“Miči se!” je postalo oporbena strategija, a sve vodi prema Turudiću

Oporba je na aktualnom satu u Saboru dramatično ponavljala ono što je na glavnom zagrebačkom trgu u svom završnom obraćanju tražio šef udruge „Gospić je naš dom“ Vjekoslav Bušić, izgovarajući „miči se, miči se“.

Natpis s majica „miči me“, s kojima je udruga došla u Zagreb na javni prosvjed zbog slučaja s opasnim otpadom, Bušić je na kraju pretvorio u višekratno ponavljano „miči se“

Ista se predstava, u daleko dramatičnijem tonu, mogla čuti u Saboru. „Sad ili nikad“, govorio je Mostov ministar Vlaho Orepić u nastojanju rušenja Vlade u kojoj je on ministar unutarnjih poslova. U Mostu se od tada do danas ništa nije promijenilo — vrlo dramatično, „sad ili nikad“ tražili su ostavku Vlade. „Sad ili nikad“ stajalo je i iza Sandre Benčić, Ivane Kekin, Siniše Hajdaša Dončića — „miči se“.

Jasno se nameće pitanje: tko bi to trebao doći? Troskot, Bulj, Grmoja, Kekin, Benčić, Dončić. Moćna reprezentacija.

Nije problem u Plenkoviću, nego u oporbenoj reprezentaciji. Milanović je temeljito uništio SDP, do te mjere da tamo ne možete naći ličnost koja imponira pouzdanošću, ozbiljnošću, znanjem, samopouzdanjem i sigurnošću u javnim nastupima. Ti ljudi djeluju poplašeno i izgubljeno u političkoj pustoši.

Strah od Gospića ili strah od Turudića?

Jedino što je ostalo, ono što je „čovjek s karakterom“ unio u hrvatski politički život, jest mržnja, prijetnje i uvrede na osobnoj razini — mržnja prema HDZ-u. Ništa drugo se s te strane nije u stanju ponuditi. Kroz politički život u Hrvatskoj za ruku ih vode Dalija Orešković, Ivana Kekin i Sandra Benčić, koje prednjače u Milanovićevoj političkoj školi.

Otkud tolika dramatika, tolika žurba, toliko „sad ili nikad“? Je li to zbog straha od onoga što slijedi — Vlada će očistiti smeće u Gospiću, i što onda? Što im je ostalo? Pokušati to spriječiti. Troskot navodi da je, kako je to on rekao, jedan čovjek iz Istre izjavio da se neopasni otpad u tamošnjoj cementari može spaliti samo „preko njega mrtvog“. To što se takav otpad spaljuje u toj cementari desetljećima — to nema veze, samo ne daj onome iz Gospića.

Troskot je odabrao nastup pred Našičkom cementarom. Od političara opće prakse, Troskot se pučkim rječnikom „prometnuo“ u tehnologa Našičke cementare. Ukratko, njegova tehnološka ekspertiza ispred Našičke cementare može se svesti na to da je gospićki neopasni otpad, dok je u Gospiću, neopasan za ljude i okoliš, a opasan za Plenkovića; kad se spali u Našičkoj cementari, postaje opasan za ljude i okoliš, a neopasan za Vladu.

Turudić kao pravi razlog oporbene panike

Drugi, ili prvi razlog tolike dramatičnosti, iza koje se krije strah koji je stao u „sad ili nikad“, jest GDO Turudić. Treba spriječiti da on nastupi, odnosno da nakon završene istrage podigne optužnicu. Sve će postati jasno i više neće biti mutne vode. Može li se na optužnici naći i neko ime iz prethodnog vremena i Vlade? To bi bio neugodan udarac. Uspjeh akcije „sad ili nikad“ spriječio bi nastup Turudića.

Stječe se dojam da je cijela predstava — od pokušaja organizacije javne tribine u Gospiću, Milanovićeva sazivanja Sabora, Bušićeva „miči se“, do dramatičnog „sad ili nikad“ na aktualnom satu — zapravo organizirana kako bi se pokušao spriječiti Turudić. Strah od Turudića pokretač je cijele predstave. Je li Milanović pokretač niza ovih predstava, kao i onda kad je pokušao spriječiti njegovo imenovanje uz poznate uvrede i pokušaj korištenja protuustavnog instrumentarija? Živi bili pa vidjeli. Turudić je rekao da neće biti milosti. Tko se toga toliko plaši?

Što je rečeno na prosvjedu

Da bi niz ovih javnih predstava bio jasniji, vrijedi podsjetiti na ono što je rečeno na prosvjedu.

Šef udruge „Gospić je naš dom“ Vjekoslav Bušić u svom nastupnom govoru okupljenima na Trgu bana Jelačića rekao je da je „za sve kriv sustav koji je pogrešno postavljen prije 36 godina“, nastavljajući dalje da „oni koji imaju stranačku iskaznicu misle da znaju sve, da su pametniji, što nije istina“. Rekao je da „nećemo stati“, da bi sutradan pred kamerama rekao da „treba mijenjati sustav“. Ambiciozno.

Vrlo zanimljiv dio govora. Hrvatska je demokratska država, ima registriranih više od 170 političkih stranaka, pa prema tome i toliko vrsta stranačkih iskaznica. Nije poznato ima li gospodin Bušić stranačku iskaznicu. Nećemo ga to ni pitati — to je njegova stvar.

Stranačka iskaznica bila je značajna u prethodnom periodu, prije tih 36 godina koje problematizira Bušić, jer je bila moguća samo jedna stranka. Ili se gospodin zaboravio?

Druga zanimljivost bio je pokušaj da se aktualna vlast u Zagrebu u drugom mandatu pred okupljenima amnestira od odgovornosti za opasni i neopasni otpad u Zagrebu kroz nastup govornice iz Zagreba. Ona je za zagrebački opasni otpad optužila Vladu. Navela je da su uputili na tisuće upozorenja vezanih uz otpad u Zagrebu na koja nitko ne odgovara. Vrlo je zanimljivo da niti jednom riječju nije spomenula zagrebačku vlast koju čine Možemo i SDP. Njih nigdje ni u jednoj riječi, ali Vladu nije propustila učiniti odgovornom za stanje otpada u Zagrebu.

Govornica kao zamjena za Benčić

Govornica iz Zagreba, po svemu što je rekla, zamijenila je Sandru Benčić. Ponovila je ono što je Tomašević rekao dva dana prije prosvjeda — da se „slučaj smeća u Zagrebu ne može izjednačavati sa slučajem uvoznog otpada“.

Ponovimo: Bušić je na kraju priče, u svom drugom, završnom obraćanju, zaključio vrlo ambicioznim „ekološkim“ sloganom „miči se“, navodeći okupljene da to ponavljaju skupa s njim. S micanja otpada prešlo se na micanje Plenkovića. Zna se što je važnije. Otpad može čekati — to je postalo manje važno.

Stoga će ovaj prosvjed ostati kratkog daha zbog neskriveno političke pozadine, jer „za sve je kriv sustav u Hrvatskoj u posljednjih 36 godina“. Čovjeku je prekipjelo, odužilo se, a mislilo se da će sve biti kratkog daha.

Vrijedi navesti da se istu večer kad je Troskot nastupao kao tehnolog ispred Našičke cementare, na ekranima pojavio i Ranko Ostojić. On je, kao i Vlada Zorana Milanovića u kojoj je bio ministar unutarnjih poslova, pokušao mijenjati sustav — kao što to sada najavljuje Bušić.

Iz tog vremena, u istom cilju, korišten je instrumentarij noćnog postavljanja ćirilice u Vukovar, a ostala je u sjećanju i poljudska svastika. Međutim, do nogu ih je potukla Hrvatska nogometna reprezentacija. Dugo se od tog poraza nisu oporavili.

Poslije je slijedio Milanovićev pokušaj neustavnog dolaska na vlast s obećanjima „proljetne rezidbe“, „vucibatina, gangstera, stajskih muha“, ali nije prošlo. Evo ih u novom pokušaju „promjene sustava“. Pokušaj prati snažna medijska podrška, neviđena od rušenja Tomislava Karamarka.

Marko Mamić/Foto: Cropix