Kažu kako je Hrvatska moderna i liberalna zemlja. Tu možeš pobiti čitave obitelji, žene, djecu i starce, ali u liberalnoj demokraciji, kakva je i Hrvatskoj, ne postoji za takva najteža djela kazna doživotnog zatvora ili smrtna kazna.
Dakle, s aspekta zapadno europske liberalne humanosti mi smo lijevo liberalni primjer i često smo ponosni na to naše postignuće. Možete misliti kako nam SAD “zavidi” na toj našoj humanoj i blagoj kaznenoj politici. Tako kad netko “poludi” i likvidira nekoliko nedužnih osoba možete očekivati da ćete po našim zakonima i sudskoj praksi za deset-petnaestak godina ubojicu sresti kako razgleda izloge u glavnoj ulici vašeg grada.
E, sad, nakon zločina ubojstva mladića u Drnišu, napokon je i kod nas započela rasprava o uvođenju doživotnog zatvora. To je doista drastična kazna i treba biti oprezan u njenoj primjeni. Naime, mnoga kaznena djela koja mediji žestoko poprate nisu odmah i djela za koja bi trebalo izreći kaznu doživotnog zatvora.
Već postoji mogućnost izricanja dugotrajnih kazni zatvora čak do 40 godina, samo ih naši sudovi vrlo, vrlo rijetko izriču. Dakle, nije problem toliko u Kaznenom zakonu i potrebi njegove dopune uvođenjem nove kazne doživotnog zatvora nego u politici kažnjavanja pred našim sudovima.
Kaznenopravni stručnjaci koji sad pripremaju izmjene Kaznenog zakona zalažu se i za neku vrstu nadzora bivših zatvorenika nakon izdržavanja kazne i izlaska na slobodu. E, tu je već malo veći problem. Postoje dva modela: njemački i britanski. Izabran je, naravno, njemački, a ne britanski model. Probajte pogoditi koji je model blaži. Naravno njemački koji je prošao test Europskog suda za ljudska prava. Na sam spomen “smrtne kazne” naši i europski liberali padaju u “nesvijest”.
Procjenu o opasnosti neke osobe nakon izdržane kazne donosit će hrpa stručnjaka među kojima i forenzički psihijatri. Ovisno o toj procjeni osoba će u ustanovi (?!) moći ostati i doživotno. Naravno, pod nadzorom jer je opasna po društva.
Kad se malo pažljivije pozabaviš tim novim zapadno-europskim modelom čovjek dolazi do zaključka koji se nameće sam po sebi. Postoji čitav niz pozitivnih propisa u Europskoj uniji koji su in favorem izvršitelja niza kaznenih djela. Ono što je zanimljivo je to da su sada sve te nove izmjene u pravilu protiv izvršitelja kaznenih djela jer su vezane uz neki konkretan slučaj koji se dogodio u praksi.
Tek kad se dogodilo tragično ubojstvo Luke Milovca u Drnišu naše uspavano zakonodavstvo trgnulo se iz dugogodišnjeg sna. Klasično pitanje koje se ne može zaobići barem u našoj državi glasi: “Koliko će nas to sve skupa stajati?”
Na kaznu doživotnog zatvora mogli bi biti osuđeni i mlađi punoljetnici pa tko to može platiti? Međutim, to je ipak samo tobožnji problem koji objektivno ne postoji. Postoji samo kao alibi za lijenost institucija. Dobro je što iz tih institucija nije potekla inicijativa da na doživotni zatvor mogu biti osuđeni samo optuženici stariji, recimo, od sedamdeset godina. Štednje radi. Tako bi se naše pravosuđe moglo uključiti u aktivnu štednju na jedan vrlo konkretan način. Ono što se pri tome zaboravlja je prevencija, rad s mladim kršiteljima zakona, odvraćanje od kriminaliteta u ranijoj mladosti, kućni odgoj, odgovornost roditelja za maloljetničku delinkvenciju itd. Najlakše je promijeniti zakon.
Ovaj puta uvode se stroge kazne za počinitelje najtežih kaznenih djela u Kazneni zakon, a suci neka po svojoj slobodnoj ocjeni “odrape” kaznu optuženiku. Bojim se naše kaznenopravne prakse poznajući naše sudove. Ako smo se već odlučili za njemački model onda ostanimo na njemu. Bitno je da to ne bude neki hibrid kakve obično susrećemo u našoj zakonodavnoj praksi kad tuđa rješenja pokušavamo neuspješno “poboljšati” za naše potrebe.
Ako vam netko bez razloga izlazi u susret, zaobiđite ga.
Ukinuli smo čuvara državnog pečata. Potvrde su jeftinije.
Počela su uzapćenja za izgovoreno. Učinjeno može pričekati.
Ante Tomić, klasa komunist, još se jednom “hrabro” obračunao s Branimirom Glavašem. Glavašu se ponovno sudilo. Samo naš ultra lijevi Ante zna što je Glavaš napravio bez obzira na to što se to može utvrditi samo pravomoćnom presudom kaznenog suda. Ne znam tko je to cupkao pred Glavašem na slici u novinama, ali mogu pretpostaviti pred kim već godinama cupka naš Antiša.
Tin Ujević je ispjevao: “Mi smo išli putem, put je bio dug, kasno opazismo da taj put je krug.”
U Zagrebu je upravo održan u Lisinskom koncert partizanskih pjesama. Mediji javljaju kako je na koncertu bilo “puno” istaknutih osoba pa nabrajaju Mesića, Klasića, Daliju i Pejovićku. Stvarno ekipa za pet! U načelu nemam ništa protiv slobode glazbenog ukusa, ali na ovom koncertu se očito nije o tome radilo. Bila je to “smotra” jugofila koji su obnavljali svoja sjećanja na njihovu neprežaljenu Jugu. Orilo se “Po gorama i šumama…” i vijorile jugoslavenske zastave. I tako, dok se diljem Slovenije i Hrvatske iskapaju kosti pobijenih u doba te komunističke Jugoslavije, u srcu Zagreba ore se pjesme tim ratnim zločincima koji su pobili desetke tisuća Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Je l’‘ to demokracija?
Zamislite nemoguć scenarij da netko organizira koncert ustaških pjesama. Kako bi prošao? Diglo bi se sve živo i mrtvo u osudi zločinačkog režima čije sjeme treba zatrti. Jugoslavenski komunizam je također bio zločinački i autoritarni režim, ali to se kod nas tolerira u ime demokracije. Naravno, za naše liberalne demokrate demokracija, kao uostalom i sve drugo, prakticira se selektivno, po sklonostima onih koji nam kroje kapu. Zato Tomaševiću silno smeta pozdrav ZDS u pjesmi Marka Perkovića Thompsona i zabranio mu je održavanje koncerata u Zagrebu, ali mu nimalo ne smetaju partizanske pjesme i veličanje zločinca Tita.
Političar se žali kolegi: “Izašlo mi je neko čudno crvenilo na licu”. Da nije, ne daj Bože, stid?
Ivan Supek je jednom rekao: “Moramo se pomiriti s time da će političari biti pretežno osrednje inteligencije i poštenja, a natprosječnih pohlepa za vlašću, slavom i novcem”.
Odlikaši, janjetina i luk
“Fašizam prošlosti nije isti fašizmu sadašnjosti. Danas je on promijenio izgled i model. Više to nisu ljudi s dva zuba koji jedu janjetinu i luk. Fašisti su moderni radikalni desničari koji nose odijela, znaju jesti nožem i vilicom, čak se i salvetama služe”.
Dakle, čelni “odlikaš” smatra kako su desničari uvijek radikalni pa prema tome su i moderni fašisti. Krasan vokabular jednog od pretendenata na fotelju predsjednika Vlade. Sličan onom Benčićke. Po njemu su, dakle, “moderni fašisti” svi oni koji ne misle kao on i njegova stranka.
To je pravi dokaz njihove demokratičnosti i tolerancije. Samo vrhunska inteligencija može uočiti kako “moderni fašisti” znaju jesti nožem i vilicom i služe se salvetama. To su upravo oni čije pretke je pobjeda na kraju Drugog svjetskog rata doplavila u Zagreb i druge gradove diljem Lijepe naše i koji su poubijali stotine tisuća ljudi svojim šmajserima i pištoljima, pokrali njihove stanove i u njima držali svinje i kokoši.
Ipak njegova tvrdnja je i donekle pogođena. “Fašisti” i “demokrati” se danas ne razlikuju po izgledu već po idejama i vrijednostima koje zastupaju. “Odlikaš” Hajdar Dončić svojim stavovima i izjavama jasno pokazuje da je on upravo jedan od tih ”modernih fašista”.
Počeo sam se kolebati. Bojim se da mi je poremećen centar za ravnotežu.
Ako ne možeš poći od sebe, prođi pored sebe.
