Troje hrvatskih državljana i jedna poljska državljanka pale oko Zadra, a troje kanadskih državljana pale oko Drniša. Čudna li čuda! Što veže te ljude, od Kanade preko Hrvatske do Poljske? Ako ih veže mržnja riječ je o nesretnim ljudima.
Hoće li svoju mržnju uspjeti izliječiti u zatvorima zemlje koju su iz mržnje palili. Postoji li urođena mržnja, nešto s čime si odgojen? Ako postoji ljubav neminovno je da postoji i mržnja. Ako su ti ljudi odgojeni u mržnji onda ni zatvor nije lijek. Gdje će poslije zatvora?
Je li ovo zapravo samo scenarij za festival u Benkovcu s naslovom „Nosi se“ i njegova prošlogodišnjeg režisera, koji se biranim riječima oprostio od Benkovčana, od braniteljskih udruga iz Benkovca, koji su u njegovoj „antiratnoj kampanji“, s naslovom „Nosi se“, vidjeli „iskrenost“ onih koji su htjeli samo mirno živjeti u takozvanoj „RS Krajini“ i zloću onih koji su im poremetili idiličan život na prostoru očišćenom od Hrvata, kojim su vizure spaljenih hrvatskih kuća i crkava nudile spokoj. I evo ih ponovno pale.
Predstava bi se mogla ponoviti i u Šibeniku u sklopu festivala „Fališ“. Došao bi i Milanović pogledati predstavu. Riječ je o aktivnostima njegovih birača. On kaže da oni većinski za njega glasuju i neka imaju i za koga.
Milanović kao pravi Predsjednik s državničkom odgovornošću saziva izvanredno zasjedanje Hrvatskog sabora zabrinut prijetećim deponijima opasnog otpada u Lici koji se tu počeo deponirati još u vrijeme njegova mandata kada on nije znao o čemu se radi, a saznao je kad je doznao svak živ.
Razinu zabrinutosti pokazao je svojom nazočnošću na Saboru i u svom obraćanju zastupnicima manifestirajući time odgovornost koja je njegova neprijeporna odlika. Nije htio slati svog izaslanika, što će izaslanik u tako dramatičnoj situaciji. Tu je njemu mjesto i on tako postupa. Niti njega niti izaslanika.
Poslao im je pismo i neka čita kome se čita. A što je napisao. Molim sve hitno i na brzinu. “Nemojte se držati zakona kao pijan plota.”
Cijela ova predstava režirana je s ciljem da se od Domovinskog pokreta i njegova predsjednika Ivana Penave pokuša napraviti nacionalna veličina po uzoru na Nikolu Grmoju, Bulja, Božu Petrova i njihovo društvo. Ali Penava ništa ne kuži. Mogao se proslaviti kao Božo Petrov i Grmoja i posao je propao.
S nacionalnim veličinama koje predvodi Grmoja, koji se kako to dobro rekoše iz Domovinskog pokreta, u Saboru „politički samozadovoljavaju“ nitko ne želi. Manta im se od visine. Kad su sazvali sve saborske klubove došli su, pogađate, samo oni.
Priča je općenito propala. Ništa od „sada i odmah“ i „nemojte se držati zakona kao pijan plota“.
Hrvatska je pokazala da je ozbiljna država i da odgovorno pristupa rješavanju problema. Jasno je da slijedi i posao Državnog odvjetništva. Ništa od kaosa “slučajne države”, unatoč silnoj pokazanoj strasti da se upravo to proizvede.
Domovinski pokret je pokazao da nisu konstrukt kao Most – i ne samo Most – preko kojih konstruktori destrukcije rade kaos na desnom političkom spektru.
Domovinski pokret Ivana Penave je autohtona hrvatska desnica i zato je toliko na meti Milanovićeve posluge. No prilika je da Domovinski pokret svoju političku poziciju snažno kapitalizira.
Prvo, neka Ivan Penava snažno nastupi prema glavnom koalicijskom partneru, neka traži realizaciju groblja na Udbini gdje bi se na jednom mjestu odnosno na jedinstvenom groblju pokopale žrtve Bleiburga i Križnih putova, a ne kao do sada „iz sto jama na sto mjesta“ što je daleko od dostojanstvenog odnosa prema žrtvama. Taj projekt groblja na Udbini ima nacionalno i povijesno značenje.
Nije riječ o brojanju čijih je više, ali neka se u ogledalu vidi zločinačka narav jednog režima, koji je nastao na zločinu nad hrvatskim narodom. Neka ga poslije uljepšavaju oni kojima karakter ne smeta.
Drugo, neka Domovinski pokret podsjeti Premijera Plenkovića na njegovu izjavu da je spreman omogućiti iseljenoj Hrvatskoj glasovanje na hrvatskim parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Nema tu izmotavanja kako je to teško jer nema dvotrećinske većine u Saboru. Postoje drugi ustavni instrumentariji, državni referendum, koji je poslije uspjeha obvezujući za ustavotvorca i Izborni zakon.
I treće, odnosno prvo, puna konzumacija konstitutivnog statusa hrvatskog naroda u BiH, koji je jamčen međunarodnim Daytonskim mirovnim ugovorom, odnosno Ustavom BiH. Kod ovoga slušati i podržati Hrvatski narodni sabor BiH (HNS BiH), jer oni najbolje znaju što im je činiti. Stati iza njih u punom kapacitetu, a to je suprotno od odlaska na Komšićev predizborni skup i priči o hrvatskoj agresiji na BiH.
Potičemo Domovinski pokret da bude ustrajan na ova tri strateška nacionalna projekta. Jasno je da Milanović na ta tri strateška nacionalna projekta neće tražiti sazivanje izvanredne sjednice Hrvatskog sabora, i pred Saborom braniti svoj prijedlog kao što je to bio slučaj sada. Bila je to poruga s institucijom Sabora.
A koju to instituciju Hrvatske države Milanović nije izložio poruzi? Red je da to učini i sa Saborom. Sazove i ne udostoji se doći i braniti ono što je napisao. Jad i bijeda.
Tri naprijed navedena projekta su posao za autohtonu hrvatsku desnicu, daleko od projektanata i njihove manipulacije koja kako rekosmo završava kao posluga na Pantovčaku.
Marko Mamić/Foto:Hina
