Rasprava koja se trebala održati 15. rujna 2026. nije održana. Nova je zakazana za 2. listopada – samo sedam dana prije roka zastare koji je, prema navodima obrane, sam sud odredio za 9. listopada 2026.
Slučaj koji se pred hrvatskim pravosuđem vodi još od 1999. godine ponovno otvara brojna pitanja.
Za 15. rujna bila je zakazana rasprava na kojoj je sud pozvao i Marka Marijanovića, svjedoka koji danas živi u Australiji i koji je zbog sudskog postupka doputovao u Hrvatsku.
Marijanović, međutim, u ovom predmetu još nije ispitan.
To znači da je sud imao priliku neposredno ispitati čovjeka koji je, prema ranijem iskazu, bio neposredno uz Krešimira Gilju u ključnom trenutku događaja, ali rasprava je odgođena, a nova je zakazana tek za 2. listopada.
Što je Marijanović rekao još 1999.?
Marijanović je svoj iskaz dao pred istražnim sucem još 1999. godine, u vrijeme kada je i sam bio optužen u postupku povezanom s događajem.
Prema tom iskazu, Marijanović je s Giljom i osobom koju naziva Dugi došao pred caffe Stars. Gilja i Marijanović ušli su u lokal, dok je Dugi ostao kod vozila.
Nakon nekoliko pića, prilikom odlaska došlo je do kontakta i provociranja od strane Rimca i veće skupine ljudi koja je bila s njim. Došlo je do naguravanja, a Marijanović je bacio bocu koja je pogodila Rimca u glavu, nakon čega je izbila masovna tučnjava.
Nakon kratkog prekida sukoba, Marijanović i Gilja krenuli su prema vozilu.
Prema njegovu ranijem iskazu, za njima je krenula veća skupina ljudi, među kojima je bio i Rimac.
Ponovno je došlo do sukoba. Tada su se začuli pucnji. Ali upravo je pitanje tko je pucao i gdje se u tom trenutku nalazio Krešimir Gilja jedno od ključnih pitanja cijelog slučaja.
Prema navodima obrane, Marijanović je tada rekao da je stajao neposredno uz Gilju te da Gilja nije pucao. Pucnjeve je povezao s drugim smjerom, odnosno područjem gdje se nalazio Dugi.
Ako je tako iskazivao neposredni svjedok koji je bio uz optuženika, postavlja se pitanje zbog čega njegov neposredni iskaz u ovom predmetu još nije proveden.
Ovdje se pojavljuje ozbiljan proceduralni problem.
Pitanje koje se nameće jest: zašto bi sud, ako već zna da ključni svjedok krajem rujna napušta Hrvatsku, čekao 2. listopada za njegovo ispitivanje?
A gdje je dr. Marinić?
Drugo pitanje odnosi se na psihijatrijsko vještačenje Krešimira Gilje.
Dr. Marinić obavio je vještačenje u veljači 2026. godine. Prema navodima obrane, njegov je zaključak da Krešimir Gilja nije raspravno sposoban te da se zbog napredovanja bolesti ne očekuje da će postati raspravno sposoban.
Obrana tvrdi da na taj nalaz nije bilo primjedbi.
Unatoč tome, dr. Marinić nije pozvan kako bi pred sudom neposredno objasnio svoj nalaz i odgovorio na pitanja stranaka.
Istodobno je, prema navodima obrane, sutkinja Rizvić tražila novo vještačenje i boravak Krešimira Gilje u Vrapču u trajanju od mjesec dana.
Prema obrani, termin za vještačenje nije bio osiguran. Branitelj je pokušao dogovoriti termin, ali je predmet potom vraćen sudu, nakon čega je pokrenuto pitanje suđenja u odsutnosti.
Tako se otvorilo ključno pitanje: Kako se može nastaviti postupak protiv osobe za koju je sudski vještak utvrdio da nije raspravno sposobna, a da se tog vještaka ne pozove na raspravu i ne razjasni njegov stručni zaključak?
To nisu pitanja o tome treba li nekoga osuditi ili osloboditi. To su pitanja o načinu na koji se pravda provodi jer je sigurno da će Gilja i njegova obrana pripremiti u skorom vremenu i odštetni zahtjev koji sud izbjegava.
Ako postoje dokazi koji nisu izvedeni, svjedoci koji nisu saslušani i okolnosti koje nisu razjašnjene, javnost ima pravo znati zašto.
Ako zakon dopušta nastavak postupka u određenim okolnostima, javnost ima pravo znati na temelju kojih odredbi.
A ako se sve događa u trenutku kada se približava zastara, onda je sasvim legitimno pitati:
Ali pitanja ostaju.
Zašto ključni svjedok, koji je doputovao iz Australije, nije ispitan prije odlaska?
Zašto se ne poziva vještak koji je zaključio da optuženik nije raspravno sposoban?
Zašto se nakon više od dva desetljeća postupka sada sve približava roku zastare?
Zašto se Domagoj Novak nije procesuirao a ne da je predmet otišao u zastaru?
I može li se u samo sedam dana od 2. do 9. listopada završiti postupak do pravomoćne presude?
Ako postoje dokazi koji nisu izvedeni, svjedoci koji nisu saslušani i okolnosti koje nisu razjašnjene, javnost ima pravo znati zašto.
Ako zakon dopušta nastavak postupka u određenim okolnostima, javnost ima pravo znati na temelju kojih odredbi.
A ako se sve događa u trenutku kada se približava zastara, onda je sasvim legitimno pitati:
Je li ovo još uvijek normalan sudski postupak – ili utrka protiv vremena?
Nakon gotovo tri desetljeća najvažnije nije tko će biti proglašen pobjednikom.
Najvažnije je da odluka, kakva god bila, bude donesena nakon postupka u kojem su poštovana prava obrane i u kojem su činjenice doista provjerene.
Jer ako pravda ima rok, onda je najmanje što društvo može očekivati od institucija:
da se do posljednjeg dana poštuju zakon, pravo obrane i dostojanstvo postupka.
To nisu pitanja o tome treba li nekoga osuditi ili osloboditi. To su pitanja o načinu na koji se pravda provodi jer je sigurno da će Gilja i njegova obrana pripremiti u skorom vremenu i odštetni zahtjev koji sud izbjegava.
A javnost ima pravo znati hoće li u tih sedam dana prioritet biti potpuno utvrđivanje činjenica i pravo na obranu – ili utrka s vremenom i zastarom.
Sedam dana za cijeli pravosudni maraton.
Nova rasprava zakazana je za 2. listopada. Prema navodima obrane, zastara nastupa 9. listopada. To ostavlja svega sedam dana. U tom bi se razdoblju, ako se postupak želi pravomoćno završiti prije zastare, trebali provesti svi preostali dokazi, zaključiti rasprava, donijeti prvostupanjska presuda, omogućiti žalba, provesti odlučivanje drugostupanjskog suda i postići pravomoćnost.
Može li se sve to zakonito i stvarno provesti u samo sedam dana?
To nije pitanje samo za obranu.
To je pitanje na koje bi odgovor trebali dati i sud i državno odvjetništvo.
Što je s drugim osumnjičenikom? Obrana istodobno upozorava i na slučaj Domagoja Novaka.
Prema tvrdnjama obrane, Novak je priznao djelo povezano s događajem, ali kazneni postupak protiv njega nije dobio pravomoćni epilog te je, prema navodima obrane, njegov predmet otišao u zastaru gotovo dvije godine ranije.
Ako je to točno, postavlja se pitanje:
Zašto se prema različitim osobama, povezanim s istim događajem, postupalo različitim intenzitetom i zašto jedan predmet godinama stoji bez pravomoćnog završetka, dok se u drugom sada pokušava sve završiti neposredno pred zastaru?
Selektivni progon?
Obrana Krešimira Gilje zbog svega navedenog govori o mogućem selektivnom kaznenom progonu.
To nije nešto što se može utvrditi novinskim tekstom – za takav zaključak potrebne su odluke nadležnih institucija i provjera svih činjenica.
M. M. /Foto; arhiv
