Dnevno je molila 27 Gospinih krunica i preživjela genocid

Immaculée Ilibagiza preživjela je genocid u Ruandi 1994. godine u kojem je ubijeno gotovo milijun Tutsija. Muškarci, žene i djeca, uključujući cijelu njezinu obitelj osim jednog od njezine braće, masakrirani su u rukama hutuskih pljačkaša.

Immaculée je pronašla sklonište u domu jednog pastora, gdje su se ona i još sedam žena skrivale od smrtonosne pobunjeničke rulje u kupaonici veličine metar sa metar i pol 91 dan. Tijekom tih 91 dana nezamislive patnje, Immaculée je pronašla svoju vjeru, naučila engleski i, što je najnevjerojatnije, posvetila se životu u miru, nadi i oprostu, čak i za one koji su ubili njezinu obitelj.

Immaculée  je odrasla u zemlji koju je voljela, okružena s obitelji prema kojoj je gajila neizmjernu ljubav. Međutim, godine 1994. kada je Ruanda utonula u krvavi holokaust njezin je idilični svijet bio uništen. Njena obitelj brutalno je ubijena u ubilačkom ludilu koje je potrajalo tri mjeseca i odnijelo živote gotovo milijun Ruanđana, prenosi Medjugorje.info

Immaculée je čudesno preživjela pokolj. Devedeset i jedan dan su ona i sedam drugih žena provele tiho šćućurene u skučenoj kupaonici mjesnog pastora dok su ih tražile stotine ubojica s mačetama.

Huti su bili usred vladavine terora za vrijeme koje je, prije nego li je bila završila, bilo zabilježeno 800 000 do milijun pripadnika Tutsi naroda – Immaculéeinog naroda – ubijeno u svega  tri mjeseca.

Bila je to tajna kupaonica za koju ni neki članovi župnikove obitelji nisu znali – dimenzija metar puta metar i po i toliko mala da su Immaculée i drugi – u ta tri mjeseca – morali naizmjenice stajati na nogama da ih ne otkriju. U suprotnom bi ih otkrili i smrt mačetom bi bila neizbježna.

U tim beskrajno dugim danima i noćima slušali su potpuno prestravljeni kako ubojice pretražuju njezino selo u potrazi za preostalim Tutsijima, jednom su čak  ušli u kuću u kojoj su se skrivali, ali za čudo ih nisu primijetili i to zahvaljujući samom Bogu. Sekunde su ih dijelile od smrti. Da su samo zakašljali ili glasnije disali, bilo bi sve gotovo.

Iz dana u dan, po svjetlu i mraku, ispred kupaonskog prozora, a ponekad i s druge strane tankih zidova koji su ih štitili, čuli su se jezivi zvuci smrti.

I svaki dan, svakih sat vremena, žene su se pitale kako će dočekati svoj kraj. Jedna od njih je preklinjala župnika koji međutim nije pripadao njihovom narodu već onom protivničkom, Hutijima, a koji ih je sakrio iz kršćanske samilosti, zamolila ga je da joj prekrije truplo zemljom ukoliko dođe red na nju, kako psi koji su jeli rasute leševe ne bi pojeli i njezin.

Bilo je tako strašno da su im se usta često sušila i ostajala bez sline,  ali ne samo zbog žeđi, umora i iscrpljenosti nego zbog molitve. Stalno su se molile. Neprekidno.

Tako su jedino mogle preživjeti – i uspjele su na kraju.

“Osjećala sam se kao da mi glava cijeli dan leži u Gospinom krilu“ – objašnjava Immaculee

“Nije bilo hranjenja i ostalih životnih aktivnosti.Molila sam se od jutra do jedanaest navečer.“.

“Svaki dan, svake sekunde, sam morala misliti na Gospu. Po noći bih sanjala Isusa. Iako bih se cijeli dan molila Mariji, po noći bih uvijek sanjala Isusa i On mi je rekao ‘Ne boj se više’“.

“Immaculée svoje spašavanje ponajviše pridaje molitvi i krunici koje joj je prije nego li će se sakriti dao otac, pobožan katolik. Ljutnja i ogorčenje koje je osjećala zbog svoje situacije doslovno su je izjedale živu i uništavale njezinu vjeru, ali umjesto da podlegne bijesu koji je osjećala, Immaculée se okrenula molitvi. Počela je živo moliti krunicu kako bi svu negativnost koja je rasla u njoj utopila u vjeri koju je polako zadobivala u molitvi.

 

Immaculée je pronašla utjehu i mir u molitvi i počela se moliti od trenutka kada bi otvorila oči do trenutka kada bi ih ponovo zatvorila navečer. Kroz molitvu je shvatila da je moguće, zapravo važno, oprostiti svojim mučiteljima i ubojicama njezine obitelji.

U jednom trenutku, rekla je Immaculée, Hutu ubojica je stavio ruku na vrata kupaone, ali samim ih čudom nije otvorio.

Nakon toga su postavili ormar pred vrata kako bi ih učinili neprimjetnima. Immaculée  je prolazila kroz nevjerojatnu kušnju – da bi se prehranila jela je insekte koji su dolazili u hrani. Jer hrane nije bilo a ono što je ostalo bilo je staro i pokvareno. Težina mlade žene iz Ruande pala je sa zdrava 52 kilograma na izgled kostura od 30 kilograma. Uglavnom ju je hranila krunica njenog oca, preobraćenog na kršćanstvo.

Do kraja ovog modernog holokausta, koji se većinom odvijao izvan pogleda svijeta, tri četvrtine Tutsi naroda biti će ubijeno, uključujući i 900 od 2500 studenata. Dakle, brojne bi leševe Hutu ratnici složili da služe kao zapreke, što je bio slučaj i s tijelom njezinog oca, ili bi ih jednostavno bacili u rijeku Kagera gdje bi začepili taj plovni put koji se ulijeva u jezero Victoria.

Mediji su vijest o genocidu prenijeli naslovnicom u novinama The New York Timesae „Krv u rijeci“, te su u članku citirali misionara koji je rekao „Više nema vragova u paklu. Svi su u Ruandi.“.

To je uistinu i bilo ono što su Immaculée i ostali čuli, zvukove zla dok je susjed ubijao susjeda, dok su Huti lovili svakog Tutsija kojeg su mogli pronaći, koji su u jednom  trenu čak i zazivali Immaculéeino ime prilikom pretraživanja kuće! Samo ih je čudo spasilo.

Huti nikada nisu pronašli žene koje su uz župnikovu pomoć na kraju pobjegle u logor za izbjeglice (osnovala ga je francuska legija stranaca).

Njena je priča sada poznata. Upoznala je svjetske vođe kao što je predsjednik George Bush (koji je pročitao njenu knjigu i poslao joj osobno pismo). Dodijeljena joj je nagrada koju su primili veliki ljudi poput Marije Tereze, Jimmyja Cartera, Nelsona Mandele i Dalai Lame.

 

Dobila je i počasni doktorat sa Sveučilišta Notre Dame i Saint John’s Sveučilišta. Napisala je bestselera Left To Tell (Preživjela da ispriča). Predsjednik Barack Obama slikan je kako drži njenu knjigu.

Gostovala je i u popularnoj američkoj emisiji 60 minuta. Njena priča je izvanredna, ali što je još nevjerojatnije je njen mistični aspekt.

Genocid je prorekla godinama ranije i sama Blažena Majka kada se pojavila u Ruandi tijekom ukazanja koja su počela u Kibehu 1981. i koja je rimokatolička Crkva u potpunosti priznala. Ukazanja kojima Immaculée sada nastoji dati publicitet.

Tokom tih ukazanja je Marija, kako smo ranije rekli, upozorila na materijalizam, nepoštovanje i spolni nemoral koji će donijeti razaranje (spomenimo se  AIDS-a koji je pomeo regiju).

U početku je bilo dvanaest vidioca, zatim devet koje je proučavala Crkva od kojih su tri službeno priznata 2001.Za vrijeme ukazanja koje je prethodilo genocidu, jedan od vidioca je vidio nešto što je kasnije objašnjeno kao „rijeka krvi, ljudi koji se međusobno ubijaju, ostavljeni  leševi bez ikoga da ih pokopa“. Upravo ono što se dogodilo i što je kasnije bilo objavljivano u medijima.

Ta otkrića Immaculée sada prepričava na svojim govornim angažmanima svjedočeći diljem svijeta svoju priču a o tome detaljnije možete pročitati  u još jednoj knjizi naziva Our Lady of Kibeho (Kibeška Gospa).

Njena najvažnija poruka glasi: Kršćanski oprost (nakon mučenja je čak i poljubila jednog od ubojica koji je ubio dva člana njene obitelji).

Za vrijeme holokausta dvoje vidioca su umrla. Treći je kasnije podlegao bolesti. Samo su trojica službeno priznata i dobili taj status u pastoralnom pismu koje je izdao mjesni biskup tijekom posjeta Vatikanu u lipnju 2001. godine.

Ironično, kaže Immaculée, biskup je rekao kako ga je najviše impresionirao poganski dječak imena Emmanuel Segatashya koji nije bio jedan od trojice vidioca čija su ukazanja službeno priznata, ali je njegovo preobraćenje bilo toliko duboko da je govorio mudro poput nekoga tko je proveo desetljeća zadubljen u katoličke knjige.

“Pričala sam s biskupom i rekao je da će razgovarati sa svim vidiocima, ali za sada nisu htjeli posjetiti nikoga kome se ukazao Isus“, objašnjava Immaculée. “Odobravali su Marijina ukazanja, ali ne i Isusova.”

To je možda zato što je Segatashya, osim što je tvrdio da se susreo s Isusom, pričao o kraju svijeta.

 

 

“Nikad nisam mogla zamisliti da bi svijetu mogao doći kraj dok nisam vidjela genocid.“, prisjeća se Immaculée. „Vidjeti milijune kako umiru u tri mjeseca, vidjeti ljude kako odlaze bez ičeg, bilo je nevjerojatno.“

Ona smatra da je upozorenje iz Kibeha namijenjeno svijetu, a također se prenosi i s mjesta kao što je Međugorje koje je Immaculée posjetila sa svojom obitelji i koje čvrsto podržava. „Mislim da to Gospodin ide sve do rubova svijeta“, kaže Afrikanka koja sada živi u New Yorku i koja je radila u UN-u. „Toliko je duša u potrazi za Bogom. Kazne su neizbježne. Imati ćemo problema zbog naših grijeha.“.

No, kao i ona i mi imamo krunicu. Poput nje, imamo krunicu božanskog milosrđa. I s molitvom i mi možemo pobjeći od tijesnih prostorija u koje se sakrivamo bez obzira na oluju, potres, holokaust ili genocid koji se sve više viđaju u svijetu i oko nas.

D.M. /Foto: getty/immaculee.com