Postoji u cijeloj ovoj priči o crnogorskom putu prema Europskoj uniji jedna gotovo savršena balkanska ironija. Crna Gora, koja je posljednjih godina često ostavljala dojam da bi prema Bruxellesu najradije krenula tako da usput zaobiđe Hrvatsku, sada bi na tom istom putu mogla privremeno trebati – hrvatski jezik.
Nije to samo jezična dosjetka. To je politička činjenica s prilično neugodnim povijesnim podtekstom, jer Hrvatska nije slučajna susjeda Crne Gore. Ona je država prema kojoj je Crna Gora, kao politički i vojni saveznik Srbije, 1991. krenula u rat. Napad na dubrovačko područje počeo je 1. listopada 1991., a u njemu su sudjelovale i postrojbe Teritorijalne obrane Crne Gore.
Hrvatska danas od Podgorice još uvijek traži odgovornost za zločine počinjene tijekom agresije, uključujući napad na Dubrovnik i zatočenja hrvatskih državljana u logoru Morinj.
To je ona povijest s kojom se u Crnoj Gori očito još uvijek teško suočava. Lakše je donositi rezolucije o drugima nego ozbiljno otvoriti vlastite arhive, vlastitu odgovornost i vlastitu ratnu prošlost. Hrvatska je upravo zbog crnogorske rezolucije o Jasenovcu 2024. upozorila da takvi potezi narušavaju dobrosusjedske odnose i podsjetila da su upravo dobrosusjedski odnosi jedan od kriterija europskog pristupnog procesa. Sada dolazi račun europske stvarnosti.
Crna Gora je otvorila svih 33 pregovaračka poglavlja, a do srpnja 2026. privremeno je zatvorila njih 18. Bruxelles njezin napredak ozbiljno shvaća i priprema financijski okvir za moguće članstvo nakon 2028. godine. Međutim, Europa nije samo zastava s dvanaest zvjezdica i fotografiranje pred zgradom Europske komisije. Europa je i pravna stečevina, tisuće stranica propisa, institucije, procedure, jezični standardi i – dobrosusjedski odnosi. Upravo se tu pojavljuje hrvatski jezik.
Ako Crna Gora ne uspije na vrijeme razviti vlastite prevoditeljske kapacitete, a izgledno je da neće, kao prijelazno rješenje razmatra se mogućnost korištenja nekog od postojećih službenih jezika Europske unije. Hrvatski je pritom posebno logičan kandidat. Eto ironije koju je teško bolje režirati.
Država koja je u jednom povijesnom trenutku sudjelovala u napadu na Dubrovnik, Konavle i Cavtat, država čiji su politički krugovi posljednjih godina znali Hrvatskoj držati lekcije o povijesti, državništvu i identitetu, država čiji je parlament donio potez koji je Zagreb ocijenio nedobrosusjedskim – sada bi na putu prema europskoj integraciji mogla koristiti jezik upravo te Hrvatske.
Naravno, hrvatski jezik nije politička odšteta. Nije ni instrument hrvatskog tutorstva nad Crnom Gorom. I ne bi ga trebalo tako predstavljati, ali simbolika je neizbježna.
Crna Gora u Bruxelles ne ulazi preko nekog zamišljenog balkanskog koridora kojim bi mogla preskočiti susjednu Hrvatsku. Ulazi kroz europski sustav u kojem je Hrvatska već unutra, a hrvatski je, za razliku od crnogorskog, već službeni jezik Europske unije. To je ona razlika između balkanske politike identiteta i europske administrativne stvarnosti.
U Podgorici se može politički zamišljati da je Hrvatska samo susjed kojeg se može nadglasati, preglasati ili zaobići. Bruxelles funkcionira drukčije. Ondje vrijede poglavlja, kriteriji, pravna stečevina, dobrosusjedski odnosi i vrlo konkretna pitanja: tko je odgovoran za ratne zločine, što je s otetom hrvatskom imovinom, što je s odštetama žrtvama i kako se država odnosi prema susjedima.
Upravo je to Hrvatska ponovno naglasila 1. listopada ove godine u Morinju, gdje je hrvatski ministar vanjskih poslova poručio da je suočavanje s prošlošću sastavni dio vjerodostojnog europskog puta. Poručila je to Crnogorcima i EU povjerenica za proširenje. Zato je možda najzanimljiviji detalj cijele priče upravo ovaj: Crna Gora prema Europskoj uniji može pokušavati ići bez Hrvatske kao političkog partnera, ali teško može ići mimo Hrvatske kao europske činjenice.
Ako joj za posljednje kilometre do Bruxellesa zatreba i hrvatski jezik, onda će se pokazati nešto što balkanska politika desetljećima uporno pokušava zaboraviti. Povijest se može prepravljati rezolucijama, ali geografija, Europa i jezik imaju nezgodnu naviku da pamte.
M. Marković/ Foto: RadioDux
