Nakon bilo kojeg rata na štih dolaze ratni heroji i “ratni miševi”. Naravno, već po prirodi stvari miševi su daleko glasniji. Oni se prave kao da su oni rat dobili. A tko će rat dobiti ako ne miševi?
U toj kanonadi busanja u prsa junačka najmanje dižu glas oni koji su u ratu aktivno sudjelovali, bilo direktno, bilo tako što su osjetili strahote rata na svojoj koži.
U zadnjem Hrvatskom tjedniku zaiskrilo je između Leona Lučeva, glumca u jednom ratnom filmu kojeg neki nazivaju “četnički filmski pamflet”, i bojnika Željka Aužine. Bez akademske polemike, onako direktno u glavu… Naslovna stranica Hrvatskog tjednika govori sve: “Laže! Pobjegao s bojišnice nakon 10 dana i postao 60-postotni invalid na temelju mišje groznice.”
Klanjam se svakom tko je bio na bojišnici makar i samo deset dana, pa makar bio i “ratni miš”. Ovo je klasičan hrvatski rat nakon rata. Lučevu baš ne služi na čast što je glumio u Zafranovićevom filmu. Ali on je glumac, a mnogi takvi, živeći od glume, žive stalno u financijskoj neizvjesnosti, da ne kažem neimaštini, pa su skloni prihvatiti svaku dobro plaćenu ulogu. Bila ona i u “četničkom pamfletu” Zafranovića.
Ipak, redateljev uradak nije uspio pomoći “prijatelju” Vučiću da se održi na vlasti pljujući po Hrvatima. A Lučevu sad preostaje samo da se “pere” od pljuvački Hrvata. Pri tome mu sudjelovanje deset dana u Domovinskom ratu baš i neće pomoći. Ljude se sudi po djelima, a za prava djela treba imati karaktera…
Oscar Wilde je jednom napisao da većina ljudi na životnoj pozornici svoje uloge glumi po-četnički.
Već sam u prošloj kolumni naglasio kako mi u Hrvatskoj nemamo nekog prevelikog razloga za oduševljenje promjenom vlasti u Srbiji. I to ne zato što bih žalio za Vučićem. Ne daj Bože!
Ne treba, naime, zaboraviti kako, nakon svih iskustava i obećanja, Srbija i dalje ostaje čvrsto vezana uz svoju velikosrpsku ideologiju. To je sad već duboko ukorijenjeno u mnogima, pa i u mlađoj generaciji, jer odljepljivanje od mitova i priznavanje povijesnih zabluda ide jako, jako teško. Zato buduću sudbinu Vučića ne treba vezati uz ozbiljne promjene političkog smjera u Srbiji. Vučić je otišao u povijest, ali njegova politička ostavština može nastaviti i dalje živjeti u Srbiji. “Bumo videli”, rekli su slijepci!
Što nama preostaje u takvoj neizvjesno izvjesnoj situaciji? Čekati razvoj događaja i s krajnjim oprezom procjenjivati poteze nove vlasti. Sanitarni politički kordon je nužan. Srbija se neće brzo i lagano odreći svojih povijesnih zabluda. Napose vječnih apetita prema zapadu. A između Srbije i “zapada” uvijek stoji Hrvatska.
Osobito sad kad je Hrvatska čvrsto izborila svoje mjesto u zapadnoj hemisferi. Hrvatskoj odgovara mir i red na granici sa Srbijom, ali drugo je pitanje odgovara li to i Srbiji. Bila ona Miloševićeva ili Vučićeva ili neka treća. Mi državu imamo, predugo smo je čekali i s njom smo sasvim zadovoljni. Ne gledamo preko tuđih granica, ne prebrojavamo Hrvate u susjedstvu, ali naravno da se brinemo za njih i njihova prava. To je obveza koja je ušla i u naš Ustav. Ne tražimo da se dio BiH u kojem dominiraju Hrvati pripoji Hrvatskoj.
Članica smo EU-a, NATO-a, Vijeća Europe, u Schengenskom smo području i u europskoj monetarnoj uniji pa je naš razvoj prema zapadu osiguran i ne trebamo stalno gledati preko granice na istok, što rade komšije. Oni žive u prošlosti, zatvoreni u svoju velikosrpsku ideologiju, tako da će trebati proći puno, puno vremena prije nego li neka nova generacija u Srbiji izbori korijenite promjene i zaokret od Rusije prema zapadu. Treba nam samo mir sa susjedima i sigurnost koja potiče svekoliki razvoj. A on ide pa stane, pa opet pomalo ide. Bez mira nema napretka.
Oscar Wilde je rekao: “U nekim zemljama ništa nije nemoguće – osim korijenite promjene” i “ne volim riječ reforma, to obično znači ostaviti stvari onakvima kakve jesu.”
Ukrajincima moramo i dalje pružati ruku
Mi smo se uspjeli izboriti za naše “perec” granice i slobodu nakon četverogodišnjeg krvavog rata protiv istočnih komšija. Ukrajini to, na žalost, ni nakon četiri godine još ne uspijeva. Hrvatska pomaže Ukrajini naoružanjem, humanitarnom pomoći i zbrinjavanjem izbjeglica. Samo u 2025. Hrvatska je platila privatnim vlasnicima za zbrinjavanje raseljenih osoba iz Ukrajine 124,8 milijuna eura. Dobro je da možemo pomoći ljudima u nevolji!
Ali kad će doći vrijeme da oni, zbog kojih ukrajinski državljani bježe iz svoje domovine, sami počnu plaćati za ukrajinski egzodus na zapad? Mi dobro znamo kako smo i sami u nedavnoj prošlosti morali bježati s vlastitih ognjišta. Samo tada zapadne zemlje nisu baš imale sluha za nevolje naših ljudi. Sami smo ih zbrinjavali kao i 750.000 izbjeglica iz BiH. Danas, kad imamo slobodnu, demokratsku i razvijenu državu, moramo pokazati da nismo zaboravili svoju prognaničku povijest i pružiti ruku onima koji su morali napustiti svoju državu, svoje mjesto i svoju sredinu… Stoga je 124 milijuna eura za nesretne izbjeglice iz Ukrajine ipak samo kap u moru.
Iako se danas baš i ne zna točan broj Ukrajinaca raseljenih diljem svijeta, ipak to je ogroman broj. Kad rat jednom ipak završi, dio njih će ostati živjeti izvan Ukrajine u zemljama u kojima su se kroz tako dugačko razdoblje već udomaćili i izgradili nove živote. Međutim, siguran sam da će se dio njih sigurno vratiti u svoju domaju.
Živio sam u San Franciscu
Živio sam puno godina u San Franciscu, u bogatoj Kaliforniji. Prekrasan grad. Bogat i atraktivan. Ipak, u mojim snovima i mislima neprekidno su mi se vraćale uspomene na Trešnjevku, rodna Plitvička jezera, siromašnu Liku, moje prijatelje u Zagrebu… To je nostalgija za rodnim krajem koja te vuče natrag i kad ti je vani život osiguran i stabilan.
Sjećate li se kad se Milanović zalagao za ukidanje Ustavnog suda kao nepotrebne institucije? E, sada je pružio “pipce” prema SDP-ovim ustavnim sucima i ustavnoj sutkinji koja podržava Možemo! kako bi blokirali rad ionako krnjeg suda. Prvo je SDP onemogućio izbor tri suca Ustavnog suda jer nije htio pregovarati s HDZ-om, a sada su potpuno onemogućili rad Ustavnog suda.
Navodno trojici sudaca je zasmetalo što se sjednice (i njihove mudre diskusije) snimaju pa su u znak protesta prestali dolaziti na posao. Krasno! Zamislite da u nekoj tvrtki djelatnici odbiju dolaziti na posao jer su uvedene kamere koje ih snimaju dok rade i da li rade. Bi li dobili odmah otkaz? E, kod ustavnih sudaca to ne ide. Njih je izabrao Sabor dvotrećinskom većinom i sad se ponašaju kao “svete krave”. Umjesto da štite Ustav oni ga krše i onemogućavaju rad te važne državne institucije koja kontrolira ustavnost i zakonitost u državi.
Ovakva blokada sustava dio je aktivističkih metoda Možemo!, kojoj se sad pridružio i SDP sa svojim samoproglašenim predsjednikom vlade Hajdašom Dončićem, a koji, zajedno sa sektom Možemo!, bolesno hoće na vlast. Moguće je razumjeti da političke stranke žele doći na vlast. Ali u demokratskom društvu to se radi na izborima, a ne rušenjem i blokiranjem rada institucija. Kad im nije uspjelo nagovoriti građane da smijene vlast na ulici tijekom njihove proljetno/ljetne šetnje diljem Hrvatske, pokušali su s aferom otpada u Gospiću. Kad ni to nije dalo željene rezultate, sad ruše institucije.
Počelo je s Ustavnim sudom, a već se sutra može nastaviti s izgredima tzv. mladih na ulicama. Poznato je da se i u drugim velikim gradovima diljem EU-a “mladi” valjaju ulicama prosvjedujući zbog loših životnih uvjeta. Sve to popraćuju divljanjem, uništavanjem imovine i ozljeđivanjem ljudi. Svi se slažu kako su ti prosvjedi inicirani i vođeni od strane ljevice koja sve više gubi vlast u raznim europskim državama jer je svojom nemuštom politikom i izazvala krizu u kojoj danas živi Europa.
Čitam u Večernjem kako Možemo! i SDP obećavaju rješavati zbrinjavanje otpada i hvata me smijeh. U Zagrebu su na vlasti već više od pet godina i nisu po tom pitanju napravili gotovo ništa, a sad se busaju u prsa junačka kako će oni riješiti problem smeća i otpada. Da su bar tako jaki na djelima kao što su jaki na jeziku. Naravno, naivci će povjerovati u ovakve njihove bajke, pa i glasovati za njih, ali poslije će se lupati po glavi.
Leon Lučev će se teško oprati pred Hrvatima
Uđe čovjek u ispovjedaonicu i počne: “Oče, zgriješio sam.” “Kako?” upita ga svećenik. “Pretukao sam jednog političara.” Svećenik će na to: “Sinko, ja sam ovdje da slušam tvoje grijehe, a ne tvoj doprinos zdravijem društvu.”
Javio se lijevoruki Jurica Pavičić s “partijskom” analizom da je Vučićev pad za hrvatske nacionaliste jako loša stvar. To je kad i pišeš lijevom nogom.
Zvonimir Hodak/Foto: Hina
