Dok je Milanovićeva oporba mjesecima gradila iluziju o prijevremenim izborima, kampanja se raspala pod teretom vlastitih promašaja i iracionalnih poteza.
Posljednjih sedam /osam mjeseci Milanovićev dio političke oporbe . SDP, Možemo i Most . vodio je kampanju za umišljene, očekivane prijevremene izbore koji su se, prema toj projekciji, trebali održati ove sada već protekle jeseni. Otkud takvo očekivanje i što je motiviralo taj dio političkog spektra da krene u kampanju?
Inflacija. Počelo je s nosanjem Plenkovićeve fotografije na transparentu na kojem je pisalo „Inflacija se zove Plenković“. Tu grupu ljudi pratile su samo TV kamere. Grupa koju je predvodio Siniša Hajdaš Dončić i netko iz Možemo niti u jednom gradu nije uspjela izazvati pažnju građana.
Otpad se učinio kao moćno sredstvo za širu mobilizaciju. Zatrovana Lika, zatrovane vode, prosvjed „Miči se“. Pokušaji da se blokira aktivnost Vlade na prekrivanju ilegalnog opasnog otpada i spaljivanju neopasnog otpada u cementarama — uz puno prolivene žuči u Saboru i brojnim tiskovnim konferencijama.
BiH: bočni udar koji nije uspio
Izbori u Bosni i Hercegovini. Unatoč snažnom deklarativnom zauzimanju za prava hrvatskog naroda u BiH, kao primaran cilj postavila se borba protiv korupcije — očito ne u BiH, nego u hrvatskom narodu u BiH. Drugi neka se korumpiraju koliko ih volja. Vrlo zanimljivo: bolje da nam Bošnjaci nametnu novog Komšića nego da pobijedi Darijana Filipović, jer je kandidatkinja HDZ-a BiH.
Darijana Filipović pobijedila je na izborima i postala član Predsjedništva BiH izabrana voljom hrvatskog naroda. Čestitao joj je Plenković, a Milanović i politički dio spektra koji on kontrolira povukli su se u šutnju. Nije im pravo.
Bio je to pokušaj bočnog udara na Plenkovića koji, i kao premijer RH i kao predsjednik HDZ-a, ima odlične odnose s „sestrinskom i bratskom“ strankom HDZ-om BiH i njenim predsjednikom Draganom Čovićem.
Torcida: manipulacija vidljiva s Mjeseca
Degodilaa se Torcida. Manipulacija vidljiva s Mjeseca. Torcida, Adolf i Auschwitz — dva svjetlosnim godinama udaljena i suprotstavljena svijeta. Reagirao je Penava, nezadovoljan objavljivanjem fotografija bjegunaca koji su, evidentno, imali razloga postati bjegunci, jer se prema Penavi fotografije nisu objavljivale u nekim drugim slučajevima.
Eto nade da će Penava dovesti do prijevremenih izbora, da veliki trud u iracionalnoj kampanji ne bude uzaludan. Bio je to politički manevar Penave. Objavljeno je da su se našli Penava i Plenković i dogovorili osnivanje javne ustanove i spomen-područja za žrtve komunističkog režima tijekom i po završetku Drugog svjetskog rata.
Kad sve propadne – nastaje očaj
Kad je sve propalo, nastao je očaj. Priča u Saboru o „javnom vješanju za noge da što duže pate“ s pticama koje jedu njihovo meso. Davno se zaboravio „Grizli“, zaboravilo se i „brifiranje“ kod izgubljenih arbitraža teških stotinama milijuna dolara. Oni su i dalje „brifirani“ i vješali bi one koji nisu „brifirani“. Zastupnica Puljak u Saboru kao primjer navodi Srbiju i pita: „Što mi čekamo?“
Sve je konačno zapečatio Penava, obraćajući se medijima 29. listopada 2026.: „Svima koji priželjkuju raspad ove Vlade jasno poručujem da je Vlada Republike Hrvatske vrlo stabilna.“ Penava je istom prigodom ponovio da je „unutar vladajuće koalicije postignut dogovor o osnivanju spomen-područja u Maclju kako bi desetine i stotine tisuća žrtava komunističkog režima dobile dostojanstven ukop“.
Iako taj dogovor još nije formaliziran, jer ga treba pripremiti, institucionalizirati, proračunski osigurati i projektno definirati, vjerujemo da će se to desiti i da je riječ o povijesnom iskoraku.
Macelj: čin slobode
To je čin slobode, čin slobodnog naroda — na što se, zbog u cijelosti nerealizirane slobode, čekalo više od 80 godina. Što god bude više političkih i medijskih prigovora, taj će se krug zbog tog civilizacijskog dosega sve više sužavati i spasti na one kojima je sloboda naroda i države problem. Ta sloboda na svjetlo dana donijet će istinu, a ponovimo ono što je rekao Andrija Hebrang: „Istina je pod zemljom.“
2027.: predizborna godina
Pred nama je 2027. — predizborna godina. Milanovićev dio oporbe se potrošio, pučkim rječnikom rečeno, „izdušio“. Što predstoji?
Prema dostupnim izvorima, Hrvatska može računati i u narednom sedmogodišnjem proračunskom razdoblju na financijsku omotnicu EU-a od oko 18 milijardi eura. Nevjerojatno postignuće Plenkovićeve Vlade i veliki vjetar u leđa Hrvatskoj na putu izgradnje i društvenog rasta.
Racionalno i iracionalno
Je li to Plenkoviću dovoljno da mirno dočeka sljedeće izbore i pobijedi? Racionalno gledano — jest. Iracionalno gledano — nije. Iracionalnost u politici ima i može imati uspjeha. Koja je metodologija političke iracionalnosti?
Kod neuspjele Milanovićeve premijerske kampanje dominirale su uvrede i obećanje „rezidbe“. Međutim, kod njegove predsjedničke kampanje iracionalnost je pobijedila racionalnog Primorca. Narod je glasovao u korist vlastite štete. Znalo se za njegovu prorusku i protuzapadnu politiku — on to nije krio ni tada ni danas, čak što više, ide do teških uvreda na međunarodnom planu.
Milanovićevo iracionalno političko jato ima veću medijsku moć u Hrvatskoj od Plenkovićeve Vlade. Nesporni uspjesi Vlade se prešućuju ili se kaže da to nije ništa, da bi to mogli i oni, dosta je Plenkovića, vrijeme je da dođe netko drugi. Tu se svi racionalni argumenti ignoriraju.
Preuzimanje inicijative
Plenkoviću će biti nužno preuzeti političku inicijativu. Bez obzira na visok stupanj korisnosti, mora ponuditi i drugi sadržaj. Podsjetimo: Plenković je izrazio spremnost da iseljenoj Hrvatskoj omogući glasovanje na predsjedničkim i parlamentarnim izborima.
Sljedeća predizborna godina idealna je za aktivnost u tom smjeru. Time bi preuzeo političku inicijativu, a iracionalisti ne bi imali prostora. Javni prostor bio bi pokriven Vladinom akcijom. Uspjeh na tom planu za Hrvatsku bio bi od nemjerljivog značaja.
