Nakon što je crnogorski ministar pravosuđa Bojan Božović poručio kako njegova država ne može prihvatiti hrvatski pogled na razgraničenje, sugerirajući da Crna Gora polaže pravo na dio teritorija Hrvatske, u Zagrebu se sve glasnije postavlja pitanje: ako već krećemo u teritorijalne rasprave, zašto stati na granicama? Zašto ne otvoriti i pitanje imena države?
Prema neslužbenim informacijama koje još nitko nije izmislio, u dijelu hrvatske javnosti razmatra se prijedlog da se Crna Gora ubuduće zove “Crna Gora i Boka kotorska”, čime bi se, kažu zagovornici ideje, barem pošteno priznalo što je glavni razlog svih rasprava između Zagreba i Podgorice.
Argumentacija nije bez presedana. Uostalom, ni sama Crna Gora kroz povijest nije bila pretjerano vezana uz jedno ime.
Stariji se sjećaju Narodne Republike Crne Gore, potom Socijalističke Republike Crne Gore, zatim razdoblja kada je nestala u Saveznoj Republici Jugoslaviji, pa u državnoj zajednici Srbije i Crne Gore. Na kraju je opet postala Crna Gora. Drugim riječima, promjena naziva i državnih konstrukcija na tom prostoru dolazi otprilike jednako često kao turističke sezone u Budvi.
Zato zagovornici satiričnog prijedloga smatraju da dodavanje nekoliko riječi ne bi trebalo predstavljati veći administrativni napor.
“Nismo mi za otimanje teritorija, daleko bilo. Samo želimo da u imenu bude naznačeno ono oko čega se stalno raspravlja”, objašnjava izmišljeni stručnjak za političku geografiju.
U Podgorici zasad nema službenih reakcija na prijedlog, ali promatrači procjenjuju da bi svaka rasprava o imenu države trajala kraće od pregovora o granici.
Posebno zanimljivo zvuči činjenica da je Božovićeva poruka o hrvatsko-crnogorskom razgraničenju odjeknula upravo na dan kada Hrvatska obilježava sjećanje na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Dok su se tisuće ljudi prisjećale agresije i ratnih stradanja, iz Podgorice je stigla još jedna poruka o granicama.
Neki su to doživjeli kao nespretan tajming, a neki kao podsjetnik da na Balkanu ni kalendar ponekad nije dovoljno velik za sve političke poruke. Treći su pak to doživjeli kao “četnikovanje” Crne Gore,
Hrvatski nacionalisti, koji ionako često podsjećaju da je Boka kotorska stoljećima bila dio hrvatskog kulturnog i povijesnog prostora, da u Boki svaki kamen govori hrvatski, navodno bi s oduševljenjem dočekali ideju o preimenovanju susjedne države u “Crna Gora i Boka kotorska”. Smatraju kako bi time barem jednom godišnje, pri svakom međunarodnom sportskom prijenosu, karta Europe podsjetila na raspravu koju inače vode samo povjesničari i ratnici po društvenim mrežama.
Neki analitičari već upozoravaju da bi promjena imena mogla izazvati ozbiljne probleme sportskim komentatorima kada bi se ta država sastala sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. Dok izgovori puni naziv obje reprezentacije, sudac je već odsvirao kraj prvog poluvremena.
Zamislite samo razgovor dvojice prijatelja:
“Mujo, hoćeš na utakmicu?”
“Tko igra?”
“Bosna i Hercegovina protiv Crne Gore i Boke kotorske.”
“To nije utakmica, to je turnir.”
No pravi problem pojavio bi se u Bruxellesu. Hrvatska trenutačno prema službenim informacijama ima osam zahtjeva prema Crnoj Gori. Podgorica tvrdi da je dva već ispunila, među njima promjenu imena bazena u Kotoru i pitanje spomen-obilježja u logoru Morinj. Kritičari, međutim, tvrde da su oba zahtjeva riješena na papiru, ali ne i u stvarnosti.
Zbog toga satiričari predlažu da preimenovanje države postane deveti uvjet.
“Ako dosadašnja praksa bude poštovana, Crna Gora će se prvo načelno složiti s promjenom imena, zatim će osnovati radnu skupinu za provedbu odluke o provedbi promjene imena, a nakon toga će svi nastaviti koristiti stari naziv”, procjenjuje izmišljeni stručnjak za europske integracije.
Zagovornici ideje podsjećaju kako promjena imena države zbog dobrosusjedskih odnosa u regiji nije ništa neviđeno. Uostalom, Sjeverna Makedonija je zbog višegodišnjeg spora s Grčkom promijenila službeni naziv države kako bi otkočila euroatlantske integracije. Ako je Makedonija mogla dodati “Sjeverna”, pitaju satiričari, zašto Crna Gora ne bi dodala “i Boka kotorska”?
Doduše, postoji jedna sitna razlika. U makedonskom slučaju promjena imena bila je rezultat međunarodnog sporazuma. U ovom slučaju riječ je o prijedlogu koji je nastao pet minuta nakon što je netko pročitao izjavu Bojana Božovića.
Srećom po Podgoricu, riječ je samo o satiri. Barem zasad. Jer na Balkanu mnoge političke ideje počnu kao šala, a završe kao pregovaračko poglavlje.
M. Marković/Foto: Hina











