Pitanje divljih deponija unutar krških jama koje često skrivaju i masovne grobnice postalo je gorući problem koji dotiče same temelje pravne države. I dok javnost opravdano strahuje od ekološke bombe koja prijeti izvorima pitke vode u dalmatinskom kršu, zaleđu i na otocima, rješenje ovog problema zapravo leži u složenom, ali često nekoordiniranom zakonodavnom labirintu.
Od Ustava kao najvišeg pravnog akta zemlje, preko ekoloških direktiva, pa sve do protokola forenzike, hrvatski zakoni i propisi nominalno pokrivaju sve segmente, no u praksi podzemna voda i dalje ispire toksine, a žrtve čekaju dostojanstven pokop.
Ustavna razina: Od deklarativne zaštite do ustavnog prava na vodu
Kao polazišna točka rješenja ovog problema je Ustav Republike Hrvatske, koji u svojim člancima 52. i 70. jasno definira da su vode i podzemlje dobra od osobitog interesa za državu te da svatko ima pravo na zdrav život i okoliš.
Međutim, ustavni stručnjaci i civilne udruge već dulje vrijeme upozoravaju da je ovakva zaštita tek deklarativna.
Članak 52. glasi:
„More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu.“
Druga stavka ovog članka daje zakonsku podlogu državi da pojedincima, tvrtkama ili lokalnim vlastima strogo ograniči način gospodarenja zemljištem (primjerice, zabrana odlaganja otpada u blizini jama ili unutar zona sanitarne zaštite) radi višeg ekološkog interesa.
Jama Sovjak/foto: Tehnoeko.com.hr
Članak 70. Ustava jamči svim građanima pravo na zdrav okoliš i postavlja obvezu očuvanja prirode, što predstavlja ključni ustavni oslonac u borbi protiv zagađenja krških izvora pitke vode.
Tekst članka 70. Ustava RH glasi:
„Svatko ima pravo na zdrav život“. „Država osigurava uvjete za zdrav okoliš“ . „Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.”
No, sudeći po brojnim divljim odlagalištima za koje javnost čuje svakodnevno, izgleda da su Ustavne, i druge zakonske odredbe, za mnoge prekršitelje gotovo mrtvo slovo na papiru. U tom su kontekstu sve glasniji zahtjevi da Hrvatska preslika model susjedne Slovenije, koja je krajem 2016. godine pravo na pitku vodu uvrstila izravno u svoj Ustav kao temeljno ljudsko pravo.
Slovenski model trajno je zabranio privatizaciju izvora i odredio da voda nije tržišna roba, čime je svako komunalno ignoriranje zagađenja krša podignuto s razine običnog prekršaja na razinu ustavne tužbe građana protiv države. Uvođenje sličnog amandmana u hrvatski Ustav dalo bi građanima i udrugama snažan pravni alat u borbi protiv nemara svih vlasti, a naročito lokalnih u borbi protiv pošasti divljih deponija.
No, s obzirom da je za promjenu Ustava potrebna dvotrećinska saborska većina teško je takvo što očekivati, osim, ako se, kako to u hrvatskom slučaju već ide, ne ‘progura’ u nekakvoj političkoj trgovini.
Ekološki stup: Zone zaštite i drakonske kazne samo na papiru
Drugi stup zakonskog okvira čine Zakon o vodama i Zakon o gospodarenju otpadom. Ovi propisi najstrože zabranjuju bilo kakvo odlaganje komunalnog, građevinskog ili kemijskog u slivnim područjima i zonama sanitarne zaštite izvorišta. Propisane kazne za stvaranje divljih deponija su drakonske, a lokalne samouprave zakonski su dužne locirati i sanirati svako zagađenje na svom terenu. No, problem nastaje u provedbi.
Zarecki krov u Istri/Foto: zareckikrov
Dalmatinske i istarske općine desetljećima su ignorirale činjenicu da se brojne lokacije uključujući i jame pretvaraju u odlagališta otpada. Fokus im je više na turističkom razvoju i izbjegavanju gospodarske stigmatizacije nego na dugoročnoj zaštiti vodonosnika, ne shvaćajući da bez njih u konačnici nema ni turizma.
Forenzički protokol
Treći i najosjetljiviji dio zakonskih propisa stupa na snagu onog trenutka kada speleolozi ili ekolozi unutar zagađene jame uoče ljudske posmrtne ostatke. Prema Zakonu o kaznenom postupku (ZKP), takva lokacija automatski prestaje biti samo ekološki problem i postaje aktivno mjesto zločina. Svi radovi na čišćenju otpada moraju se smjesta obustaviti, a policija i nadležno državno odvjetništvo dužni su osigurati lokaciju zbog sumnje na počinjenje ratnog zločina ili ubojstva.
Tek nakon sudskog naloga na teren izlaze forenzički timovi. Kada su u pitanju žrtve iz Drugog svjetskog rata i poraća, ključnu ulogu ima Zakon o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, koji operativnu nadležnost stavlja u ruke Ministarstva hrvatskih branitelja.
To potvrđuju i zahtjevne ekshumacije na terenu, poput nedavnih u jami Kamenjarka u Radašinovcima ili u Golubinki u Tisnom iz kojih su speleolozi morali izvlačiti ljudske kosti zatrpane tonama smeća. Nakon ekshumacije, posmrtni ostaci se šalju na obradu, gdje znanstvenici na institutima poput KBC Split, predvođeni prof. dr. sc. Šimunom Anđelinovićem, započinju mukotrpan proces izolacije DNK uzorka.
Glas udruga i konkretni prijedlozi državi
Po pitanju posmrtnih ostataka u jamama najaktivnije su udruge civilnog društva, povijesna društva i žrtvoslovne organizacije koje su Vladi i Hrvatskom saboru uputile niz službenih zahtjeva.
Hrvatsko žrtvoslovno društvo predlaže donošenje zakonskog okvira o standardizaciji spomen-obilježja prema kojemu bi svaka potvrđena krška jama-grobnica automatski dobila status zaštićenog povijesnog lokaliteta i memorijala.
Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (HDPZ), kroz svoje regionalne podružnice u Zadru i Šibeniku predlaže hitno pokretanje državne banke DNK uzoraka. Budući da biološki sat neumoljivo kuca, udruga zahtijeva preventivno uzimanje DNK uzoraka od živućih srodnika, poput unuka i rođaka nestalih osoba. Cilj je da se ekshumirani ostaci iz jama konačno identificiraju i pokopaju pod stvarnim imenima, umjesto kao NN osobe. HDPZ također inzistira na međudržavnim sporazumima za povrat vojno-obavještajnih arhiva OZNA-e iz Beograda.
Tehničku i ekološku bazu ovih zahtjeva podupire speleološki i ekološki pokret, predvođen inicijativom „Čisto podzemlje“. Oni predlažu donošenje “Nacionalne strategije za sustavno čišćenje i ekshumaciju krških jama” te predlažu spajanje baza podataka Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva zaštite okoliša. Lokacije koje su istovremeno i masovne grobnice i divlji deponiji morale bi se uvrstiti u prioritetni državni plan sanacije kako bi se paralelno zaštitili ugroženi izvori pitke vode.
Znanost u službi istine: Splitski laboratorij i uloga prof. Anđelinovića
No, ipak, stvari se nekako pozitivno kreću. Zahvaljujući dojavama građana i udrugama otkrivaju se nove jame u kojima su često ljudske kosti zatrpane otpadom. Kad speleolozi i ostali stručnjaci uspiju izvaditi otpad i doći do kostiju na red dolaze zavodi za patologiju, sudsku medicinu i citologiju.
Onaj u Splitu već tri desetljeća predstavlja svjetsku točku izvrsnosti u primjeni forenzičke genetike. Upravo je splitski tim u najtežim ratnim danima Domovinskog rata postavio svjetski standard dokazavši da se DNK tehnologija može sustavno koristiti za identifikaciju žrtava iz masovnih grobnica.
“Imena u tišini” /foto: D. Klarić
U nedavno objavljenoj znanstvenoj monografiji “Imena u tišini“, trajno je dokumentiran ovaj hrvatski model identifikacije. Naime, rad u laboratoriju suočava se s ekstremnim izazovima jer su kosti izvučene iz krških jama često teško degradirane zbog vlage, kemijskih utjecaja i dugogodišnjeg truljenja otpada koji je na njih bacan.
Unatoč tome, hrvatski stručnjaci uspijevaju izolirati genetski materijal i povezati ga s uzorcima krvi živućih srodnika. I upravo bi zbog toga uspostava predložene državne banke DNK uzoraka ubrzala ovaj proces i omogućila znanstvenicima da identificiraju i one žrtve čiji su najuži srodnici već preminuli.
Smiljana Škugor Hrnčević
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
