Niti je slučaj zaboravljen, niti ga se gura pod tepih. Naprotiv, svaki put kad me tjeraju da osjećam grižnju savjesti zbog toga, shvatim da je to proizvod čiste manipulacije.
O ubojstvu obitelji Zec napisano je više od hiljadu kartica novinskog teksta, sam sam napisao tridesetak.
Zločin iz ’91 koji uopće nije bio etnički zločin (ubijeni su Srbin, Hrvatica, njihovo dijete, a medju otmičarima i ubojicama bilo je Srba), postao je predložak za nekoliko hrvatskih ratnih romana, pristojan je jedino Pavičićev “Ovce od gipsa”, dvije kazališne predstave i koliko znam dva filma.
Niti je slučaj zaboravljen, niti ga se gura pod tepih, naprotiv, svaki put kad me tjeraju da osjećam grižnju savjesti zbog toga, shvatim da je to proizvod čiste manipulacije.
Većina ubojica poslije rata živote je provela po zatvorima, neki su bježali iz jednog zatvora u drugi, neki su umrli u zatvoru. Hrvatska nije zatočenik slučaja Zec, ili bilo kojeg slučaja.
U Hrvatskoj se sudilo najvišim vojnim zapovjednicima. U Haag je poslan gotovo kompletan zapovjedni stožer iz Oluje, tamo su proveli godine da bi bili oslobođeni. U ratu su postojali psi rata, postoje i poratni braniteljski profiteri, generacije njih, ali da će 25 g. nakon rata postojati i psi mira ili psi civilnog društva tome se nisam nadao.
U Hrvatskoj naprosto previše ljudi i dalje živi od rata. Dobro živi, ne životari.
Gordan Malić/Foto: N1
Buzetski gradonačelnik Damir Kajin izjavio je u utorak, odgovarajući na prozivke ženskih udruga zbog izjave na…
Jutarnji list i Slobodna Dalmacija objavile su “tekst” Ante Tomića u kojem na svoj poznat…
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić danas je u Beogradu primio učenike Tehničke škole Nikole Tesla iz…
Komentiraj