Slaven Čolak, predsjednik Uprave grupacije Fantasyland i jedan od optuženika u predmetu „HPB Bankomat“, koji je nakon više od petnaest godina završio pravomoćnim oslobađanjem svih optuženih, kritizira najavljene izmjene kaznenog zakonodavstva kojima bi se za najteže oblike ekocida mogla propisati doživotna kazna zatvora.
Ministar Damir Habijan najavio je uvođenje doživotnog zatvora, pri čemu bi se takva kazna mogla izreći i za najteže oblike ekocida. Zašto ste toliko kritični prema tom prijedlogu?
Zato što ovdje uopće nije sporno treba li teško i namjerno uništavanje okoliša kažnjavati. Naravno da treba. Sporno je nešto potpuno drugo.
Republika Hrvatska želi pravosuđu dati mogućnost da čovjeka pošalje u zatvor do kraja života, a prethodno nije odgovorila na elementarno pitanje: je li sustav koji će o toj kazni odlučivati uređen do razine na kojoj građanin može imati puno povjerenje da će mu suditi zakonito određen, neovisan i nepristran sud, na temelju zakonito provedenog postupka i potpuno provjerljivog dokaznog postupka?
Doživotni zatvor nije prometna kazna. To je najteža sankcija koju jedna država može izreći čovjeku ako nema smrtnu kaznu.
Zato takvu moć ne možete dati pravno neuređenom sustavu i istodobno godinama tolerirati otvorena pitanja načina dodjele sudskih predmeta, neprovedenih inspekcijskih nadzora, dugotrajnosti postupaka, tehničkih uvjeta u sudnicama i činjenice da tonsko snimanje ročišta, premda je godinama dio zakonodavnog projekta reforme pravosuđa, još nije zaživjelo.
Prvo uredite sustav. Onda mu povećavajte represivnu moć.
Ministarstvo se pritom poziva na europsku Direktivu o zaštiti okoliša kaznenim pravom. Zar Hrvatska samo ne provodi ono što od nje traži Europska unija?
Ne. I upravo zato javnosti treba govoriti potpuno precizno. Direktiva Europske unije zahtijeva ozbiljne, učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije za najteža kaznena djela protiv okoliša. Ali Direktiva ne nalaže Republici Hrvatskoj da uvede doživotni zatvor za ekocid.
To je hrvatska politička i zakonodavna odluka. Zato je neprihvatljivo stvarati dojam da Bruxelles zahtijeva doživotni zatvor pa da Hrvatska navodno nema izbora. Ima izbor.
Ako hrvatska vlast smatra da je upravo doživotni zatvor nužan, onda neka javnosti objasni zašto Hrvatska treba imati stroži kazneni maksimum od država članica koje već poznaju ekocid kao posebno kazneno djelo.
Neka objasni na kojoj je stručnoj analizi utvrđeno da postojeće kazne zatvora nisu dovoljne. Neka objasni koje su kriminološke studije pokazale da će upravo doživotni zatvor spriječiti ekološki kriminal. I prije svega – neka objasni zašto misli da je najveći problem hrvatskog sustava premala kazna, a ne zakašnjela reakcija nadležnih institucija.
Tvrdite da nijedna članica Europske unije nema doživotni zatvor baš za ekocid?
Prema raspoloživim informacijama i usporedbi zakonodavstava država koje su posebno kriminalizirale ekocid, Hrvatska bi ovakvim rješenjem otišla dalje od postojećih modela država članica Europske unije. Francuska za ekocid predviđa kaznu do deset godina zatvora. Belgijski sustav za najteži oblik ide znatno više, do dvadeset godina.
Europska Direktiva za kvalificirana osobito teška djela protiv okoliša traži da nacionalni sustavi imaju ozbiljne kaznene maksimume, ali ne propisuje doživotni zatvor. Prema tome, ne bi trebalo odluku hrvatskog zakonodavca prikazivati kao obvezu koju nam je nametnula Europska unija. To je obmanjivanje javnosti.
Što Vas kod toga najviše zabrinjava kao osobu koja je više od petnaest godina bila optuženik u predmetu „HPB Bankomat“?
Upravo to iskustvo pokazuje zašto sam zabrinut.
Vrlo je lako napisati u Kaznenom zakonu dvije riječi – „doživotni zatvor“.
Zakoni se u Hrvatskoj donose i mijenjaju gotovo „kao na traci“, često bez dovoljno ozbiljne prethodne analize njihovih stvarnih pravnih, gospodarskih i društvenih posljedica. Prijedloge zakona nerijetko pripremaju osobe koje nemaju dovoljno praktičnog pravnog iskustva niti u cijelosti sagledavaju posljedice normi koje predlažu, polazeći pritom od pretpostavke da se takve zakonske odredbe nikada neće primjenjivati upravo na njih.
Takav pristup zakonodavstvu dugoročno proizvodi ozbiljne posljedice za pravnu sigurnost građana i gospodarstva.
Dobar primjer predstavlja i izjava bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, koji je, nakon što se i sam našao u kaznenom postupku, javno problematizirao rješenja Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine te posljedice zakonskog okvira u čijem je donošenju i sam politički sudjelovao. Tek kada se pojedinac osobno našao unutar sustava koji je prethodno stvarao ili podržavao, postalo mu je potpuno jasno kakve posljedice pojedine zakonske odredbe mogu imati za osobu protiv koje se primjenjuju.
Upravo je to jedan od temeljnih problema hrvatskog zakonodavnog sustava. Saborski zastupnici, i to ne samo sadašnjeg saziva nego različitih političkih garnitura tijekom proteklih petnaestak godina, izglasavaju velik broj zakona i njihovih izmjena, a da prije podizanja ruke u Hrvatskom saboru nisu uopće upoznati sa sadržajem, međusobnim odnosom i praktičnim posljedicama odredbi za koje glasuju.
Problem se pritom ni približno ne odnosi samo na Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku. On se proteže na gotovo cjelokupno hrvatsko zakonodavstvo.
Posljedica takvog načina normiranja jest da danas imamo stotine izmjena i dopuna zakona, pri čemu se pojedini propisi mijenjaju toliko često da ni građani, ni poduzetnici, a nerijetko ni sami pravni stručnjaci više ne mogu jednostavno i pouzdano utvrditi koji pravni režim u određenom trenutku vrijedi.
Kada se zakoni kontinuirano mijenjaju, dopunjuju, ispravljaju i ponovno mijenjaju, bez dugoročne zakonodavne koncepcije i ozbiljne procjene učinaka propisa, tada više nije riječ samo o pitanju kvalitete pojedinog zakona. Tada govorimo o narušavanju načela pravne sigurnosti, predvidljivosti pravnog poretka i povjerenja građana u institucije.
A upravo su pravna sigurnost, predvidljivost zakona i jednakost svih pred zakonom temelji svake pravne i demokratske države.
Zakon se ne smije pisati s mišlju da će se primjenjivati samo na nekoga drugoga. Svaki saborski zastupnik koji podigne ruku za određeni zakon mora biti spreman prihvatiti da se upravo taj zakon, pod potpuno jednakim uvjetima, jednoga dana može primijeniti i na njega samoga.
Kada bi se zakoni donosili polazeći od tog jednostavnog načela, vjerujem da bi njihov sadržaj, kvaliteta, jasnoća i zaštita temeljnih prava građana bili bitno drukčiji.
Ali o eventualnom izricanju doživotnog zatvora ipak ne bi odlučivali ni ministar ni DORH, nego sud. Nije li upravo sud posljednja i ključna zaštita od moguće zlouporabe takvih zakonskih rješenja?
Naravno da konačnu odluku donosi sud. Ali prije nego što uopće dođemo do pitanja kakvu će kaznu sud izreći, moramo odgovoriti na puno važnije pitanje: tko određuje koji će sudac dobiti konkretan predmet?
Može li građanin provjeriti je li predmet zaista dodijeljen u skladu s unaprijed utvrđenim pravilima, automatskom nasumičnom dodjelom između svih sudaca, odnosno svih sudskih vijeća koja su Godišnjim rasporedom poslova određena za postupanje u toj vrsti predmeta?
Tko kontrolira svaku administrativnu intervenciju u dodjelu predmeta? Postoji li neizbrisiv digitalni trag svake promjene? Može li se u svakom trenutku naknadno utvrditi tko je, kada, zbog čega i na temelju koje odluke promijenio suca, predsjednika vijeća ili sastav sudskog vijeća? To nisu tehnička pitanja. To su pitanja same srži prava na neovisan i nepristran sud.
Pravo na pravično suđenje ne počinje kada sudac otvori raspravu. Počinje onoga trenutka kada se određuje tko će taj sudac biti.
Ako građanin ne može provjeriti da je sudac određen unaprijed propisanim, automatskim i nasumičnim sustavom, bez mogućnosti skrivene ili naknadne intervencije, tada se opravdano postavlja pitanje može li uopće govoriti o sudu ustanovljenom zakonom u punom smislu te riječi.
Bez potpuno transparentne, provjerljive i nepromjenjive nasumične dodjele predmeta nema ni stvarne neovisnosti sudstva. Jer ako netko može utjecati na to tko će suditi, onda može utjecati i na to kako će (taj netko) suditi.
A kod zakona koji mogu dovesti do najtežih mogućih kazni, takva dvojba jednostavno ne smije postojati.
Europska komisija već je ukazivala na probleme vezane uz nasumičnu dodjelu predmeta u Hrvatskoj. Smatrate li da je to posebno važno u kontekstu doživotnog zatvora?
Apsolutno. To je jedno od ključnih pitanja funkcioniranja pravosuđa, i to neovisno o tome govorimo li o građanskom, trgovačkom ili kaznenom postupku, o novčanoj kazni, uvjetnoj osudi, kazni zatvora, dugotrajnom zatvoru ili eventualno doživotnom zatvoru.
Svaki sudski postupak mora se provoditi u skladu sa zakonom i uz pune procesne garancije koje osiguravaju pravično, pošteno i nepristrano suđenje.
Jedan od temeljnih preduvjeta za to jest da predmet bude dodijeljen automatskom nasumičnom dodjelom između svih sudaca, odnosno svih sudskih vijeća koja su prema Godišnjem rasporedu poslova zadužena za postupanje u toj vrsti predmeta. Drugi jednako važan preduvjet jest da se cjelokupni tijek ročišta tonski snima i trajno evidentira.
Sustav dodjele predmeta zato mora biti potpuno automatiziran, transparentan, naknadno revizijski provjerljiv i tehnički zaštićen od svake nedopuštene intervencije ili manipulacije, neovisno o tome radi li se o građanskom ili trgovačkom sporu, ili o kaznenom postupku u kojem nekoj osobi prijeti višegodišnja kazna zatvora, dugotrajni zatvor ili neka druga iznimno teška kaznenopravna posljedica.
Kod takvih postupaka ne smije postojati ni najmanja sumnja da je sudac administrativno odabran zato što je netko procijenio da upravo taj sudac treba dobiti upravo taj predmet. Ako samo Državno sudbeno vijeće mora upozoravati predsjednike sudova da se pravila nasumične dodjele moraju poštovati i prilikom preraspodjele postojećih predmeta novim sucima, onda očito ne govorimo o izmišljenom ili teorijskom problemu. Govorimo o problemu koji zahtijeva ozbiljan odgovor cijelog sustava.
Jednako tako, smatram da sva ročišta moraju biti tonski snimana. Mora postojati vjerodostojan i potpun zapis o tome što je na ročištu rekao sudac, što je izjavila svaka stranka, što je rekao svjedok, vještak ili punomoćnik te koje su procesne odluke donesene i na koji način.
Ne smije se ostavljati prostor improvizaciji, naknadnim interpretacijama ili situacijama u kojima sadržaj pisanog zapisnika ne odražava potpuno ono što se na ročištu stvarno dogodilo.
Tonska snimka pritom nije samo dodatna zaštita stranaka. Ona izravno pridonosi učinkovitosti, ekonomičnosti i transparentnosti postupka. Smanjuje potrebu za dugotrajnim diktiranjem zapisnika, skraćuje trajanje ročišta i uklanja bespotrebnu ovisnost o nedostatku zapisničara.
Još važnije, vjerodostojna tonska snimka omogućuje višem sudu da u žalbenom postupku provjeri što se doista događalo pred prvostupanjskim sudom. Time se bitno smanjuje prostor za naknadno različito prikazivanje sadržaja rasprave i donošenje odluka koje ne odgovaraju onome što je u postupku stvarno rečeno i utvrđeno.
Sve mora biti evidentirano, provjerljivo i dostupno kontroli u skladu sa zakonom.
Hrvatska u velikom dijelu organizacije pravosudnog sustava još uvijek zaostaje za standardima koje suvremeno europsko pravosuđe mora imati. Poseban je problem kada se određena europska rješenja formalno preuzmu u zakon, ali se njihova stvarna primjena zatim odgađa, ograničava ili uvjetuje naknadnim podzakonskim aktima, poslovnicima ili administrativnim odlukama.
Zakon ne smije postati deklaracija koja će se primjenjivati tek onda kada neko ministarstvo naknadno procijeni da su za to ispunjeni administrativni uvjeti.
Podzakonski akt ne može derogirati jasnu zakonsku normu niti se kroz poslovnike i administrativne odluke smije stvarati mogućnost utjecaja izvršne vlasti na ono što pripada području neovisnosti sudbene vlasti.
Nije dovoljno da zakon kaže da građanin ima pravo na pravično suđenje. Sustav mora biti tehnički i procesno organiziran tako da se može dokazati da je to pravo u svakom konkretnom predmetu zaista bilo poštovano.
Automatska nasumična dodjela predmeta i potpuna tonska evidencija ročišta zato nisu tehnička pitanja niti administrativni luksuz. To su dvije osnovne zaštitne barijere između neovisnog pravosuđa i mogućnosti manipulacije sudskim postupkom.
Društva grupacije Fantasyland i Vi osobno već godinama tvrdite da problem nije samo način dodjele predmeta, nego i odbijanje tonskog snimanja ročišta u postupcima koje vodite protiv Republike Hrvatske i s državom povezanih pravnih osoba. Zašto smatrate da su upravo ta dva pitanja ključna za ocjenu pravičnosti tih postupaka?
SLAVEN ČOLAK: Zato što se ovdje susreću dva temeljna preduvjeta bez kojih se uopće ne može ozbiljno govoriti o pravičnom, poštenom i nepristranom suđenju: zakonita, provjerljiva i stvarno nasumična dodjela predmeta te potpuna i vjerodostojna tonska evidencija svega što se događa na sudskom ročištu.
Fantazija projekt d.o.o., druga društva grupacije Fantasyland i ja osobno godinama upozoravamo Ministarstvo pravosuđa na način dodjele predmeta u kojima smo stranke s jedne strane mi, a s druge Republika Hrvatska, HPB, HFP, AUDIO, CERP i druge pravne osobe povezane s državom.
Na Trgovačkom sudu u Zagrebu predmeti u kojima su tužitelji Fantazija projekt d.o.o. i druga društva grupacije, a na suprotnoj strani Republika Hrvatska i navedene pravne osobe, dodjeljivani su unaprijed određenim sucima bez automatske nasumične dodjele između svih sudaca koji su prema Godišnjem rasporedu poslova bili zaduženi za tu vrstu predmeta.
Isto se događalo i pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske u žalbenim postupcima.
Došli smo čak do apsurda da je u jednom predmetu Fantazija projekta d.o.o. i drugih protiv Hrvatske poštanske banke d.d. predmet dodijeljen putem „automatske nasumične dodjele“ između jednog rješavatelja.
Pa kakva je to nasumična dodjela između jednog rješavatelja? Ako u sustav stavite samo jedno sudsko vijeće i potom sustav „nasumično“ odabere upravo to jedino vijeće, onda to više nema nikakve veze sa stvarnim značenjem pojma automatske nasumične dodjele. To znači da je netko prije toga morao odlučiti tko će jedini uopće sudjelovati u toj navodnoj nasumičnoj dodjeli.
Takav sustav ne može proizvoditi povjerenje u pravosuđe. On proizvodi upravo suprotno – narušava pravnu sigurnost i temelje pravnog i demokratskog sustava RH.
Takav način postupanja čini besmislenom samu svrhu automatske nasumične dodjele predmeta.
Smisao tog sustava nije da računalo formalno potvrdi unaprijed određeni izbor, nego da onemogući bilo kome da unaprijed utječe na to koji će sudac ili koje sudsko vijeće dobiti određeni predmet.
Ako se krug potencijalnih rješavatelja prije automatske dodjele može svesti na jednog suca ili jedno vijeće, tada se opravdano postavlja pitanje tko je izvršio taj prethodni odabir, na temelju koje odluke, po kojim kriterijima i zašto ostali suci ili vijeća zaduženi za istu vrstu predmeta nisu sudjelovali u dodjeli.
To više nije tehničko pitanje sudske administracije. To je pitanje prava stranke na zakonom ustanovljen, neovisan i nepristran sud te pitanje povjerenja građana u cjelokupni pravosudni sustav.
Automatska nasumična dodjela između jednog rješavatelja nije nasumična dodjela. To je unaprijed određeni izbor kojemu je naknadno dana forma automatizma.
Zbog toga smo više puta tražili provođenje nadzora kako bi se jednostavno i nedvojbeno utvrdilo tko je pojedini predmet dodijelio konkretnom sucu ili vijeću, kada je to učinio, na temelju koje odluke, po kojim kriterijima i zbog čega predmet nije prošao kroz stvarnu automatsku nasumičnu dodjelu između svih Godišnjim rasporedom određenih sudaca ili vijeća.
Ne tražimo da Ministarstvo pravosuđa odlučuje umjesto suda o sadržaju presude. To bi bilo nedopustivo. Tražimo upravo ono za što Ministarstvo mora snositi odgovornost – da osigura zakonito funkcioniranje sudske uprave i da provjeri primjenjuju li se propisana pravila. Ali problem tu ne završava.
Drugi jednako ozbiljan problem jest sustavno odbijanje tonskog snimanja ročišta.
Na Trgovačkom sudu u Zagrebu, u kojem postoje i tehnički uvjeti za tonsko snimanje, odbijani su naši prijedlozi da se ročišta tonski snimaju. Isto smo doživjeli i pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu i Općinskim sudom u Novom Zagrebu, a radi se o postupcima radi naknade štete u kojima sudjeluju tužitelji Fantazija projekt d.o.o., druga društva grupacije ili ja osobno, a na drugoj strani Republika Hrvatska ili s njom povezane pravne osobe.
Time se iz postupka uklanja upravo ono što bi trebalo predstavljati najjednostavniju i najobjektivniju zaštitu od naknadnog prekrajanja onoga što se na raspravi zaista dogodilo – tonska snimka.
Ako postoji tonski zapis, nema naknadne rasprave o tome što je sudac rekao, što je rekla stranka, što je izjavio svjedok, što je odgovorio vještak ili na koji je način sud donio određenu procesnu odluku. Pusti se snimka i sve je jasno.
Mi smo otišli toliko daleko da smo nudili da o vlastitom trošku financiramo potrebnu opremu za sudnicu, samo da bi se omogućilo tonsko snimanje ročišta. Ni to nije prihvaćeno. Onda se mora postaviti vrlo jednostavno pitanje: čega se sustav boji ako se boji tonske snimke?
Ako sud postupa zakonito, profesionalno i nepristrano, tonska snimka može mu samo pomoći. Ona štiti i suca i stranke. Ona uklanja dvojbe, skraćuje rasprave o tome što je tko rekao i ostavlja vjerodostojan trag koji se poslije ne može proizvoljno tumačiti.
A onda opet dolazimo do odgovornosti Ministarstva pravosuđa.
Godinama slušamo o digitalizaciji pravosuđa, modernizaciji sudova, europskim projektima, informatizaciji i desecima milijuna eura državnog novca i sredstava Europske unije koji su utrošeni u tehničku infrastrukturu hrvatskih sudova.
I što građanin od svega toga konkretno ima? Ako nakon potrošenih desetaka milijuna eura i dalje ne možemo jamčiti da će njegov predmet biti doista nasumično dodijeljen između svih za to nadležnih sudaca i da će ono što se događa na raspravi biti potpuno i vjerodostojno tonski evidentirano, onda se mora postaviti pitanje na što je taj novac potrošen i kakav je stvarni rezultat te silne „modernizacije“?
Nije smisao digitalizacije da Ministarstvo može održati konferenciju za novinare i pokazati koliko je opreme nabavljeno.
Smisao je da građanin koji sutra uđe u sudnicu ima mjerljivo veću razinu pravne sigurnosti.
Ako toga nema, onda imamo skupu opremu, skupe projekte, administrativne izvještaje i prezentacije – ali nemamo ono najvažnije: osnovne procesne garancije da će građaninu biti omogućeno pravično, pošteno i nepristrano suđenje. To je nedopustivo.
Ministarstvo pravosuđa ne može potrošiti desetke milijuna eura, proglasiti projekt uspješnim, a zatim godinama tolerirati da se zakonska rješenja ne primjenjuju u sudnicama.
Ne može se država hvaliti europskim standardima samo kada treba povući europska sredstva, a zatim njihove stvarne standarde transparentnosti, kontrole i odgovornosti ignorirati kada ih treba primijeniti na konkretnog građanina.
Tonsko snimanje pritom nije nikakav tehnološki luksuz.
Ono povećava učinkovitost i ekonomičnost postupka. Sudac više ne mora satima diktirati zapisnik. Postupci se ne trebaju usporavati zbog nedostatka zapisničara. Sve što je izrečeno ostaje trajno zabilježeno i može se naknadno provjeriti.
Još je važnije što tonski zapis omogućuje stvarnu kontrolu prvostupanjskog postupka u žalbenom postupku.
Drugostupanjski sud tada ne mora o sadržaju rasprave zaključivati samo iz skraćenog pisanog zapisnika. Ima mogućnost provjeriti što je stvarno izrečeno, koje je pitanje postavljeno, što je svjedok odgovorio, što je sudac rekao i kako je postupao.
Time se prostor za manipulaciju svodi na minimum. Zato automatsku nasumičnu dodjelu predmeta i tonsko snimanje ročišta smatram dvjema nerazdvojivim procesnim garancijama.
Prva mora osigurati da nitko ne može odabrati tko će vam suditi. Druga mora osigurati da nitko poslije ne može prepravljati stvarnost o tome što se pred tim sucem dogodilo.
Jedino je u kaznenom predmetu tzv. „HPB Bankomat“ bilo dopušteno javno praćenje i snimanje rasprave, zahvaljujući čemu je cjelokupni tijek tog postupka ostao trajno dokumentiran. Predsjednici sudskih vijeća koji su tijekom godina postupali u tom predmetu dopuštali su javno praćenje te tonsko i videosnimanje rasprava, pa danas postoji cjelovit zapis o tijeku postupka. Na svu sreću.
Ako je takvu transparentnost bilo moguće osigurati u jednom od najsloženijih i javno najeksponiranijih kaznenih postupaka, zašto bi tonsko snimanje predstavljalo problem u građanskom ili trgovačkom postupku.
Ministarstvo pravosuđa ne može se zadovoljiti time da donese zakon, nabavi opremu i nakon toga smatra svoj posao završenim. A plaćena oprema stoji i propada u nekom skladištu.
Ako postoje zakonske pretpostavke za određeni način vođenja postupka, država mora osigurati njegovu stvarnu primjenu. Još manje je prihvatljivo da se jasna zakonska rješenja u praksi odgađaju, ograničavaju ili faktično stavljaju izvan primjene administrativnim odlukama, poslovnicima ili pozivanjem na tehničke okolnosti te naknadnim izmjenama i dopunama ZPP-a.
Nikakav pravilnik, poslovnik, interna odluka ili administrativna praksa ne može biti iznad zakona.
A izvršna vlast najmanje bi smjela administrativnim mehanizmima stvarati prostor za utjecaj na pitanja koja neposredno određuju standard neovisnosti i nepristranosti sudbene vlasti. Zato godinama tražimo institucionalnu kontrolu.
I konačno – zašto Ministarstvo pravosuđa, koje je odgovorno za organizacijske i tehničke pretpostavke funkcioniranja pravosuđa i koje je na to potrošilo golema javna sredstva, nije osiguralo da ta osnovna pravila u praksi zaista funkcioniraju?
Ne može Ministarstvo donijeti zakon, kupiti opremu, potrošiti desetke milijuna eura i nakon toga reći da nije njegov problem provodi li se išta od toga u sudnici.
To jest njegov problem. I to je njegova odgovornost.
Ne tražimo povlašten položaj. Tražimo upravo suprotno – da za nas vrijede ista unaprijed poznata pravila koja moraju vrijediti za svakog građanina Republike Hrvatske.
Pravično suđenje ne dokazuje se tvrdnjom Ministarstva ili suda da je „sve bilo po zakonu“. Pravično suđenje mora biti organizirano tako da se u svakom trenutku može provjeriti i dokazati da je sve bilo po zakonu.
Ako se ne može provjeriti tko je i kako odredio suca i ako ne postoji objektivan zapis onoga što se u sudnici dogodilo, tada od građanina zapravo tražite da sustavu vjeruje na riječ.
A pravna država ne smije počivati na vjerovanju institucijama na riječ. Mora počivati na dokazivoj zakonitosti njihova postupanja.
A to znači: ne može se birati tko će suditi i mora ostati trajni, vjerodostojni zapis onoga što se na suđenju dogodilo.
Kakve veze tonsko snimanje ročišta uopće ima s ekocidom i doživotnim zatvorom?
Ima izravne veze, jer prije nego što državi proširite ovlasti tako da njezini sudovi mogu odlučivati o najtežim mogućim kaznama, uključujući doživotni zatvor, morate biti sigurni da pravosudni sustav raspolaže barem osnovnim mehanizmima koji jamče potpun, vjerodostojan i provjerljiv zapis onoga što se u sudnici doista dogodilo.
Hrvatski Zakon o parničnom postupku upravo je zato predvidio tonsko snimanje ročišta. Tonska snimka postaje sastavni dio spisa, a kada postoji razlika između pisanog zapisnika i tonske snimke, mjerodavan je sadržaj tonske snimke.
Zašto? Zato što tonska snimka ne interpretira, ne prepričava i ne rekonstruira događaj prema nečijem sjećanju. Ona bilježi ono što se stvarno dogodilo.
Na snimci se može čuti što je svjedok doista rekao, koje je pitanje postavio odvjetnik, što je pitao sud, kako je odgovorio vještak, je li netko bio prekinut, je li određeni dokazni prijedlog iznesen, je li sud na njega reagirao i na koji način.
To nisu tehničke sitnice. To su činjenice na temelju kojih se poslije odlučuje o pravima, obvezama, imovini, odgovornosti, a u kaznenom postupku i o slobodi čovjeka.
Bez tonskog zapisa stranke godinama poslije mogu biti prisiljene dokazivati je li nešto uopće izrečeno, je li izjava potpuno unesena u zapisnik, je li njezin smisao promijenjen skraćivanjem ili je određeni procesni događaj u pisanom zapisniku jednostavno izostavljen.
U ozbiljnom pravosuđu takva pitanja ne bi smjela ovisiti o sjećanju sudionika niti o tome kako je netko formulirao nekoliko redaka zapisnika. Trebao bi postojati objektivan zapis koji se može naknadno provjeriti.
I upravo je zato licemjerno raspravljati o uvođenju doživotnog zatvora i dramatičnom proširivanju represivnih ovlasti države, a istodobno godinama ne biti sposoban dosljedno provesti ni sustav tonskog snimanja sudskih ročišta koji je sam zakonodavac propisao.
Ako država želi imati pravo čovjeku izreći najtežu kaznu koju njezin pravni poredak poznaje, onda javnost ima pravo zahtijevati da svaki važan procesni korak bude maksimalno transparentan, provjerljiv i dokumentiran.
Tonsko snimanje zato nije nikakav administrativni luksuz. Ono je jedan od osnovnih instrumenata kontrole zakonitosti sudskog postupka.
I pritom ne štiti samo stranku. Jednako snažno štiti i savjesnog i poštenog suca. Ako je postupao zakonito, profesionalno i nepristrano, tonska snimka najbolji je dokaz upravo toga.
Zato se postavlja vrlo jednostavno pitanje: ako tonska snimka istodobno štiti građanina, suca i vjerodostojnost samog postupka, kome može smetati da postoji objektivan i neizmjenjiv zapis onoga što se u sudnici stvarno dogodilo?
Ali zakonska primjena sustava tonskog snimanja ponovno je odgođena, sada sve do 2027. godine? Što nam to govori o stvarnoj sposobnosti države da provede reforme koje sama propisuje?
Upravo to pokazuje srž problema. Država godinama govori o digitalizaciji pravosuđa, transparentnosti sudskih postupaka i tonskom snimanju ročišta, a kada treba provesti ono što je sama propisala zakonom, rokovi se ponovno pomiču.
Izmjene Zakona o parničnom postupku iz 2022. vrlo su jasno postavile koncept tonskog snimanja ročišta kao važnog dijela modernizacije i objektivizacije sudskog postupka.
I što se onda događa?
Umjesto pune provedbe, zakonodavac 2025. ponovno pomiče početak primjene relevantnih odredbi na 1. srpnja 2027. godine.
To više nije pitanje jednog mikrofona ili jednog računala u sudnici. To je pitanje institucionalne vjerodostojnosti države.
Ako država propiše reformu, osigura i utroši milijune eura za njezinu provedbu, godinama najavljuje njezino uvođenje, a zatim ponovno odgađa trenutak kada ona mora stvarno funkcionirati, građani imaju pravo pitati: tko je odgovoran za to što sustav nije bio spreman u propisanom roku?
Koji su rokovi postavljeni? Tko ih je trebao provesti? Koliko je sudnica stvarno opremljeno? Koliko se sustav svakodnevno koristi? Koliko je novca do danas potrošeno i što je za taj novac konkretno dobiveno?
To su pitanja odgovornosti, a ne tehnički detalji.
Jer država građaninu ne kaže: „Vaša zakonska obveza je složena, pa je slobodno izvršite nekoliko godina kasnije.“ Kada građanin, poduzetnik ili druga pravna osoba ima zakonski rok, očekuje se da ga poštuje i za njegovo nepoštivanje snosi posljedice.
Zašto bi onda država vlastite rokove mogla godinama pomicati bez jasnog odgovora tko je za to odgovoran?
I upravo zato postoji vrlo ozbiljna kontradikcija u aktualnoj raspravi o doživotnom zatvoru.
Ako hrvatskom pravosuđu trebaju godine da pouzdano uvede sustav koji bi trebao objektivno zabilježiti što je na jednom sudskom ročištu stvarno izgovoreno, na temelju čega država pokazuje toliku sigurnost da je isti taj sustav institucionalno spreman odlučivati o kazni kojom se čovjeku može oduzeti sloboda do kraja života?
Prije nego što državi damo najteži mogući represivni instrument, morali bismo zahtijevati da dokaže da može dosljedno, pravodobno i odgovorno provesti barem osnovne mehanizme transparentnosti i kontrole vlastitog pravosuđa.
Doživotni zatvor je krajnja manifestacija državne moći nad pojedincem.
Može li se višegodišnje odgađanje provedbe zakonske obveze doista opravdavati veličinom sustava i trajanjem nabave, osobito ako su za projekt već osigurana i potrošena višemilijunska sredstva?
Naravno da nabava opreme i uspostava sustava traju. Ali država nema pravo pretvoriti privremeno kašnjenje u trajno opravdanje za vlastitu neefikasnost.
Građaninu ili poduzetniku nitko neće reći: „Vaša je obveza složena, izvršite je za osam godina.“
Ako postoji rok, onda rok vrijedi.
Zašto bi jedino država imala privilegiju da vlastite obveze odgađa unedogled, a istodobno od građana traži strogo poštivanje svakog roka?
Ovdje pritom ne govorimo o nekoj sporednoj administrativnoj funkciji. Govorimo o pravosuđu i o jednom od mehanizama koji bi trebao osigurati transparentnost, provjerljivost i pravičnost sudskog postupka.
Ako je tonsko snimanje bilo toliko važno da je ugrađeno u procesno zakonodavstvo i ako su za njegovu provedbu utrošeni deseci milijuna eura državnog i europskog novca, onda javnost ima pravo na vrlo konkretne odgovore.
Tko je bio odgovoran za provedbu? Koji su rokovi bili ugovoreni i propisani? Tko ih nije poštovao? Koliko je opreme nabavljeno? Koliko je sudnica stvarno opremljeno? Koliko se te opreme danas stvarno koristi? Koliko je novca plaćeno i za što točno?
To nisu politička pitanja. To su pitanja odgovornosti.
A ako se utvrdi da je novac potrošen, oprema plaćena, a sustav ne funkcionira ili se oprema ne koristi za svrhu za koju je nabavljena, tada se mora ispitati postoji li i odgovornost koja prelazi okvire političke ili upravne odgovornosti.
Posebno kada je riječ o sredstvima Europske unije.
Tada se, ovisno o utvrđenim činjenicama, mogu otvoriti pitanja i za DORH i za Ured europskog javnog tužitelja – EPPO.
Javni novac ne može nestati u projektima koji postoje samo na papiru. Ako je nešto plaćeno kao funkcionalan sustav, onda taj sustav mora postojati, mora raditi i mora služiti građanima.
Ako ne radi, onda nije dovoljno reći da je „riječ o velikom sustavu“.
Tada treba utvrditi tko je odgovoran, zašto sustav nije funkcionalan i što se dogodilo s novcem koji je za njega potrošen.
Kažete da nije problem samo pravosuđe nego i preventivni rad države u zaštiti okoliša?
To je možda najveći apsurd cijele priče.
Ekocid je po definiciji posljedica katastrofalnih razmjera.
Ali kako se takva katastrofa razvije? Je li netko preko noći stvorio tisuće tona otpada? Je li veliko nezakonito odlagalište nastalo između ponoći i šest ujutro?
Naravno da nije.
Ako danas predstavnici države govore o ogromnom broju lokacija na kojima postoji problem otpada, onda prije pitanja doživotnog zatvora treba postaviti pitanje:
Gdje su bile inspekcije? Gdje su bila nadležna ministarstva? Gdje su bile lokalne vlasti? Tko je bio dužan kontrolirati stanje? Koliko je nadzora obavljeno? Koliko je rješenja doneseno? Koliko je rješenja izvršeno? Koliko puta je utvrđeno da se otpad nastavlja gomilati?
Ako je država godinama znala za tisuće takvih lokacija i raspolagala saznanjima o mogućim ozbiljnim štetnim posljedicama, a nije pravodobno i učinkovito postupala, tada se pitanje odgovornosti ne može svesti samo na pojedinca kojeg će se na kraju kazneno teretiti za ekocid. U takvim okolnostima nužno se otvara i pitanje odgovornosti same države, njezinih institucija i odgovornih osoba koje su imale ovlasti i obvezu djelovati, ali to nisu učinile.
Znači li to da relativizirate odgovornost počinitelja?
Apsolutno ne. Onaj tko namjerno teško uništava okoliš mora odgovarati.
Ali mora odgovarati i službena osoba koja je imala zakonsku obvezu spriječiti nastanak ili povećanje štete, a svjesno nije postupala, ako su ispunjena obilježja odgovarajućeg kaznenog ili drugog djela.
Ne možemo imati državu u kojoj je odgovornost jednosmjerna.
Privatnik – kazna 50 milijuna eura. Fizička osoba – zatvor ili eventualno doživotni zatvor. A institucija koja je godinama trebala nadzirati stanje – ništa.
To nije ravnoteža odgovornosti.
Ministar Habijan sada predlaže i novčanu kaznu pravnim osobama do 50 milijuna eura. Je li ona po Vama pretjerana?
Prije svega, 50 milijuna eura za hrvatsko gospodarstvo enorman je iznos.
Za mnoge hrvatske kompanije to nije kazna. To je smrtna presuda trgovačkom društvu.
Ako tvrtka zbog kazne prestane poslovati, nisu kažnjeni samo vlasnik i direktor. Kažnjeni su radnici koji ostaju bez posla. Kažnjeni su dobavljači. Kažnjeni su vjerovnici. Kažnjene su obitelji zaposlenika.
Zato kaznena politika prema pravnim osobama mora biti vrlo precizno individualizirana.
Kazna mora biti odvraćajuća, ali i proporcionalna.
Ako kaznom uništite održivo društvo i stotine radnih mjesta, morate moći objasniti zašto je upravo takva posljedica bila nužna i proporcionalna.
Posebno upozoravate na mogućnost selektivne primjene zakona. Zašto?
Zato što ekstremne kazne povećavaju i vrijednost svake moguće zlouporabe sustava.
Ako nekome možete uništiti kompaniju kaznom od 50 milijuna eura, onda morate imati kontrolne mehanizme proporcionalne toj moći.
Ako nekoga možete zatvoriti do smrti, kontrolni mehanizmi moraju biti još jači.
To znači: potpuno provjerljivu dodjelu predmeta, neizbrisiv trag svake intervencije u predmet, tonsko odnosno audiovizualno bilježenje postupka gdje je propisano, potpuno pravo obrane na pristup dokazima, razuman rok, učinkovitu žalbenu kontrolu i stvarnu odgovornost za zlouporabu službenih ovlasti.
Ne možete povećavati samo jednu stranu jednadžbe – moć države – a ne povećavati zaštitu građanina od pogrešne ili zloupotrijebljene državne moći.
Spominjete i mogućnost lažnih prijava i konstruiranja predmeta. Nije li to pretjerano?
Ja o tome ne govorim teorijski.
Više od petnaest godina proveo sam u kaznenom predmetu poznatom kao „HPB Bankomat“, koji je bio iskonstruriran i održavan zlouporabama državnog i pravosudnog aparata, a koji je nakon više od petnaest godina završio pravomoćnim oslobađanjem svih optuženih.
Tijekom tog postupka odgovorne službene osobe Državnog odvjetništva i USKOK-a krivotvorile su službenu dokumentaciju, ovjeravale neistinit sadržaj, zloupotrebljavale položaj i ovlasti te počinile niz drugih nezakonitosti i kaznenih djela pri obnašanju službene dužnosti.
Takvo postupanje nije ostalo ograničeno na jednu procesnu fazu. Posljedice tih radnji protezale su se kroz postupanje pred optužnim vijećem Županijskog suda u Zagrebu, tijekom rasprave pred raspravnim vijećem Županijskog suda u Zagrebu, kao i u žalbenom postupku pred Visokim kaznenim sudom Republike Hrvatske.
Zato jako dobro znam koliko je opasna rečenica: „Neka postupak ide pa ćemo na kraju vidjeti.“
Upravo zato upozoravam da svaki novi represivni instrument, osobito kazneno djelo za koje se predviđa mogućnost doživotnog zatvora i iznimno visoke novčane kazne za pravne osobe, mora biti praćen daleko snažnijim mehanizmima kontrole rada onih koji taj instrument primjenjuju.
Ne može odgovornost biti postavljena tako da država prema građaninu raspolaže gotovo neograničenom represivnom moći, dok službena osoba koja tu moć zloupotrijebi računa na institucionalnu zaštitu, šutnju ili izostanak stvarne odgovornosti.
Ljudi kojima je država povjerila da štite pravni poredak ne mogu imati manju odgovornost od građana nad kojima primjenjuju državnu vlast.
Upravo suprotno.
Državni odvjetnici, dužnosnici USKOK-a, suci, policijski službenici i druge osobe kojima su dane iznimno snažne ovlasti moraju snositi viši stupanj odgovornosti upravo zato što svojim odlukama mogu nekome oduzeti slobodu, uništiti poslovanje, blokirati imovinu i obilježiti čovjeka kao kriminalca prije nego što je pravomoćno utvrđeno da je počinio bilo kakvo kazneno djelo.
Zato pitanje ekocida i doživotnog zatvora nije samo pitanje koliko ćemo strogo kazniti počinitelja.
Jednako važno pitanje glasi: što ćemo učiniti kada državnu represiju zloupotrijebe upravo oni kojima je povjereno da je zakonito primjenjuju?
Ako država želi imati ovlast tražiti doživotni zatvor za građanina, onda mora biti spremna jednako odlučno kazneno goniti i vlastitog državnog odvjetnika, dužnosnika USKOK-a, policijskog službenika ili suca koji krivotvori službenu dokumentaciju, ovjerava neistinit sadržaj, zloupotrebljava položaj i ovlasti ili na drugi način sudjeluje u konstruiranju kaznenog postupka.
Sve drugo značilo bi da ne gradimo stroži sustav vladavine prava, nego snažniji represivni aparat bez odgovarajuće odgovornosti onih koji njime upravljaju.
Smatrate li da država koja godinama nije uspjela spriječiti nastanak brojnih nezakonitih odlagališta time gubi pravo kazneno progoniti njihove počinitelje?
Ne. Država ne gubi pravo ni obvezu kažnjavati osobe koje čine kaznena djela.
Ali gubi pravo ponašati se kao da se pitanje odgovornosti uvijek završava na građaninu ili privatnoj tvrtki, dok su država, njezina tijela i odgovorne službene osobe unaprijed izuzeti od bilo kakvog preispitivanja vlastitog postupanja.
Ako je nadležni inspektor pravodobno i zakonito postupao – nema problema. Ako je ministarstvo poduzelo sve što je bilo dužno poduzeti – nema problema. Ako je jedinica lokalne samouprave izvršavala svoje zakonske obveze – nema problema.
Ali ako nisu, onda treba utvrditi zašto nisu.
Tko je znao za problem? Od kada je znao? Koje je ovlasti imao? Što je poduzeo? Što nije poduzeo? Je li mogao spriječiti daljnje nastajanje štete? Zašto nije reagirao?
Ako je država godinama raspolagala informacijama o nezakonitom odlaganju otpada, a nadležna tijela nisu učinkovito postupala, tada odgovornost ne može početi i završiti samo na privatnoj osobi koju ćete posljednju u lancu optužiti za ekocid.
Nemojte od odgovornosti stvarati jednosmjernu ulicu koja uvijek vodi prema građaninu, poduzetniku ili privatnoj kompaniji, a nikada prema instituciji i službenoj osobi koja je imala zakonsku ovlast i dužnost djelovati.
Kaznena odgovornost počinitelja i odgovornost države zbog vlastitih propusta nisu međusobno isključive.
Mogu postojati istodobno.
Je li, prema tome, problem zapravo u tome što za privatni sektor i nositelje javne vlasti u praksi često ne vrijedi jednak standard osobne odgovornosti?
Upravo tako.Temeljno pravilo moralo bi biti vrlo jednostavno: što je veća moć koju nekome društvo povjeri, to mora biti veća i njegova odgovornost za način na koji tu moć koristi.
Direktor velike industrijske kompanije raspolaže odlukama koje mogu imati goleme posljedice za okoliš i zdravlje ljudi. Ako zloupotrijebi tu moć ili svjesno krši zakon, mora odgovarati.
Ali zašto bi princip bio drukčiji kada govorimo o državnoj vlasti?
Državni odvjetnik raspolaže ogromnom moći nad slobodom, ugledom, imovinom i životom čovjeka kojeg kazneno progoni.
Sudac svojim odlukama može odlučivati o slobodi, imovini, poslovanju, egzistenciji i temeljnim pravima građana i pravnih osoba.
Ministar upravlja sustavom, donosi odluke koje pogađaju milijune ljudi i raspolaže milijunima ili milijardama eura javnog novca.
Ravnatelji državnih tijela, inspektori i druge službene osobe raspolažu javnim ovlastima koje građani nemaju.
Zašto onda neprestano govorimo o osobnoj odgovornosti direktora, vlasnika i poduzetnika, dok se kod državnih institucija odgovornost tako često razvodni između ministarstva, uprave, ravnateljstva, povjerenstva, suda ili nekog drugog tijela dok na kraju više nitko osobno nije odgovoran ni za što?
Institucija sama po sebi ne donosi odluke.
Odluke donose ljudi.
Dokument potpisuje konkretna osoba. Nalog izdaje konkretna osoba. Postupak vodi konkretna osoba. Ovlast koristi konkretna osoba. I kada se ta ovlast zloupotrijebi, odgovornost se ne može sakriti iza naziva institucije.
Ako od privatnog poduzetnika tražimo osobnu odgovornost za posljedice njegovih odluka, onda najmanje jednaku – a zbog snage javnih ovlasti i veću – odgovornost moramo zahtijevati od ljudi kojima je povjerena državna vlast.
Ne može vrijediti pravilo da je privatna moć osobna i kažnjiva, a državna moć anonimna i praktično neodgovorna.
To se mora promijeniti.
Jer bez osobne odgovornosti nositelja javnih ovlasti nema stvarne odgovornosti države, a bez stvarne odgovornosti države nema ni vjerodostojne vladavine prava.
Ministrica zaštite okoliša Marija Vučković izjavila je da u Hrvatskoj postoji nekoliko tisuća ilegalnih odlagališta otpada, od građevinskog do opasnog otpada. Kako ste doživjeli tu izjavu?
Kao možda najbolji dokaz svega o čemu govorim.
Ako resorna ministrica javno kaže da Hrvatska ima nekoliko tisuća ilegalnih odlagališta, onda se više ne može govoriti samo o izoliranim pojedincima koji krše zakon. Tada govorimo i o ozbiljnom pitanju funkcioniranja države.
Jer nekoliko tisuća ilegalnih odlagališta nije moglo nastati preko noći Netko je morao godinama dovoziti otpad, morao ga je iskrcavati, skladištiti. Kamioni su morali prolaziti cestama. Otpad je morao dolaziti s određenih lokacija i završavati na drugim lokacijama. A cijelo to vrijeme Hrvatska ima ministarstva, inspekcije, lokalnu upravu, policiju, komunalna tijela, regulatorne sustave i propise.
Ako nakon svega toga ministrica kaže da imamo nekoliko tisuća ilegalnih odlagališta, onda je moje pitanje vrlo jednostavno: Što su sve te institucije radile dok su ta odlagališta nastajala?
Smatrate li da bi zbog toga trebalo govoriti i o odgovornosti državnih službenika i dužnosnika?
Apsolutno. Ako država ozbiljno želi reformirati kaznenu politiku, onda neka je reformira dosljedno.
Ne možete imati sustav u kojem ćete privatnoj osobi zbog najtežeg ekološkog kaznenog djela prijetiti doživotnim zatvorom, pravnoj osobi kaznom do 50 milijuna eura, a istodobno osobu u državnom tijelu koja je godinama imala zakonsku ovlast i obvezu reagirati tretirati kao da s posljedicama nema nikakve veze.
Ako je službena osoba postupala zakonito, stručno i savjesno – nema se čega bojati. Ako je državni odvjetnik postupao zakonito – nema se čega bojati. Ako je sudac sudio nepristrano i po zakonu – nema se čega bojati. Ako je ministar, inspektor, ravnatelj ili drugi državni dužnosnik svoj posao obavljao u interesu Republike Hrvatske – nema se čega bojati. Ali ako je netko svjesno zloupotrijebio ovlasti, prikrio nezakonitost, propustio postupiti kada je morao ili svojim namjernim protupravnim postupanjem omogućio nastanak ogromne štete, onda ne vidim zašto bi njegov kazneni okvir bio blaži od kaznenog okvira građanina.
Naprotiv.
Državna ovlast mora značiti veću, a ne manju odgovornost.
Dakle, tražili biste veće kazne upravo za službene osobe?
Da. Po mom mišljenju, za namjerna kaznena djela počinjena zlouporabom javne, pravosudne ili državnoodvjetničke funkcije treba propisati teže kvalificirane oblike kaznenih djela.
Jer postoji ogromna razlika između građanina koji počini kazneno djelo koristeći samo vlastite mogućnosti i osobe koja isto ili teže djelo počini koristeći ovlasti koje joj je dala Republika Hrvatska.
Sudac raspolaže državnom prisilom. Državni odvjetnik može pokrenuti kazneni progon. Policija može ograničiti slobodu. Ministar i čelnici institucija upravljaju sustavima, javnim novcem i regulatornim ovlastima.
Kada netko zloupotrijebi takvu funkciju, ne zloupotrebljava samo svoj položaj. On zloupotrebljava Republiku Hrvatsku.
Zašto smatrate da bi to bila važna poruka građanima?
Zato što bi građanin prvi put vrlo jasno vidio da država prema samoj sebi primjenjuje ista ili stroža pravila nego prema njemu. Danas država građaninu vrlo brzo kaže: Nisi ispunio obvezu. Plati kaznu. Nisi postupio u roku. Snosi posljedice. Nisi postupio prema propisu. Odgovaraj. Odlično. Ali onda isto pravilo mora vrijediti i unutar državnog aparata. Ministarstvo ne provede obvezu – tko odgovara?
Inspekcija godinama ne reagira – tko odgovara? Državna institucija ignorira dokumentirana upozorenja – tko odgovara?
Sudskom upravom se postupa protivno propisanim procedurama – tko odgovara? Ako na ta pitanja nema odgovora, onda država od građana ne traži odgovornost. Ona traži poslušnost. A to nije isto.
Rekli ste da se pošteni suci i državni odvjetnici nemaju čega bojati. Što time želite reći?
Upravo ono što sam rekao. Pošten sudac koji predmete vodi zakonito, nepristrano i profesionalno nema apsolutno nikakav razlog bojati se strože odgovornosti za namjernu zlouporabu sudačke dužnosti. Pošten državni odvjetnik nema se čega bojati kaznenog djela zlouporabe državnoodvjetničke funkcije ako takvu funkciju ne zloupotrebljava. Pošten ministar nema se čega bojati strože odgovornosti za namjernu zlouporabu položaja ako svoj posao obavlja zakonito. To je isti argument koji država koristi prema građanima. Ako ništa nezakonito ne radite, čega se bojite? Primijenimo ga onda i na državnu vlast.
Često govorite da sudovi donose presude „u ime Republike Hrvatske“. Zašto Vam je ta formulacija važna?
Zato što ona nije dekoracija na prvoj stranici presude.
Kada piše „U ime Republike Hrvatske“, to znači da sudac ne djeluje privatno. On koristi autoritet države.
Zato odluka mora biti donesena isključivo na temelju Ustava, zakona, dokaza i savjesti neovisnog suca.
Nikada radi zaštite institucije, radi zaštite kolege ili zaštite državnog tijela.
Nikada radi zaštite političkog interesa ili prikrivanja prethodne nezakonitosti.
Sud ne postoji da bi štitio državu od građanina. Sud postoji da bi primijenio zakon jednako na državu i građanina.
Ako je Republika Hrvatska u konkretnom predmetu u krivu, sud mora presuditi protiv Republike Hrvatske.
Upravo je to smisao neovisnog pravosuđa.
Što biste konkretno predložili Vladi uz zakon o ekocidu?
Ako već otvaraju tako veliku reformu, neka je naprave ozbiljno.
Predložio bih paralelni paket odgovornosti javne vlasti.
Za najteža namjerna kaznena djela počinjena zlouporabom javne funkcije – veći kazneni okvir.
Za svjesno prikrivanje teških nezakonitosti – stroža odgovornost.
Za namjerno neizvršavanje službene obveze kojim nastane katastrofalna imovinska ili druga posljedica – kvalificirani oblik kaznenog djela.
Za visoku korupciju – dulji rokovi zastare ili ozbiljna rasprava o nezastarivosti najtežih oblika.
Za namjernu zlouporabu pravosudne funkcije – odgovornost primjerena ogromnoj moći kojom raspolažu sudac i državni odvjetnik.
I naravno potpuno oduzimanje nezakonito stečene koristi.
Onda bi građani mogli reći: Da, ova država je ozbiljna. Ne kažnjava samo nas.
Kažnjava i samu sebe kada njezini predstavnici zloupotrijebe moć.
Ne bi li takve strože kazne mogle zastrašiti suce, državne odvjetnike i državne službenike?
Poštene ne. Ista je logika kao kod ekocida.
Hoće li doživotni zatvor zastrašiti poduzetnika koji zakonito posluje i ne zagađuje okoliš?
Neće. Zašto bi onda stroža kazna za namjernu zlouporabu sudačke dužnosti plašila suca koji sudi pošteno?
Zašto bi stroža kazna za korupciju plašila ministra koji ne prima mito?
Zašto bi stroža kazna za zlouporabu položaja plašila državnog odvjetnika koji zakonito obavlja svoj posao?
Neće.
Ali može zabrinuti onoga tko javnu funkciju smatra zaštitom od odgovornosti.
I upravo zato takav sustav treba postojati.
Znači li to da treba uspostaviti „strah“ unutar državnog aparata?
Ne. Treba uspostaviti odgovornost.
Poštena osoba ne treba strahovati od zakona.
Ali svaka osoba koja raspolaže ogromnim javnim ovlastima mora znati da te ovlasti imaju granice i da će svjesno prekoračenje tih granica imati ozbiljne posljedice.
To nije zastrašivanje. To je vladavina prava. Veća moć – veća odgovornost.
Jednostavnije od toga ne može. U konačnici, ako država i nositelji državne i pravosudne vlasti tvrde da Hrvatska osigurava pravedan i pošten pravosudni sustav, pravnu sigurnost i vladavinu te da se građani ne trebaju bojati ako postupaju sukladno zakonu, zašto bi se onda suci i primjerice ministri bojali odgovornosti ako postupaju sukladno zakonu.
HDZ već godinama političku stabilnost ističe kao jedno od svojih najvećih postignuća. Vi tvrdite da politička stabilnost sama po sebi nije dovoljna. Zašto?
Zato što politička stabilnost nije svrha države.
Ona može biti sredstvo da država bude uređena, predvidiva i gospodarski uspješna, ali ne može biti vrijednost koja stoji iznad pravne sigurnosti.
Ako deset ili dvadeset godina održavate političku stabilnost, a istodobno građanin ili poduzetnik ne može biti siguran da će njegov predmet biti riješen u razumnom roku, da će ugovor koji je potpisao s državom biti poštovan, da će sudski predmet biti zakonito dodijeljen sucu, da će državno tijelo postupiti u rokovima i da će se ista pravila jednako primijeniti na državu i privatnu osobu – onda se moramo zapitati što smo zapravo stabilizirali.
Političku stabilnost? Ili sustav u kojem se pravna nesigurnost održava godinama bez stvarne odgovornosti?
Po mom mišljenju, previše je vremena, političke energije i javnih sredstava u Hrvatskoj potrošeno na održavanje političke stabilnosti kao cilja samog sebi.
A politička stabilnost koja se održava na štetu pravne sigurnosti prestaje biti prednost.
Postaje problem.
HDZ je u svojim programima isticao političku stabilnost, pravnu sigurnost, razvoj gospodarstva i socijalnu pravednost. Kako ocjenjujete rezultate?
To su četiri potpuno logično povezane stvari. Ali redoslijed mora biti jasan.
Bez pravne sigurnosti nema zdravog gospodarstva.
Bez zdravog gospodarstva nema dugoročne socijalne pravednosti.
A politička stabilnost bez prve tri stavke nema ozbiljnog sadržaja.
Možete imati stabilnu Vladu četiri, osam ili dvanaest godina.
Ali ako poduzetnik petnaest godina provodi na sudovima, ako državna institucija jedne godine nešto ugovori, a nekoliko godina poslije sama država dovodi u pitanje vlastiti ugovor, ako se institucije međusobno godinama proglašavaju nenadležnima i ako sudski postupci traju desetljeće, što mu znači politička stabilnost?
Ništa. Investitor ne ulaže zato što ista parlamentarna većina traje četiri godine.
Ulaže zato što vjeruje da će ugovor vrijediti i sutra. Da će njegovo vlasništvo biti zaštićeno. Da će spor biti riješen u razumnom roku. Da mu država neće tijekom projekta promijeniti pravila.
To je pravna sigurnost.
Znači li to da smatrate neuspješnim HDZ-ovo obećanje pravne sigurnosti?
Smatram da rezultati nisu ni približno dovoljni. Ako pravna sigurnost postoji samo u političkom programu, a građanin je ne osjeća u sudnici, zemljišnim knjigama, ugovornim odnosima i postupanju državnih institucija, onda ona nije ostvarena.
Pravna sigurnost nije slogan. Ona se mjeri. Koliko traje postupak? Koliko traje istraga? Koliko puta institucija nije postupila u roku? Kako se dodjeljuju predmeti? Koliko dugo investitor čeka državno tijelo?
To su pokazatelji pravne sigurnosti.
Ali jednako ste kritični i prema SDP-u i njegovim „Rijekama pravde“?
Naravno. Ne možemo ozbiljno govoriti o odgovornosti države tako da za sve što ne valja optužimo samo onu stranku koja je danas na vlasti. Problemi hrvatskog pravosuđa nisu nastali 2016. Nisu nastali ni 2012. Oni su posljedica više desetljeća pogrešnog upravljanja i političkog nečinjenja.
I HDZ-ova „pravna sigurnost“ i SDP-ove „Rijeke pravde“ moraju se mjeriti rezultatima.
A ne sloganima.
Dakle, po Vama je problem širi od HDZ-a i SDP-a?
Puno širi. Problem je u političkoj kulturi prema kojoj se odgovornost uvijek pokušava prebaciti na prethodnika. HDZ kaže: naslijedili smo problem. SDP kaže: HDZ je uništio sustav. I tako dvadeset godina.
U jednom trenutku prestaje biti važno tko je problem započeo. Postaje važno tko ga je mogao zaustaviti, a nije.
Ako nezakonitost počne za vrijeme jedne Vlade, a sljedeća Vlada za nju zna i osam godina je ne otkloni, onda ni druga Vlada više nije samo nasljednik problema.
Često tvrdite da bez pravne sigurnosti nema ozbiljnih investicija. Koliko je ta veza izravna?
Potpuno je izravna. Kapital ne voli neizvjesnost. Investitor može prihvatiti visok porez ako zna koliki je. Može prihvatiti strogu regulaciju ako zna da jednako vrijedi za sve. Može prihvatiti složenu proceduru ako zna koliko traje. Ali ne može normalno poslovati u sustavu u kojem ne zna hoće li institucija sutra priznati ono što je potpisala jučer.
Najskuplji porez gospodarstvu nije PDV. Najskuplji porez je pravna nesigurnost.
Jer ona povećava cijenu kapitala, odvraća investitore, usporava projekte, smanjuje vrijednost imovine i tjera sposobne ljude da ulažu negdje drugdje.
Može li Hrvatska imati socijalnu pravednost bez snažnog privatnog gospodarstva?
Ne može. Socijalna pravednost ne financira se političkim govorima.
Financira se iz stvorene gospodarske vrijednosti. Netko mora proizvesti prihod iz kojeg se financiraju mirovine, zdravstvo, obrazovanje, socijalne naknade i javne službe.
Ako uništavate investicije, onda ste uništili buduće porezne prihode.
Ako 17 godina blokirate projekt koji je mogao otvoriti stotine radnih mjesta, niste oštetili samo vlasnika projekta. Oštetili ste radnike koji se nisu zaposlili. Dobavljače koji nisu dobili poslove. Grad koji nije dobio prihode. Državu koja nije naplatila PDV, poreze i doprinose.
Zato je pravna sigurnost i socijalno pitanje.
Kako ocjenjujete rad pravosuđa u sporovima u kojima je jedna strana država ili državna tvrtka?
Upravo u takvim predmetima standard nepristranosti mora biti najveći.
Sudac ne sudi državi u ime privatne osobe. On sudi u ime Republike Hrvatske. I zato nije dužan štititi Republiku Hrvatsku od odgovornosti. Dužan je štititi zakon.
Ako je Republika Hrvatska u pravu, neka pobijedi. Ako nije u pravu, sud je mora obvezati jednako kao privatnu osobu.
To je pravična država.
Sud koji štiti državnu instituciju zato što je državna više ne štiti državu. On šteti državi.
Jer država u konačnici plaća još veće kamate, još veću štetu i još veće troškove.
Gdje biste onda smjestili političku stabilnost u hijerarhiji državnih prioriteta?
Iza pravne sigurnosti. Uvijek. Jer politička stabilnost bez pravne sigurnosti može stabilizirati upravo ono što treba mijenjati. Ako je sustav neefikasan, ne smijete ga samo učiniti politički stabilnim. Morate ga reformirati.
Ako se politička stabilnost koristi kao opravdanje da se reforme ne diraju jer bi izazvale političke sukobe, tada postaje kočnica.
Imate li dojam da se hrvatska politika već desetljećima vrti u krug?
Da. Promijene se slogani. Promijene se ministri. Promijene se koalicije. Ali ključna pitanja ostanu ista. HDZ obećava pravnu sigurnost. SDP obećava pravdu. Svi obećavaju učinkovito pravosuđe.
Ako nakon dvadeset godina i HDZ i SDP ponovno izlaze pred građane s obećanjem da će srediti pravosuđe, onda je legitimno pitati:
Što ste radili prethodnih dvadeset?
I završno – može li Hrvatska postati jedno od gospodarski najuspješnijih društava Europske unije?
Apsolutno može. Hrvatska ima zemlju. Ima more. Ima vodu. Ima geografski položaj. Ima turizam. Ima energetsku poziciju. Ima obrazovane i sposobne ljude. Ima pristup europskom tržištu. Nema opravdanja da država s takvim resursima i svega nekoliko milijuna stanovnika ne bude među gospodarski najuspješnijim državama Europe.
Ali to neće napraviti još jedna politička kampanja.
Napravit će pravno uređena država. I zato bih političarima svih opcija poručio:
Prestanite nam već dvadeset godina obećavati pravnu sigurnost. Uspostavite je.
Jer politička stabilnost nije uspjeh ako samo stabilizira pravnu nesigurnost.
Rijeke pravde nisu pravda ako ne dođu do građanina.
A pravna sigurnost nije druga točka predizbornog programa.
Pravna sigurnost mora biti prva pretpostavka funkcioniranja Republike Hrvatske.
Pogledajte video zapise sa završne riječi Slavena Čolaka u predmetu tzv. „HPB Bankomat:
Posmrtni ostaci Ratka Mladića, koji je umro u zatvoru Haškog suda gdje je izdržavao doživotnu…
U petak u 8:00 sati ispred Grada Trilja najavljen je prosvjed građana zbog velikih energetskih projekata i…
Njemački Spiegel otkriva da su tragovi pokušaja napada dronom na ukrajinski avion u Leipzigu vode…
Komentiraj