Povodom stote obljetnice rođenja Margaret Thatcher, u Budimpešti je održan međunarodni skup pod nazivom “Thatcher 100: Legacy and Leadership”. Događaj je okupio konzervativne političare, povjesničare i diplomate iz više europskih zemalja, s ciljem rasprave o naslijeđu “Čelične lady” i njezinom utjecaju na europsku politiku kraja 20. stoljeća.
Govornici su istaknuli njezinu ulogu u borbi protiv komunizma, podršku istočnoeuropskim tranzicijama te odlučnost u vanjskoj politici. Posebno je naglašena njezina potpora Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, uključujući poznatu izjavu: “Bolje da pribiju na križ mene nego Hrvatsku”.
Paneli su obuhvatili teme poput Thatcherizma, odnosa prema Europskoj zajednici, te njezine ekonomske reforme koje su duboko polarizirale britansko društvo. Dok su jedni slavili njezinu viziju slobodnog tržišta, drugi su upozoravali na posljedice deindustrijalizacije i rast društvenih nejednakosti.
Skup je završio polaganjem vijenca ispred britanske ambasade i projekcijom dokumentarca Iron Will, koji prikazuje njezin politički uspon od Granthama do Downing Streeta
Na skupu je govor održao i dr. Robin Harris, bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher i autor biografije “Not For Turning – A Life of Margaret Thatcher“:
U ovih nekoliko minuta želim ponuditi, ako tako mogu reći, osvrt na to što je Margaret Thatcher učinila na vlasti, umjesto puke rekapitulacije. Prvo, želim razjasniti njezine ciljeve. Većina njezina vremena u vladi bila je posvećena ekonomiji. To je moralo biti tako zbog užasnog stanja u kojem se britanska ekonomija nalazila. Ipak, ona nije vjerovala da je ekonomija sve.
Strastveno je vjerovala u britansku veličinu. Znala je da ne postoji drugi način da se „Britanija ponovno učini velikom“ – da iskoristim tu frazu – osim da se srede financije i postigne ekonomski rast. To je i poduzela. Ali to je bio tek početak.
Iz njenog kuta gledanja, uloga vlade bila je stvoriti okvir unutar kojeg privatni pojedinci mogu djelovati, slijedeći vlastite ciljeve, ali istovremeno unapređujući interese zemlje. To nije uključivalo taj strašni pojam, koji se danas koristi čak i od strane nominalnih vođa Konzervativaca, a to je “plan”.
Planiranje je socijalistički koncept. A jedina stvar gora od toga kad petogodišnji ili bilo koji drugi plan nije funkcionirao bilo je kad, uz cijenu nevjerojatne ljudske patnje, povremeno jest.
Gospođa Thatcher je, umjesto toga, imala filozofiju i strategiju. Vjerovala je u ono što Hayek naziva spontanim poretkom slobodnog društva. Ishod se nije mogao diktirati, ali se mogao omogućiti. Posao Vlade bio je stvoriti okvir čvrste valute, stabilnih cijena, ograničenog zaduživanja, niskih poreza i blage regulacije. Cilj je bio pomoći onima koji si zaista ne mogu pomoći, ali bez poticanja pošasti ovisnosti. Nadalje, trebao je održavati zemlju i sav britanski teritorij sigurnima od vanjskih prijetnji te sprječavati i suzbijati kriminal.
Kritika koja se može uputiti svemu ovome – što bismo mogli nazvati klasičnim liberalizmom u konzervativnom obliku – jest da je bio previše liberalan, a nedovoljno konzervativan. Djelomično se slažem. Gledajući unatrag, iz današnjeg društvenog kolapsa na Zapadu, možemo reći da su i Thatcher i Reagan bili previše samouvjereni da će se vrijednosti i kultura pobrinuti sami za sebe. No, gospođa Thatcher i Ronald Reagan ni na trenutak nisu smatrali da su vjera, obitelj i tradicija nevažni, stoga je kritika koja im se u tom pogledu upućuje od strane dijela nove desnice promašena.
Samo ću dodati da Ronald Reagan nikada nije vodio ratove diljem svijeta kako bi nametnuo liberalne stavove. A Margaret Thatcher nikada nije dopustila ulazak toliko neasimiliranih imigranata da je zemlja – da upotrijebim termin zbog kojeg je bila žestoko kritizirana – bila “prilično preplavljena” onima koji ne dijele našu kulturu. Njihovi nasljednici nisu bili pravi konzervativci. Ali Reagan i Thatcher to zasigurno jesu bili.
Posljednje zapažanje o pristupu gospođe Thatcher. Bio je “cjelovit”. Bio je koherentan. To je rezultiralo time da su ljudi znali kamo zemlja ide. To je poticalo strpljenje, što je uvjet za uspjeh konzervativnih reformatora u bilo koje doba.
Danas sam, kao što moj životopis sugerira, od političkog potrčka postao povjesničar, a povjesničari se ne bi trebali prepuštati virtualnoj realnosti. Stoga je ovo dvostruko prijekorno – jer želim postaviti, i odgovoriti, na pitanje “Što bi bilo kad bi bilo?“ i to dvaput.
Prvo, “Što bi bilo da nije bilo Margaret Thatcher?”
I drugo: “Što bi bilo da je Margaret Thatcher dulje ostala na vlasti?“
Nijedno ljudsko biće samostalno ne okreće tijek povijesti – to je naučio jadni stari kralj Knut. Ako imaju sreće, političari stvore valove, premda mnogi nestaju uz jedva čujan klokot.
Neke dobre stvari koje su se dogodile pod gospođom Thatcher dogodile bi se neovisno o njoj.
Socijalizam kakav se prakticirao u Britaniji sedamdesetih godina bio je već osuđen na propast. Pitanje je bilo kako će biti razmontiran i što će zauzeti njegovo mjesto. Kao što je sama gospođa Thatcher rekla – socijalistima na kraju ponestane tuđeg novca.
Ali je i dalje bilo moguće da laburisti, konzervativci ili neka koalicija lijevog centra potraže polovično rješenje, gdje bi, kombinirajući korporatizam s povremenim spašavanjima MMF-a uz trpljenje polaganog pada i stagnacije životnog standarda Britanija “nježno krenula u onu dobru noć“ propasti.
Ona je spasila zemlju od te sudbine radikalnim politikama o kojima raspravljamo. Pretvorila je Britaniju u ekonomsku zvijezdu Europe, a neko vrijeme i u sjajan primjer svim vladama koje su pokušavale učiniti da kapitalizam slobodnog poduzetništva funkcionira.
Najveći pojedinačni izazov gospođe Thatcher i naposljetku njezin najveći uspjeh bio je obračun sa sindikatima. Najbolji opis onoga s čime se suočila je “sindikalizam”, to jest socijalistički sustav u kojem su sindikati imali svu moć. Sindikati su dominirali i prerađivačkom industrijom i ključnim javnim službama. Uživali su zakonske povlastice uskraćene svima ostalima.
Mogli su držati zemlju kao taoca, bez ozbiljnog straha od sudskih ili policijskih ograničenja. Postupne reforme polako su ih dovele pod pravilno shvaćenu vladavinu prava. No, najučinkovitiji korak u pretvaranju Britanije u zemlju koja može prosperirati bio je poraz jednogodišnjeg štrajka rudara. Ljevica je to razumjela bolje od onoga što prolazi kao Desnica u Britaniji. Zato je današnja laburistička Vlada, četrdeset i jednu godinu kasnije, pokrenula javnu istragu o tome. Marksizam-lenjinizam nikada ne spava.
Gledajući vanjsku politiku, ne možemo lako promatrati ulogu Margaret Thatcher odvojeno od uloge Ronalda Reagana. I kao što nas podsjeća John O’Sullivan, ne smijemo iz jednadžbe izostaviti ni papu Ivana Pavla II.
Ali najveća kriza bila je ona s kojom se Britanija morala suočiti sama. U nekom trenutku Argentina bi pokušala silom vratiti Falklande i nitko – i mislim nitko – osim Margaret Thatcher ne bi imao hrabrosti i mudrosti da ih zaustavi. Te 1982. Ona i britanske oružane snage zajedno su izbrisale sramotu Sueske krize, a to je primijetio čak i Sovjetski Savez.
Što se tiče Sovjeta, Reagan, a ne Thatcher, trebao bi biti prepoznat kao glavni autor pobjede u Hladnom ratu. Reagan je dobio taj sukob bez ispaljenog metka. U tome je dobio ključnu potporu od gospođe Thatcher. Naravno, upravo je ona pronašla i predstavila Reagana Gorbačovu. Nije pristojno reći, no mislim da Gorbačova treba smatrati jednim od rijetkih korisnih budala Zapada.
Odrekao se Varšavskog pakta bez borbe, misleći da komunizam nekako može preživjeti. I tako nismo ponovno morali vidjeti ono što je Mađarska pretrpjela 1956.
Sad se okrećemo drugom pitanju: “Što bi bilo da je Margaret Thatcher dulje ostala na vlasti?” Recimo, još nekoliko godina.
Brian Griffiths, John Whittingdale i ja sigurno ćemo se sjetiti kako smo planirali pristupiti općim izborima da je ostala. Ishod bi vjerojatno bila još jedna pobjeda Konzervativaca, iako možda samo zato što Neil Kinnock, vođa Laburista, nije bio dobar kandidat.
Najvažnija promjena, da je gospođa Thatcher ostala, bila bi u politici prema Europi.
Za razliku od svog nasljednika, gospođa Thatcher nikad ne bi potpisala Ugovor iz Maastrichta. Konkretno, kako bi opovrgnula suprotne tvrdnje, koje je iznijela Vlada Johna Majora, izjavila je u ponedjeljak, 7. lipnja 1993. u Domu lordova: “Nikada ne bih mogla potpisati ovaj ugovor.” Ona nije bila lažljivica. To bi trebalo riješiti problem.
Prije nego što je napustila Downing Street, postala je uvjerena da je potrebno oduprijeti se svim dodatnim koracima prema integraciji s Europskom zajednicom, koja je uskoro trebala postati Europska unija. Dokumenti pokazuju kako je odlučila da se veto mora iskoristiti, ili se barem njime zaprijetiti, kako bi se spriječili planovi kojima se išlo dalje. Iznimke za Britaniju nisu bile dovoljne.
Danas su ljudi skloni reći da zato što Britanija nije morala odustati od funte sve ostalo nije bilo važno. Ovo je duboko neiskreno. Razlog zašto nijedna vlada nije odustala od funte bio je kaos nastao kad je John Major pokušao zadržati funtu u Tečajnom mehanizmu Europskog monetarnog sustava. Konzervativci su odbili, za razliku od Laburista, uopće obećati referendum prije odustajanja od funte. Inače lako zaboravljivi memoari Majora navode da njegovi kolege ministri nisu bili spremni prihvatiti referendum samo zato što ga je tražila Margaret Thatcher.
Trebali bismo razumjeti zašto je sve ovo važno danas.
Prvo, da je Britanija stavila veto na predloženi ugovor i da su druge zemlje, odlučne u namjeri uspostavljanja federalizma, a posebno jedinstvene valute, nastavile s novim ugovorom, Britanija bi se u drugim aspektima i dalje nalazila unutar okvira Europske zajednice. Možda bi i nakon toga bilo najbolje napustiti je. No, Britanija bi imala opciju ostati unutar šireg ekonomskog okvira. To bi spriječilo poremećaj koji je donio Brexit i nezadovoljavajući odnos koji, prema mišljenju većine, trenutačno postoji između UK i EU.
Kao drugo, gospođa Thatcher nije bila zabrinuta samo za Britaniju. Imala je alternativnu viziju Europe koja bi izbjegla većinu napetosti koje sada suprotstavljaju Mađarsku i druge supranacionalnim elitistima u Bruxellesu. Njen govor iz Bruggea 1988. predlagao je zajednicu slobodno surađujućih, neovisnih nacionalnih država, a ne Sjedinjene Europske Države. Odbacivanje takvog pristupa osudilo je Europu, a osobito središnju i istočnu Europu, na stalnu borbu oko suvereniteta i identiteta.
Postoje i druge geopolitičke zamke koje je partnerstvo Thatcher-Reagan – da ga je bilo moguće održati još samo godinu-dvije – moglo izbjeći. Osobito mislim na strašne događaje u bivšoj Jugoslaviji, gdje sada živim. Ali, za danas je dosta.
Foto: Institut Danube
Dr. Robin Harris, bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher i autor biografije “Not For Turning – A Life of Margaret Thatcher”. Živi u Zagrebu, predsjednik je Centra za obnovu kulture
Margaret Thatcher bila bi razočarana kad bi vidjela što se dogodilo s Konzervativnom strankom i…
"Što si napravio, crni Marko", pitali su se stanari zagrebačkog kvarta Špansko kad su vidjeli…
Modrić nije prvi poznati sportaš čiji je profil postao meta ovakvog napada. No, navijači brzo prepoznali…
Komentiraj