Crnogorske laži: Dijalog koji postoji samo u Podgorici

U Podgorici su, čini se, izmislili novu diplomatsku disciplinu – razgovore bez sastanaka. Prema posljednjem priopćenju crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova, Hrvatska i Crna Gora vode “otvoren, kontinuiran i dobronamjeran dijalog” o otvorenim pitanjima.

Rečenica zvuči kao da su ministri i državni tajnici svakoga tjedna za istim stolom, da se otvaraju karte, zatvaraju sporovi i pišu zajednički zaključci. Samo što postoji jedan problem. Takve javnosti poznate slike – nema.

Ako taj kontinuirani dijalog doista postoji, Podgorica bi trebala učiniti nešto sasvim jednostavno. Objaviti kada su održani službeni bilateralni sastanci o školskom brodu „Jadran“, o razgraničenju na Prevlaci ili drugim otvorenim pitanjima, gdje su održani, tko je u njima sudjelovao i kakvi su zaključci doneseni.

Ozbiljna diplomacija ostavlja trag. Službene bilješke, priopćenja, fotografije, zapisnike. Ne može postojati politički proces koji postoji samo u priopćenju jedne strane.

Posljednjih mjeseci pritom se može primijetiti još jedna zanimljiva promjena. Kako se približava završnica crnogorskog europskog puta, tako iz Podgorice prema Zagrebu stiže sve manje diplomatske suzdržanosti, a sve više samouvjerenosti koja nerijetko prelazi u pokroviteljski, pa i arogantan ton. Paradoks je gotovo filmski. Država, dojučerašnji ratni agresor na Dubrovnik i hrvatski jug, sve češće docira državi koja je članica Europske unije već više od desetljeća.

Takav zaokret teško je objasniti drukčije nego političkom procjenom da će Hrvatska na kraju ipak popustiti, da Bruxelles neće dopustiti ozbiljniju blokadu i da će otvorena pitanja završiti u ladici s natpisom “riješit ćemo poslije”. Možda.

Iz takve računice proizlazi i nova retorika službene Podgorice. Manje se govori o obvezama, više o navodnoj hrvatskoj tvrdoći. Manje o konkretnim koracima, više o europskim vrijednostima. Manje o rezultatima, više o procesu.

A upravo je proces ono iza čega se već godinama skriva izostanak rješenja. Kad se spomene školski brod „Jadran“, odgovara se pozivom na dijalog koji se izbjegava. Kad se otvori pitanje Prevlake, ponovno se govori o dijalogu koji se također izbjegava, a novum je osporavanje južne kopnene granice. Kao ratne 1991. godine. Kad se spomene ratna ostavština, nestale osobe ili procesuiranje ratnih zločina, opet slijedi ista maskirovka – dijalog. Kao da je sama riječ postala zamjena za političku volju.

To više nije diplomacija nego taktika. Razgovarati o razgovorima umjesto razgovarati o problemima. Odugovlačiti dovoljno dugo da status quo postane novo normalno. Kupovati vrijeme dok se političke okolnosti ne promijene ili dok hrvatska strana ne odustane od svojih zahtjeva. Takav obrazac ponašanja Crne Gore ostavlja dojam da se otvorena pitanja ne nastoje riješiti, nego administrirati, razvlačiti poput žvake i prebacivati iz jednog mandata u drugi.

Hrvatska pritom od Crne Gore ne traži ništa spektakularno. Ne traži poniženje susjeda niti političke ustupke koji bi vrijeđali crnogorski suverenitet. Traži ono što bi svaka država članica Europske unije tražila od države kandidatkinje – vjerodostojnost, ispunjavanje preuzetih obveza i spremnost da se otvorena bilateralna pitanja doista zatvore, a ne beskonačno prepričavaju. Hrvatska, jednostavno rečeno, traži budućnost i odnose bez zle krvi…

Upravo zato nije nevažno kako se posljednjih mjeseci oblikuje javni narativ. Iz Podgorice se pokušava stvoriti dojam da dvije države neprestano razgovaraju i da je problem tek u različitim pogledima na pojedina pitanja. Hrvatska, međutim, sve jasnije poručuje nešto sasvim drugo: vrijeme razgovora odavno nije problem, problem je izostanak razgovora i rezultata.

Na kraju cijele priče ostaje jedno pitanje na koje bi bilo korisno dobiti odgovor. Kada su se posljednji put hrvatsko i crnogorsko izaslanstvo službeno sastali kako bi razgovarali upravo o školskom brodu „Jadran“ ili razgraničenju na Prevlaci? Kojega dana? U kojem sastavu? S kojim zaključcima?

Ako takvi sastanci postoje, javnost ih ima pravo vidjeti. Ako ne postoje, a ne postoje, tada bi bilo poštenije da crnogorski političari prestanu govoriti o “kontinuiranom dijalogu” kao o nečemu što je stvarnost, a ne politička konstrukcija i totalna laž.

Žalosti da se dio hrvatskih medija, k’o naivna francuska sobarica, dade nasaditi na crnogorska priopćenja, te političke fabrikacije koje veze s realnošću nemaju.

Europska unija nije književni natječaj za najljepše diplomatske formulacije. Ona je zajednica koja počiva na ispunjenim obvezama, vjerodostojnosti i povjerenju među državama članicama i onima koje to žele postati. A povjerenje se ne gradi priopćenjima. Gradi se djelima. Sve ostalo ostaje samo dobro napisana, ali bezobrazna proza za bruxelleske hodnike.

M. Marković/Foto: gov.me