Prije nešto više od šest godina gledao sam kako se na projektu brzog zbrinjavanja otpada u Zagrebu rađa jedna politika, jedna stranka, jedno veliko obećanje. Govorili su da znaju, da su kapacitirani, da će riješiti problem krupnog i drugog otpada.
Rok nisu dali, da ih se ne bi hvatali za riječ, ali prema onome što su prezentirali očekivao sam racionalan rok, primjeren njihovom samopouzdanju.
Na tom programu pobijedili su na zagrebačkim izborima. Prošle su četiri godine, a problem ne samo da nije riješen — postao je veći. Smeće se gomilalo oko kontejnera, divlje deponije rasle po cijelom gradu. Stranka koja je obećala rješenje nije ga našla, pa je krenula kopirati prethodnu vlast, uključujući korištenje iste lokacije koju su obećali sanirati. Smetlište im se urušilo, a oni i dalje ne znaju naći drugo rješenje.
Sklopili su ugovor s istim izvođačem za zbrinjavanje krupnog otpada, zaboravljajući sve teške riječi koje su mu ranije upućivali. Kod drugih izbora rekli su nam da su se “prvi put malo prenaglili”, da je problem složeniji nego što su mislili, da su im trebale četiri prazne godine pripreme — pa će sad sve riješiti u drugom mandatu. I opet su dobili izbore, a smeće sve veće, ilegalnih deponija sve više, a rješenje i dalje samo u obećanju.
Zagrebački recept učinio se politički učinkovitim i Milanoviću i drugima u Saboru. Sada ga pokušavaju prenijeti na nacionalnu razinu — na primjeru opasnog otpada u okolici Gospića. Obećanja su ista: “Brzo ćemo riješiti.” Kako? Ne zna se. Pozvat će rovokopače, utovarivače, kamione. Plaćat će se prema učinku. A gdje će se voziti — reći će Sandra Benčić, šefica stranke koja na takvom modelu šest godina vlada Zagrebom.
Važno je obećati. Politički rezultat je tu. Ljudi vole obećanja i brzo ih zaborave. Ono što se dogodilo Zagrebu, koji je zapao u veće probleme s otpadom nego prije dolaska “obećanja” na vlast, sada se pokušava preslikati na nacionalnu razinu.
II. MILANOVIĆ – PRIJETNJE, BLOKADE I POLITIČKE IGRE
Na medijskoj i političkoj sceni vidio sam da nema koristi od stalnog umnožavanja prijetnji koje dolaze od “ustaša” i pokušaja izjednačavanja RH s NDH. Javnosti je postalo jasno da to rade uglavnom “internacionalci” koji su bolno doživjeli otkaz iz Beograda i prave festivale “Fališ”. “Fali” im bratstvo i jedinstvo, a Beograd je gluh. Samo velika Srbija. Ništa bratstvo i jedinstvo.
Od Hrvatske se ne da napraviti “bratstvo i jedinstvo”, jer puno ih “fali”. A među onima koji su se vratili ima i onih koji nanose štetu festivalima tipa “Fališ”. Pale, a festivali šalju prijekor većini zbog slabog prihvaćanja onih koji “fale”. Oni koji “fale” maštaju o tome da se na kninskoj tvrđavi ponovno zavijori srpska zastava.
Šef festivala “Fališ” u intervjuu Obzoru Večernjeg lista kaže da su “ustaše nesretne što RH nije NDH”. To je nečija druga nesreća — što unatoč silnoj propagandi nisu uspjeli Hrvatsku poistovjetiti s NDH. To ponavljanje radi održavanja motivacijske mržnje postaje njihov uteg, ne prednost.
Hrvatska je civilizacijski i međunarodno miljama ispred onih koji su nesretni što je nisu uspjeli pretvoriti u NDH.
Reporterka HTV-a iz Gospića najavila je prosvjed uz rečenicu da je “s prosvjednicima cijela Hrvatska”. Kad je “cijela Hrvatska”, sugerira se da je nužno dovesti na vlast one koji daju obećanja. Prosvjed je demokratski standard. Hrvatska je demokratska zemlja. Od rata na ovamo vlasti se smjenjuju izborima na najvišim demokratskim standardima, bez incidenata.
Iz tog okvira treba izdvojiti Milanovićev pokušaj na prošlim parlamentarnim izborima da istovremeno bude i Predsjednik Republike i premijerski kandidat, pa da poslije izbora bira koju će dužnost preuzeti. Državno izborno povjerenstvo i Ustavni sud reagirali su višekratno.
Reagirali su i Matica hrvatska i Komisija HBK “Iustitia et pax”. Milanović je uzvratio prijetnjama, uvredama i najavama “proljetne rezidbe”. Nije prošlo. Hrvatska je ostala demokratska država.
Vrlo je zanimljivo da oni koji su stajali iza tog pokušaja sada blokiraju popunu Ustavnog suda RH. Zamjerili su se, pa kad nije prošla “proljetna rezidba”, neće ih popunjavati. Bolje ih držati u blokadi — za eventualno novi pokušaj.
III. PENAVA, TEZNO I ISELJENIŠTVO
Ivan Penava, predsjednik DP-a i Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina nakon Drugog svjetskog rata, sastao se u Ljubljani s premijerom Slovenije Janezom Janšom. Dogovorena je ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava masovne grobnice u Teznom i njihov pokop u Hrvatskoj.
Riječ je o 15 tisuća posmrtnih ostataka koje su partizani nakon predaje pobili. U Sloveniji ima još 750 masovnih grobnica. Slovenska strana iskazuje spremnost na ekshumaciju. Slijedi dogovor oko lokacije ukopa u Hrvatskoj.
Ministar Grlić Radman rekao je da se tu “nema što usuglašavati ako svatko radi svoj posao” i da Vlada to gleda afirmativno. U mojoj kolumni od 20. 7. podržao sam ideju biskupa Mile Bogovića o lokaciji i izgledu groblja.
Na kraju, predlažem premijeru Plenkoviću da realizira najavu o omogućavanju glasovanja iseljenoj Hrvatskoj. Time bi, uvjeren sam, pomeo političku konkurenciju na sljedećim izborima — i Milanovićevu i onu “desnu” koja ponavlja “njih su oba ista”, iza čega se, prema mojoj procjeni, krije podrška Milanoviću.
Ta desnica, s radnim nazivom “njih su oba ista”, nema stranku koja može biti konkurentna, niti kandidata koji može imati rezultat, pa frustracije liječi svrstavanjem uz Milanovića, ali ne želi da se to prepozna.
Ako Plenković omogući glasovanje iseljenoj Hrvatskoj, “njih su oba ista” izgubili bi tlo pod nogama, manipulacije bi prestale, a Hrvatska bi ojačala politički, gospodarski i demografski. Jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske stvorilo je državu, i to jedinstvo treba obnoviti jednakom vrijednošću glasa.
Marko Mamić/Foto: hr
