Krađa Bugattija vrijednog milijune eura, bijeg preko granice i osobna potjera vlasnika u Porscheu 911 zvuče kao filmski scenarij. No, osim dojma koji ostavlja, priča otvara i ozbiljna pitanja o odgovornosti za ponašanje u prometu te o granici između javnog spektakla i stvarne sigurnosne odgovornosti
Priča Mate Rimca o krađi Bugattija Chirona vrijednog oko tri milijuna eura, bijegu preko Slovenije u Austriju i njegovoj osobnoj potjeri Porscheom 911 ima sve elemente akcijskog filma. Prema njegovu javnom opisu, osumnjičenik je iskoristio činjenicu da su ključevi ostavljeni u automobilu, a Rimac je, prateći vozilo, krenuo za njim.
Austrijska policija pronašla je automobil i uhitila osumnjičenika. To su okolnosti koje treba odvojiti od dramatičnog načina na koji je cijeli događaj predstavljen javnosti.
Upravo taj način predstavljanja otvara važnije pitanje od same atraktivnosti priče: kakvu poruku šalje javna osoba kada osobnu potjeru snažnim sportskim automobilom prikazuje kao gotovo herojski čin? Krađa je ozbiljno kazneno djelo i razumljivo je da vlasnik želi zaštititi svoju imovinu i pomoći policiji. No to ne znači da je privatno preuzimanje uloge policije na javnim cestama sigurno, opravdano ili društveno odgovorno.
Porsche 911 u osobnoj potjeri – opasna poruka za prometnu sigurnost
Rimac je opisao kako je sjeo u Porsche 911, „dao gas” i krenuo za ukradenim Bugatti Chironom, koji je već imao znatnu vremensku prednost. Takav opis može zvučati uzbudljivo, ali javne prometnice nisu mjesto za privatne potjere.
Sama izjava da je netko „dao gas” nije dokaz da je prekoračio dopuštenu brzinu, opasno pretjecao ili počinio kazneno djelo. Za takve zaključke potrebni su konkretni podaci: brzina kretanja, lokacija, prometni uvjeti, način pretjecanja, ponašanje drugih sudionika te eventualni zapisi nadzornih i telemetrijskih sustava.
Međutim, problem postoji i na razini javne poruke. Kada se osobna potjera snažnim automobilom predstavlja kao poželjan ili opravdan odgovor na krađu, zanemaruje se rizik za ostale sudionike u prometu. U takvoj situaciji nije ugrožen samo vozač koji progoni ukradeno vozilo nego i ljudi koji se slučajno nađu na njegovoj ruti. Javna promocija takvog postupanja može potaknuti i druge da u sličnoj situaciji pokušaju učiniti isto.
To je posebno neodgovorno kada dolazi od osobe čije izjave i postupci imaju velik doseg i utjecaj na javnost. Prometna sigurnost ne smije postati sporedna tema u priči čiji je glavni adut dramatičnost.
Zakon mora vrijediti jednako za sve
Zakon o sigurnosti prometa na cestama propisuje obvezu prilagodbe brzine uvjetima na cesti i poštovanja prometnih ograničenja. Ako bi se utvrdilo da je tijekom potjere bilo prekoračenja brzine, opasnog pretjecanja ili drugih povreda prometnih propisa, to bi trebalo ispitati i sankcionirati neovisno o tome tko je vozio i kakav automobil ima.
Pritom je važno da se, prema javnom opisu događaja, potjera odvijala i izvan Hrvatske. Za ponašanje na cestama u Sloveniji i Austriji mjerodavni su propisi tih država, a nadležna tijela trebala bi utvrditi postoje li elementi prekršajne ili druge odgovornosti prema tamošnjem pravu.
U hrvatskom Kaznenom zakonu postoji kazneno djelo obijesne vožnje u cestovnom prometu iz članka 226. No ono nije opća oznaka za svaku neodgovornu ili potencijalno opasnu vožnju. Zakon propisuje konkretne oblike teškog kršenja prometnih propisa – primjerice vožnju u zabranjenom smjeru, pretjecanje kolone na nepreglednom mjestu ili vožnju brzinom većom od 50 kilometara na sat iznad dopuštene u naselju ili na području s naznačenim ograničenjem – uz izazivanje opasnosti za život ili tijelo ljudi. Za takvu kvalifikaciju nisu dovoljne dramatične izjave, nego dokazi o ispunjenju svih zakonskih obilježja.
Upravo zato treba inzistirati na provjeri činjenica, a ne unaprijed donositi zaključke. Jednako tako, ne smije se stvarati dojam da status, bogatstvo ili vrijednost automobila nekome daju povlašten položaj u prometu.
Ostavljanje ključa u Bugattiju
Rimac je rekao da su ključevi godinama ostavljani u automobilima kako bi ih zaposlenici mogli premještati i koristiti. Upravo je to, prema njegovu javnom opisu, omogućilo krađu.
Članak 88. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisuje da vozač prije napuštanja vozila koje ostavlja na cesti mora poduzeti mjere kojima se sprječava da vozilo samo krene ili da ga neovlaštena osoba stavi u pokret. Među navedenim mjerama su isključivanje motora, zatvaranje prozora, zaključavanje vozila i uzimanje ključeva sa sobom. Za kršenje te odredbe propisana je novčana kazna od 30 eura.
Ipak, ne može se automatski zaključiti da se ta odredba primjenjuje na svaku površinu unutar poslovnog kompleksa. Za pravnu ocjenu potrebno je utvrditi gdje je vozilo bilo ostavljeno i kakav je pravni i prometni status te površine. Odredba se odnosi na ostavljanje vozila na cesti, pa njezina primjena ovisi o konkretnim okolnostima.
Neovisno o mogućoj prekršajnoj odgovornosti, s aspekta sigurnosnog upravljanja imovinom ostavljanje ključeva u skupocjenom automobilu na prostoru kojem se može pristupiti predstavlja ozbiljan sigurnosni propust. Rimac je i sam najavio da to više neće činiti.
Izgleda li cijela priča kao režirani PR-spektakl?
Priča je iznimno atraktivna za javnost: automobil vrijedan milijune, krađa, međunarodni bijeg, praćenje vozila i osobna potjera vlasnika u drugom superautomobilu. Takav sadržaj prirodno privlači pozornost, izaziva emocije i stvara snažan publicitet.
Zato se može postaviti pitanje izgleda li cijela priča, uz stvarni događaj koji je javno opisan, i kao gotovo filmski oblikovan PR-spektakl. Njezina dramaturgija i promidžbena vrijednost iznimno su velike. Sličan bi se publicitet u teoriji mogao pokušati postići i vrlo skupom reklamnom kampanjom, s pomno osmišljenim scenarijem, snažnim vizualnim elementima i velikim dosegom na društvenim mrežama.
No to je pitanje dojma i komunikacijskog učinka, a ne dokaz da je krađa bila inscenirana, da je netko za nju platio ili da se događaj nije zbio onako kako je opisan. Bez konkretnih dokaza takve se tvrdnje ne mogu iznositi kao činjenice.
Novinarski i pravno odgovorno stoga je razdvojiti ono što je potvrđeno od onoga što se može samo propitivati. Događaj je imao izniman promidžbeni učinak; je li takav učinak bio planiran, drugo je pitanje.
Javne prometnice nisu poligon za osobne potjere!
Krađa automobila ozbiljan je događaj, a policija je ta koja treba pronaći počinitelja, osigurati dokaze i vratiti ukradeno vozilo. Razumljiva je reakcija vlasnika koji želi zaštititi svoju imovinu, ali osobna potjera automobilom može ugroziti nevine ljude i dodatno otežati policijsko postupanje.
Najvažnije pitanje ove priče zato je njezina prometno-sigurnosna dimenzija. Ako je tijekom potjere bilo kršenja propisa, to treba utvrditi na temelju dokaza i sankcionirati prema mjerodavnom pravu. Istodobno, javne osobe, osobito one čije izjave dopiru do velikog broja ljudi, trebale bi biti svjesne da način na koji predstavljaju svoje postupke može utjecati na ponašanje drugih.
Atraktivna priča nije opravdanje za opasnu vožnju. Prometna pravila moraju vrijediti jednako za sve, a osobna hrabrost ne smije se poistovjećivati s ugrožavanjem sigurnosti drugih sudionika u prometu.
Skretanje pozornosti ili samo atraktivna PR priča?
U javnosti se mogu postavljati i pitanja o poslovnim obvezama i razvojnim projektima Rimčeve kompanije, uključujući projekt robotaksija te obveze prema partnerima i institucijama. No nema dokaza da je objava priče o krađi povezana s tim pitanjima ili da je trebala prikriti eventualne probleme.
Ipak, kada se tako dramatična priča pojavi u javnosti, legitimno je analizirati i njezin komunikacijski učinak. Ona svakako privlači pozornost, ali to samo po sebi ne dokazuje postojanje unaprijed osmišljene strategije skretanja pozornosti.
Važno je zato razdvojiti tri razine: sam događaj krađe, ponašanje tijekom potjere i način na koji je cijela priča predstavljena javnosti. Svaka od njih otvara drukčija pitanja i zahtijeva zasebnu provjeru.
Dr. Željko Marušić/Foto: Facebook
