kompleks gubitnika iz Drugog svjetskog rata ostaje nam zauvijek.
Srbi se i danas ponose slikom svog tadašnjeg predsjednika vlade kako se ulicama Berlina vozio u otvorenom autu s Hitlerom. Možete samo zamisliti kakve bi bile reakcije naših ljevičara da je na toj slici s firerom, recimo, bio Ante Pavelić. Možda bi u tom slučaju ipak komunisti organizirali suđenje poglavniku. Ovako mu nisu organizirali ni suđenje u odsutnosti iako je još godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata živio u Argentini i Španjolskoj. Možda još danas provode “istražne radnje”. No, ti partizanski drugovi su se specijalizirali za neke druge radnje po uzoru na druga Staljina…
Evo sad nešto o crnoj strani Lijepe naše. Naslovnica u Jutarnjem: “Učenik izbo vršnjaka i spremačicu.” Više od toga se ne može. Obrazovni sustav je neakademski rečeno “riknuo”.
I u moje doba je bilo “frajera” koji su se dokazivali nasiljem. Međutim, u školi smo se svi ponašali relativno pristojno i poštivali smo svoje profesore i nastavnike. Za svaku pritužbu profesora roditelju bili smo doma kažnjavani.
Danas pak roditelji ne odgajaju svoju djecu već za njihove pogreške i nasilje optužuju nastavnike. Stoga i nije čudo da ih ni učenici više ne poštuju. Došla su očito vremena kad je i odlazak u školu postao popriličan rizik. Ja sam to još u moje vrijeme shvatio, ali me mama, umjesto priznanja i pohvala, otpremila na put u popravni dom u Ravnoj gori da se odgojim. Danas joj na tome zahvaljujem.
Nasilje u školama sad je tema dana. Ne samo dana nego i godine. Ako se za taj problem ne nađe rješenje onda je to kraj ne samo školske nego osnovne civilizacije.
Sad su na svoje stručne nožice skočili i psiholozi. Novine su ih pune. Postali su neka vrsta “junaka našeg doba”. Sad su odjednom otkrili da je strah prirodna reakcija. Ma nemojte! Prvo su nas tupili desetljećima kako se djecu ne smije odgajati tako da se ičega i ikoga boje, a sad su napokon priznali da i strah ima svoju odgojnu funkciju.
Tu su i zaštitari. Ima ih u školama, ali ne služe valjda samo da prebrojavaju tko je sve ušao u školu. Ipak, ima ih i u bankama pa se one ipak tu i tamo opljačkaju. Više tu nego tamo.
Zvonimir Hodak/Foto: Hina
