U Hrvatskoj je odavno najlakše riješiti katastrofu tako da se pronađe čovjek s dovoljno velikom funkcijom i dovoljno poznatom fotografijom, pa mu se zatraži ostavka.
Požar je izgorio, dim se razišao, institucije još nisu rekonstruirale tko je kome što javio i u koliko sati, ali politička istraga već raspolaže konačnim nalazom: kriv je župan. Zašto baš župan? Pa zato što je župan. To je otprilike razina institucionalne analize koju nam ovih dana nudi Centar u slučaju omiške tragedije.
Da odmah riješimo ono što je ozbiljno. Omiški požar bio je strašna katastrofa. Šest ljudi je umrlo. Deseci su ozlijeđeni, tisuće evakuirane. SRUUK, sustav za rano upozoravanje koji je država platila milijune eura, nije poslao poruku. I sasvim je razumno pitati zašto nije. Dapače, treba pitati deset puta.
Treba izvaditi telefonske zapise, snimke centra 112, vatrogasne veze, zapovjedne dnevnike, vremensku crtu od prve dojave nadalje. Treba ustanoviti tko je imao koju informaciju, u kojoj minuti, tko je procijenio smjer požara, tko je upravljao evakuacijom, zbog čega je promet izgledao kako je izgledao i tko je zaključio da upozorenje nije potrebno. Ali to se zove istraga.
Zahtjev za ostavkom prije odgovora na ta pitanja zove se politikanstvo. A ovdje postoji još jedan mali, gotovo neugodan detalj: hrvatski propis.
Prema Pravilniku o postupku ranog upozoravanja stanovništva, kod požara velikih razmjera odluku o aktiviranju SRUUK-a donosi glavni vatrogasni zapovjednik Republike Hrvatske ili osoba koju on ovlasti. Načelnik lokalnog ili županijskog stožera može poslati zahtjev, ali sustav nije zamišljen tako da župan navečer pogleda kroz prozor, vidi vatru, izvadi mobitel i pritisne veliko crveno dugme na kojem piše SRUUK. To bi ipak bilo malo previše jednostavno, čak i za Hrvatsku.
Usporebdba s Primoštenom
Marijana Puljak ima legitimno pravo pitati zašto zahtjev nije poslan. Ima pravo pitati što je radio županijski sustav Civilne zaštite. Ima pravo smatrati Bobanovo naknadno objašnjenje da bi poruka mogla izazvati paniku vrlo slabim. Ako imate sustav ranog upozoravanja, njegova svrha nije slati poruke samo onda kad je narod već potpuno miran, promet prazan, a opasnost uredno najavljena tri dana unaprijed. Katastrofe, naime, imaju tu dosadnu osobinu da stvaraju paniku.
Centar uspoređuje Omiš s Primoštenom: tamo je SRUUK aktiviran, ovdje nije. To je korisna usporedba za operativnu analizu. Ali nije dokaz osobne odgovornosti župana. Dva požara nisu laboratorijski pokus s identičnim vjetrom, cestama, konfiguracijom terena, dinamikom širenja i položajem ljudi. Još je zanimljivije što se sada šest poginulih retorički lijepi uz neaktivirani SRUUK, iako sama Puljak kaže da ne tvrdi kako bi aktiviranje sustava spasilo živote. E, tu nastaje problem.
Politika traži glave, istraga traži činjenice
Ako ne znaš bi li poruka promijenila ishod, ako još ne znaš tko je bio stvarni donositelj odluke, ako ne znaš je li odluka uopće formalno donesena ili se sustav jednostavno nije pokrenuo u kaosu događaja — na temelju čega već znaš čija se ostavka traži? Na temelju organigrama? Na temelju televizijskog dojma?
Trebala bi reći: ne tražimo još ničiju glavu. Dajte nam zapisnike. Dajte satnicu. Tko je u 21:17 znao što? Tko je u 22:03 imao prognozu širenja vatre? Tko je odlučivao o evakuaciji? Je li glavni vatrogasni zapovjednik razmatrao SRUUK? Ako nije, zašto nije? Ako je nekoga ovlastio, koga? Je li županijski stožer mogao poslati zahtjev? Zašto nije? Je li takav zahtjev u tom trenutku imao operativnog smisla? A kad dobiješ odgovore, onda tražiš ostavku čovjeka čije ime piše na odluci.
To bi bilo ozbiljno. Ovako dobivamo nešto drugo: hrvatsku verziju političkog forenzičkog laboratorija u kojem se prvo odredi osumnjičeni, pa se onda počnu skupljati dokazi. Posebno je groteskna usporedba s Novim Sadom. Ali upravo takve usporedbe pokazuju zašto je potrebno prvo utvrditi lanac odgovornosti.
Ako se sruši konstrukcija zbog korupcije, krivotvorenih papira ili svjesnog ignoriranja stručnih upozorenja, može se rekonstruirati tko je projektirao, potpisao, nadzirao i odobrio. Kod požara noću, uz snažan vjetar, evakuaciju tisuća ljudi i desetke operativnih službi, pitanje uzročnosti daleko je kompleksnije. Politika, naravno, kompleksnost prezire.
Za televiziju je bolja jedna rečenica: “Šest mrtvih – Boban mora otići.” Zvuči snažno. Samo što između prvog i drugog dijela rečenice nedostaje cijela istraga. I zato zahtjev za ostavkom danas nije hrabar nego preuranjen. Nije problem što se traži odgovornost. Problem je što je odgovorna osoba već politički odabrana prije nego što smo utvrdili čija je odluka bila presudna.
Omiš treba do kraja rekonstruirati. Za šest poginulih mora se utvrditi postoji li nečiji propust i kakav. Ali ostavka nije zamjena za istragu. A župan nije automatski kriv zato što je najpoznatiji čovjek u županijskoj zgradi. Jer ako je to novi standard odgovornosti, mogli bismo ukinuti policiju, tužiteljstvo, pravilnike i zapovjedne lance.
Dovoljno bi bilo nakon svake nesreće pogledati tko ima najveći ured. I njega smijeniti.
M. Marković/Foto: cropix
