Crna Gora u Bruxelles ide preko Zagreba, a ponaša se kao da Hrvatsku može zaobići

Crnogorska vlast već godinama pokušava voditi dvije politike istodobno. Jednu prema Bruxellesu, u kojoj se Crna Gora predstavlja kao najspremniji kandidat za članstvo u Europskoj uniji, i drugu prema Zagrebu, u kojoj se otvorena pitanja s Hrvatskom tretiraju kao neugodna ostavština koju je najbolje ignorirati ili odgađati dok se nekako sama ne izgubi s dnevnog reda.

Problem je u tome što se neće izgubiti. Brod „Jadran“, ploča u Morinju, razgraničenje na Prevlaci, pitanje ratne odštete, nestalih, imovine i dijela ratnog nasljeđa nisu više samo bilateralne teme između dvije susjedne države. U trenutku kada je Crna Gora ušla u završnu fazu pregovora s Europskom unijom, ta su pitanja postala dio puno važnije političke jednadžbe.

Hrvatska je članica Europske unije. Crna Gora to želi postati. To je početak i kraj svake ozbiljne analize njihove današnje pregovaračke pozicije. Zagreb ne mora dokazivati da može utjecati na crnogorski europski put. Dovoljno je da u određenom trenutku kaže kako određeno pitanje nije riješeno i da za završetak pregovora traži politički dogovor.

U Europskoj uniji, osobito u završnim fazama pristupanja, susjed koji je već unutra nikada nije samo susjed. Podgorica se, međutim, često ponaša kao da vrijeme radi za nju. Ne radi. U crnogorskoj političkoj kulturi nerješavanje problema često se smatra vrstom kompromisa. Ako se odluka ne donese, nitko odmah ne snosi političku cijenu.

Brod Jadran nije samo brod

Vlast izbjegava sukob s dijelom biračkog tijela kojem svako ozbiljno suočavanje s devedesetima izgleda kao političko poniženje. Takva taktika može kratkoročno biti ugodna. Dugoročno je skupa.

Najbolji primjer je „Jadran“. Brod izgrađen 1933. odavno je prestao biti samo brod. Hrvatska ga smatra s punim pravom dijelom svoje pomorske baštine i vlasništva. To je spor koji se može riješiti. Pregovorima, dogovorima, sukcesijom, arbitražom, međunarodnim pravom. Postoje mehanizmi. Ali ono što je politički teško objasniti jest zašto bi Crna Gora zbog školskog jedrenjaka stvara strateški problem sa susjedom čiji joj je glas potreban na putu prema EU.

Država koja želi ući u Europsku uniju mora biti sposobna jasno razlikovati državni interes od političke mitologije. Slično je i s granicom i sa svim ostalim pitanjima. Premijer Milojko Spajić ima vrlo jasan interes da završi pristupne pregovore s Europskom unijom. Njegov politički projekt u velikoj se mjeri temelji na ideji ekonomskog razvoja i brzog ulaska u EU.

Ali vladajuća većina u Crnoj Gori nije sastavljena samo od stranaka kojima je europska integracija apsolutni politički prioritet. Dio te većine svoju političku energiju crpi iz identitetskih pitanja, srpske nacionalne politike i povijesnih sukoba koji su za europsku agendu uglavnom potpuno beskorisni. Rezolucija o Jasenovcu bila je upravo takav primjer.

Hrvatska nije neprijatelj Crne Gore

Crnogorski parlament Rezolucijom o Jasenovcu otvorio je pitanje koje nije imao nikakvu neposrednu vezu s crnogorskim europskim putem, nije riješilo nijedan bilateralni problem s Hrvatskom, nije donijelo nikakav međunarodni dobitak, ali je dodatno pogoršalo odnose sa Zagrebom. Čemu? Odgovor je jednostavan: domaćoj politici. I tu leži srž problema.

Crnogorska vanjska politika povremeno izgleda kao produžetak unutarnjih koalicijskih odnosa. Jedan dio vlasti šalje poruke Bruxellesu da će Crna Gora biti sljedeća članica Europske unije. Drugi dio vlasti, na stalnoj vezi s Beogradom, otvara identitetske sukobe s Hrvatskom. Takva država može napredovati neko vrijeme. Ali ne može tako završiti pregovore. Jer završetak pristupnog procesa nije birokratski ispit. To je politička odluka država članica.

Hrvatska pritom ne mora biti neprijatelj Crne Gore. Naprotiv, strateški gledano Zagreb ima interes da njegov južni susjed uđe u Europsku uniju. Stabilna, europska i institucionalno uređena Crna Gora Hrvatskoj više odgovara nego država trajno zaglavljena između Bruxellesa, Beograda i Moskve. Ali podrška nije isto što i bezuvjetan pristanak. Zagreb će logično pokušati riješiti bilateralna pitanja upravo sada, dok ima najveću pregovaračku snagu. Zašto bi ih ostavljao za kasnije?

Vrijeme radi za Hrvatsku

Zato je ideja onih u Podgorici da će vrijeme natjerati Hrvatsku na popuštanje potpuno pogrešna. Bedasta. Vrijeme zapravo radi za Zagreb. Što se Crna Gora bude više približavala članstvu, to će joj završetak pregovora biti važniji. A što joj bude važniji, to će prostor za beskonačno odgađanje bilateralnih pitanja biti manji. Ozbiljna politika zato bi napravila vrlo jednostavnu stvar. Ono što se može riješiti bilateralno — riješiti odmah dogovorom. Ono oko čega nema dogovora — poslati na arbitražu. To ne bi bila kapitulacija pred Hrvatskom. To bi bila državna politika.

Jer Crna Gora danas ima rijetku povijesnu priliku. Bruxelles želi pokazati da je proširenje na Zapadni Balkan još uvijek moguće. Podgorica je dovoljno mala da se može relativno brzo integrirati, dovoljno institucionalno odmakla od većine drugih kandidata i dovoljno politički važna da njezino članstvo ima simboličku vrijednost za cijelu regiju. Zbog toga je gotovo nevjerojatno da bi takvu priliku mogla ugroziti sporovima koji su, objektivno gledano, rješivi. U tome je paradoks crnogorske politike prema Hrvatskoj.

Podgorica se ponaša kao da će se približavanjem Bruxellesu smanjivati važnost Zagreba. Dogodit će se upravo suprotno. Na početku pregovora Hrvatska je bila susjed. Na njihovom kraju postaje jedna od država čiji potpis Crnoj Gori treba. I zato pitanje više nije može li Hrvatska zaustaviti Crnu Goru nego može li Crna Gora sebi dopustiti da provjerava hoće li to Hrvatska učiniti? 

Marko Marković/Foto: Radio dux