Hrvatski krš: Od Danteova pakla i podzemlja Julesa Vernea do ilegalnih odlagališta otpada

Hrvatski krš, taj fascinantni i surovi kameni pejzaž koji uvelike oblikuje naš identitet, stoljećima je u svojoj utrobi skrivao paralelni, mitski svijet. Njegove duboke jame i špilje funkcionirale su kao vječni arhivi ljudske mašte, ali i ljudske patnje, pa stoga ne čudi što su najveći svjetski i domaći književnici u ponorima prepoznavali ultimativne metafore.

Za Dantea je to bio zastrašujući lijevak grijeha, za Julesa Vernea prostor bezgranične avanture i slobode, dok su za Ivana Gorana Kovačića nijemi čuvar tragičnih povijesnih istina i ljudskih kostiju.

Međutim, današnji, suvremeni dossier o našem podzemlju razotkriva dramatičan i porazan preokret. Prostori koji su nekada inspirirali vrhunsku literaturu i udomili jedinstvena bića evolucije, danas su postali poprišta najgrublje ekološke nepismenosti. Ljudske kosti i mitske divove u tami krša zamijenile su tone ilegalne plastike, toksičnog otpada i opasnih kemikalija.

Neuralgične točke poput Pazina i njegove legendarne jame danas najbolje pokazuju taj stravičan paradoks. Naime, mjesto koje je rodilo remek djela svjetske književnosti, moderna je civilizacija pretvorila u vlastitu kantu za smeće, zaboravljajući da krško podzemlje sve pamti i da nam kroz izvore pitke vode sve bačene grijehe na kraju vraća natrag.

Danteov pakao na rubu ponora: Krš kao arhitektura grijeha

Ako je ijedan književni velikan u našem kršu vidio konačnu metaforu ljudskog grijeha, bio je to otac talijanskog jezika Dante Alighieri. Prognan iz domovine početkom 14. stoljeća, Dante je putovao istočnom obalom Jadrana, što potvrđuje i izravno spominjanje Pule u IX. pjevanju njegova remek djela – Božanstvene komedije.

Kulturna predaja kaže da je Dante, posjetivši Pazin, satima stajao na liticama iznad zlokobnog ponora rječice Pazinčice. Taj dramatični geomorfološki procjep u kojem divlje stijene usisavaju rijeku i šalju je u vječni mrak podzemlja, toliko je opčinio pjesnika da mu je poslužio kao izravna inspiracija za arhitekturu njegova književnog Pakla.

Zastrašujući koncentrični lijevak krškog ponora u Božanstvenoj komediji postao je portal u koji ulaze duše grešnika, dajući našem podzemlju vječnu proročansku težinu mjesta kamo ljudski rod baca svoje grijehe.

Što kažu naši prevoditelji Dantea, Božidar Petrač i Mate Maras

O toj danteovskoj vezi s našim prostorima, istaknuti hrvatski danteolozi i prevoditelji nude jasan znanstveni kontekst. Božidar Petrač, autor hvaljenog proznog prijevoda Božanstvene komedije, i Mate Maras, koji potpisuje monumentalni prepjev u stihu, detaljno su analizirali Danteove stihove.

Iako nema egzaktnih povijesnih dokumenata koji bi stopostotno potvrdili da je pjesnik osobno hodao istarskim kršem, obojica se slažu da ti opisi svjedoče o Danteovu nevjerojatnom geografskom i geopolitičkom znanju.

Pula je u to vrijeme bila ključna jer je označavala samu granicu tadašnjeg rimskog svijeta, a tamošnje drevne antičke grobnice dale su Danteu savršenu vizualnu metaforu za opis paklenoga grada Disa. 

Kovačićev krik iz tame: Kada jame postanu grobnice

Kovačićev potresni spjev vodi nas korak dalje u povijesnom pamćenju hrvatskih jama, gdje ponori gube svoju mitološku nevinost i postaju stvarne masovne grobnice. Taj najmračniji dossier u domaćoj književnosti uobličio je Ivan Goran Kovačić u svojoj poemi “Jama”.

Pisana kao umjetnički krik protiv fašističkih zločina, “Jama” je postala univerzalni simbol krškog bezdana koji guta ljudska tijela i skriva istinu u tami podzemlja. U Kovačićevim stihovima krš pamti kosti, on je nijemi čuvar prekinutih života i svjedok ljudske okrutnosti. Te jame bezdanice, rasute po dinarskom masivu, desetljećima su u stvarnosti ostale zapečaćene šutnjom i divljim raslinjem. One funkcioniraju kao podzemni sarkofazi koji čuvaju tajne prošlih ratova, opomena da istina iz krša, prije ili kasnije, uvijek izranja na svjetlo dana.

Jules Verne i mašta potaknuta istarskim zapisima

Dok su jedni u podzemlju vidjeli pakao i smrt, otac moderne znanstvene fantastike Jules Verne u njemu je prepoznao prostor za ultimativnu slobodu i avanturu. Iako je svoje junake u romanu “Put u središte zemlje” poslao kroz islandski vulkan, Verne je bio toliko fasciniran istarskim kršem da je upravo Pazinsku jamu odabrao za središnje  mjesto radnje svog romana. Najveći je paradoks što Verne nikada osobno nije posjetio Pazin.

Njegov opis ponora i oštrih grota nastao je zahvaljujući čitanju zapisa njegova suvremenika, francuskog putopisca Charlesa Yriartea, autora knjige “Istra i Dalmacija”. Dodatno inspiriran fotografijama koje mu je poslao tadašnji pazinski gradonačelnik Giuseppe Cecho, Verne je stvorio kultnu scenu u kojoj njegovi junaci bježe iz pazinskog kaštela ponirući izravno u nepoznate i opasne podzemne brzice Pazinčice.

Prije znanstvenika i modernih pisaca, krš je kroz mitove, balansirajući između straha i divljenja. oblikovao narodni genij. Za našeg pretka ponor je bio dom vila, ali i mjesto manifestacije divovskog bijesa. Istarska legenda kaže da je dobroćudni div Dragonja svojim plugom orao brazde i stvarao rijeke kako bi pomogao ljudima. No, kada mu se knezova žena s pazinskog kaštela narugala da mu je brazda plitka i krivudava, uvrijeđeni je gorostas u bijesu zaustavio volove i snažno udario nogom o tlo.

Zemlja se uz strašan prasak otvorila, stijene su popucale i nastao je golemi, crni ponor koji danas guta rijeku. Sličan strahopoštovani dijalog pronalazimo i u Dalmaciji, gdje legenda o nastanku Crvenog i Modrog jezera u Imotskom govori o obijesnom bogatašu Gavanu, čije je dvore progutala zemlja, pretvorivši ih u zastrašujuće vertikalne ponore.

Biološki dossier: Skriveni raj endemskih čuvara

I dok nas legende i povijest uče oprezu prema mraku, moderna znanost otkriva da je šupljikavo krško podzemlje ispod gotovo polovice Hrvatske jedno od najvećih svjetskih središta biološke raznolikosti. Čak 70 % životinja koje žive u našim špiljama jesu endemi Hrvatske, fascinantne vrste bez pigmenta i očiju koje ne postoje nigdje drugdje na planetu.

U tim vječnim tminama vlada čovječja ribica (Proteus anguinus), jedini europski podzemni kralježnjak koji može preživjeti godinama bez hrane i doživjeti više od 70 godina. Društvo joj pravi špiljska kongerija (Congeria kusceri), jedini špiljski školjkaš na svijetu i živi fosil iz pradavnih era. U vodenim vertikalama Velebita, na dubinama većim od tisuću metara, preživljava potpuno slijepa velebitska pijavica (Croatobranchus mestrovi), dok kroz labirinte stijena navigiraju endemski špiljski kornjaši izrazito dugih ticala.

Ekološki dossier: Stvarna zagađenja i tempirane bombe Istre

Danas se taj isti krš suočava s novom, modernom vrstom oskvrnuća. Jame koje su nekada inspirirale Dantea i Vernea postale su žrtve ekološke nepismenosti. Stotine njih pretvorene su u divlja odlagališta otpada.

U utrobi krša danas leže tone svakakvoga otpada. I to je stravičan paradoks s obzirom da se prostor koji krije najveće zalihe pitke vode u ovom dijelu Europe koristi kao kanta za smeće. Zbog šupljikave strukture stijena, svaka kiša ispire taj otpad direktno u podzemne tokove, vraćajući otrov u bunare i izvore iz kojih pijemo vodu.

Pazinska jama, unatoč statusu zaštićenog krajobraza, postala je neuralgična točka zagađenja. Speleolozi iz njezine završne Martelove dvorane redovito izvlače kubike komunalnog i građevinskog smeća. Kroz povijest su u nju istjecale i industrijske vode, mazut iz bivše tvornice

Pazinka, prijetila su joj  ispiranja s nekadašnjeg odlagališta Lakota. Danas joj prijete i tone trupaca koji trunu u podzemnom jezeru i izravno guše stanište čovječje ribice.

U samom središtu Pazina, u halama bivše tvornice Istraplastika, već godinama leži stvarna ekološka prijetnja, između 4.000 i 13.000 tona ilegalno uvezenog otpada iz Italije.Dok se zgrade urušavaju, građani opravdano strahuju od požara i ispiranja toksina u osjetljivo krško tlo. Da stvar bude gora, na područje Pazina nedavno se dopremao i prerađivao sporan otpad iz Gospića, miješajući se s lokalnim glomaznim otpadom radi postizanja visoke kaloričnosti za spaljivanje u cementari, što je izazvalo prosvjede i buru nezadovoljstva istarske javnosti.

Od speleologije do CERN-a: Vječna potraga u utrobi zemlje

Dok znanstvenici u CERN-u (Europskom laboratoriju za nuklearna istraživanja) kopaju stotinama metara pod zemljom u potrazi proučavanja geoneutrina, čestice koju nazivaju modernim “putem u središte zemlje” kako bi shvatili sastav planeta, mi  vlastito, prirodno podzemlje sustavno devastiramo.

Naša tiha apokalipsa odvija se daleko od očiju javnosti, u tmini krša gdje divlja odlagališta polako i neprimjetno truju vodu koju pijemo. CERN gradi umjetne podzemne prstenove za otkrivanje tajni svemira i prodiranje u srž materije, a mi istovremeno zanemarujemo i uništavamo tisuće kilometara savršenih prirodnih labirinata koji održavaju naš život na površini.

Krš sve pamti i sve vraća

Od Ujevićeva “Žednog kamena na studencu”, preko Šimunovićevih likova čvrstih poput grote, pa sve do Dantea i Julesa Vernea, hrvatski je krš trajni spomenik prirode, povijesti i mašte. Dossier podzemlja nudi nam ogledalo nas samih. Ono što skrivamo u jame ne nestaje. Krš sve pamti i sve vraća, bilo da su to kosti iz prošlosti ili otpad sadašnjosti.

Čuvajući skriveno podzemlje i njegove rijetke stanovnike, čuvamo čistoću vlastitog identiteta i jamčimo opstanak na ovom surovom, ali predivnom kamenu.

Smiljana Škugor Hrnčević

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.