Gospodine Šarec, Crna Gora nije žrtva hrvatskih pitanja

Marjan Šarec nije bilo tko. Bivši je slovenski premijer i ministar obrane, a danas zastupnik u Europskom parlamentu te stalni izvjestitelj Europskog parlamenta za Crnu Goru – dakle čovjek čiji je posao pratiti upravo ono o čemu govori. Zato njegova rečenica friško izrečena u medijskom prostoru, da se nada kako Crna Gora neće postati „žrtva bilateralnih pitanja“ zaslužuje nešto više od kurtoaznog klimanja glavom.

Jer, oprostite poštivani stalni izvjestitelju, čija je točno Crna Gora žrtva? Hrvatske?

Hrvatska je godinama bila među najstrpljivijim susjedima koje je Crna Gora mogla poželjeti. Uz permanentnu hrvatsku podršku pri prelasku Crne Gore na euro valutu, podršku kod proglašenja državne nezavisnosti, ulasku u NATO,…

Međutim, nije Zagreb izmislio nestale hrvatske građane. Tko je otvorio logor Morinj? Tko je granatirao Dubrovnik i razorio Konavle? Tko je slao ljude u rat protiv Hrvatske? Tko je proizveo sve one neriješene imovinske, granične i pravosudne repove koji danas opterećuju odnose dviju država? Zagreb?!

Kada službeni Zagreb konačno kaže da bi ta pitanja trebalo riješiti prije nego što Crna Gora zaključi pregovore s Europskom unijom, odjednom se pojavljuje priča o „bilateralnim pitanjima“ kao nekoj vrsti elementarne nepogode koja prijeti malenoj Crnoj Gori. Ne. To nisu neka apstraktna bilateralna pitanja. To su pitanja konkretne prošlosti.

I tu bi Šarec, kao izvjestitelj Europskog parlamenta za Crnu Goru, mogao biti nešto precizniji. Jer Crna Gora nije bila neutralni promatrač raspada Jugoslavije. Bila je jedina bivša jugoslavenska republika koja se, uz Srbiju, politički i vojno odazvala ratnom pohodu JNA protiv Hrvatske. U napadu na dubrovačko područje sudjelovale su i snage mobilizirane u Crnoj Gori, a Međunarodni sud pravde zabilježio je da je Crna Gora i svoje policijske snage stavila na raspolaganje JNA za tu operaciju. To nije hrvatska interpretacija. To je dio dokumentirane povijesti.

I zato bi možda, gospodine Šarec, bilo korisnije prestati govoriti o tome kako Crna Gora ne smije postati „žrtva“ bilateralnih pitanja i početi govoriti o tome kako Crna Gora treba postati država koja je sposobna suočiti se s vlastitom nedavnom prošlošću.

Hrvatska više nema razloga tetošiti Crnu Goru. Dosta je bilo. I previše. Nema razloga objašnjavati joj da je mlada demokracija, da je mali kandidat za EU, da treba imati razumijevanja za njezine unutarnje prilike i da je prošlost najbolje ostaviti povjesničarima. Upravo suprotno: ako Podgorica želi u Europsku uniju, vrijeme je da pokaže ono što se od svake ozbiljne europske države očekuje – sposobnost da vlastitu prošlost ne prepravlja prema trenutačnim političkim potrebama. Europa nije vrtić u kojem stariji članovi trebaju paziti da se kandidat ne rasplače.

A Hrvatska osobito nema nikakav razlog glumiti tetu koja će Crnoj Gori pridržavati vrata Europske unije dok ova istodobno, uz sve jači bezobrazluk svojih političara, objašnjava da bi pitanja koja dolaze iz hrvatske prošlosti trebalo maknuti sa stola jer su – eto – bilateralna.

Naravno da su bilateralna. Kao što su bilateralna pitanja između Njemačke i Poljske, Francuske i Njemačke ili Slovenije i Hrvatske. Ali činjenica da je nešto bilateralno ne znači da je nevažno. Pogotovo kada iza toga stoje nestali ljudi, ratni zločini, logori, pljačkaški pohodi, granice, imovina i odgovornost za ratne događaje. O agresivnijoj prosrpskoj, ratnohuškačkoj politici koja ponovo dominira crnogorskim političkim prostorom kao ranih 90-ih, da i ne govorimo.

Šarec kao izvjestitelj za Crnu Goru ne smije sjediti na šarenom oblaku iznad Podgorice,  već realno pratiti napredak te države prema Europskoj uniji, ali europski put nije samo birokratsko zatvaranje pregovaračkih poglavlja. On podrazumijeva i suočavanje s nasljeđem vlastitih politika i postupaka.

Crna Gora, dakle, neće biti „žrtva“ Hrvatske ako Zagreb zatraži da se riješe otvorena pitanja. Bit će prije svega suočena s činjenicom da se prošlost, koju je godinama bilo zgodno gurati pod tepih, sada vraća kroz europski pregovarački stol. I možda je baš to ono što je trebalo dogoditi mnogo ranije.

Jer Hrvatska ne traži od Crne Gore da se ispričava za postojanje. Traži nešto mnogo jednostavnije: da ne bježi od onoga što se dogodilo. A ako je za Šareca to „bilateralno pitanje“, neka bude. Gadno griješi.

Za obitelji nestalih, bivše zatočenike Morinja, Dubrovnik i ljude koji su devedesetih živjeli pod crnogorskim granatama to nije nikakva diplomatska kategorija. To je njihova stvarnost.

M. Marković/Foto: instagram ms