Dok šira hrvatska javnost o poratnim stratištima uglavnom sluša kroz prizmu kontinentalnih, medijski eksponiranih simbola poput zloglasne jame Jazovke na Žumberku ili Maceljske šume, krško podzemlje južne Hrvatske skriva suroviju, dublju i daleko manje istraženu stvarnost.
Osim političkog, ideološkog i obavještajnog zida šutnje koji je građen punih pedeset godina, najnoviji dossier o dalmatinskim jamama Ravnih kotara, Bukovice i šibenskog zaleđa razotkriva još jedan, uznemirujući sloj zataškavanja. Riječ je o sustavnom, namjernom ili prešućenom bacanju komunalnog, građevinskog i životinjskog otpada preko kostiju nedužnih žrtava s ciljem da se materijalni dokazi trajno unište, a pristup tim lokacijama učini nemogućim.
Prirodne krške jame poput jame na Kamenjaku (poznate i kao Crnogorka) iznad Vranskog jezera i nedavno ekshumirane jame Golubinka na brdu Sopanj kod Tisnog, nisu bile samo mjesta brutalnih likvidacija civila koje su potkraj Drugog svjetskog rata i u poraću provele partizansko-komunističke postrojbe. One su u desetljećima koja su uslijedila pretvorene u divlje deponije pod otvorenim nebom.
Slojevi plastike, krupnog otpada, lešina stoke, pa čak i neeksplodiranih minsko-eksplozivnih sredstava, bačeni su u bezdane, djelujući kao savršena, groteskna maska koja je trebala osigurati da se do ljudskih ostataka nikada ne stigne. Time je stvoren dvostruki mrak: mrak prešućenog zločina i mrak ekološke deponije koji i danas ugrožava živote onih koji žive nad tim krškim podzemljem.
Slučaj Golubinka: Užas skriven ispod tona smeća
U kojoj je mjeri ovaj obrazac prikrivanja bio rigidan i raširen, pokazala su dramatična i potresna otkrića Ministarstva hrvatskih branitelja u nedavnoj opsežnoj ekshumaciji provedenoj u jami Golubinka kod Tisnog.
Jama Golubinka/Foto: branitrelji.gov.hr
Kada su speleolozi, forenzičari i antropolozi ušli u taj prirodni ponor dubok 16 metara, pred njima se nije nalazio čist povijesni lokalitet spreman za istraživanje. Da bi forenzički timovi uopće stigli do ljudskih ostataka, morali su proći kroz masivne naslage nakupljenog otpada koji je tamo organizirano bacan desetljećima.
Nakon mukotrpnog čišćenja i probijanja kroz slojeve deponije, iz utrobe Golubinke izvučeni su posmrtni ostaci najmanje 18 osoba. Antropološki nalazi na licu mjesta ogolili su svu okrutnost i hladnokrvnost egzekutora.
Među žrtvama su identificirani kosturi triju žena te, ono što je najviše zgrozilo istražitelje, ostaci dječaka starog jedva 14 godina. Većina ostalih stradalnika bile su mlađe osobe u dobi od oko 20 godina.
Forenzički nalazi i analize lomova kostiju ukazuju na to da su žrtve ubijane padom u bezdan. Pronađene čahure na samom rubu jame svjedoče da je tek dio žrtava likvidiran vatrenim oružjem prije pada, dok je većina njih, uključujući žene i dijete, gurnuta i bačena živa u mračni ponor s visine od šesnaest metara.
Golubinka je, kako navode povjesničari, čekala na povijesnu istinu dulje nego što su njezine žrtve uopće uspjele živjeti. Tek nakon što je proveden cjelovit proces ekshumacije, u suradnji sa Šibenskom biskupijom, žrtvama je konačno osigurano ustavno i ljudsko pravo na dostojanstven pokop na lokalnom groblju u Tisnom.
Fantomi u makiji: Slučaj Kamenjak i zaboravljene jame zaleđa
Sličan obrazac destrukcije i zaborava veže se i uz druge karike u ovom krškom lancu smrti. Najpoznatija među njima je jama na brdu Kamenjak kod Benkovca, duboka čak 57 metara. Priča o ovom stratištu počinje u krvavoj noći s 13. na 14. lipnja 1944. godine, na blagdan svetog Ante Padovanskog.
Partizanske postrojbe upale su u Polaču, većinski hrvatsko mjesto u Ravnim kotarima, te odmah likvidirale 41-og civila unutar samog sela, uglavnom starce, žene i djecu koji nisu mogli bježati, dok su kuće pljačkane i paljene. Za preostale mještane, njih 45, pripremljen je zloglasniji scenarij.
Svezani žicom u koloni smrti, natjerani su na pješačenje kroz goli krš do vrha brda Kamenjak. Na rubu ponora započela je egzekucija, a zbog vezivanja u parovima, mnogi su povučeni u utrobu zemlje još uvijek živi nakon što bi osoba do njih bila pogođena.
Zid šutnje na Kamenjaku prva je dramatično srušila Gorska služba spašavanja Zadar 6. lipnja 1994. godine. Iako se šire područje oko Vranskog jezera tada još uvijek nalazilo na prvoj liniji razgraničenja u Domovinskom ratu, pod stalnim rizikom od granatiranja i minskih polja, članovi GSS-a izveli su tajnu, visokorizičnu ekspediciju. Spustivši se s užadima kroz usko grlo vertikale na dubinu od 57 metara, speleolozi su dokumentirali stotine ljudskih lubanja i kostura. No, kao i u slučaju Golubinke, i ovdje su se morali boriti s naslagama smeća i zapuštenosti.
Istražitelji i povjesničari upozoravaju da se mreža podzemnih grobnica ovdje ne zaustavlja. Nešto sjevernije, dublje u zadarskom zaleđu prema Bukovici, nalaze se Brajnovića i Končareva jama.
Brajnović jama/foto: Adam Vidas
Prema svjedočanstvima starijeg stanovništva, koja se i danas među mještanima prepričavaju s vidljivim strahom, ove su lokacije progutale brojne zarobljene domobrane, njemačke vojnike i civile potkraj 1944. godine. Sustavna šutnja bila je toliko rigorozna, a jame toliko zatrpane otpadom, da su desetljećima tretirane kao geografski i povijesni fantomi, potpuno nepoznati široj javnosti.
Ekološka bomba nad izvorima pitke vode
Problem divljih deponija unutar povijesnih stratišta danas drastično nadilazi isključivo politički i ideološki kontekst jer postaje goruće ekološko i zdravstveno pitanje za žive. Udruge za istraživanje zločina i zaštitu prava žrtava sve češće usko surađuju sa speleološkim organizacijama i ekološkim inicijativama kako bi upozorile na opasnost koja vreba iz krša.
Poznato je da se u krškom podzemlju skriva čak 70% hrvatskih zaliha pitke vode. Kada se u jame u kojima desetljećima leže posmrtni ostaci bez sudskih presuda sustavno odlaže komunalni, građevinski i kemijski otpad, ugrožava se cjelokupni podzemni hidrološki sustav.
Porozno i osjetljivo vapnenačko tlo ne zadržava toksine na jednom mjestu. Svako ispiranje tih jama pod utjecajem obilnih jesenskih i zimskih kiša prodire izravno i brzo u podzemne vodene tokove iz kojih se pitkom vodom opskrbljuju obalna i ravnokotarska naselja. Bacanje kućnog smeća ili uginulih životinja preko povijesnih grobnica imalo je za cilj stvoriti barijeru i zaborav, no danas ta praksa predstavlja aktivnu ekološku bombu.
Speleolozi upozoravaju da proces čišćenja i ekshumacije ovakvih vertikala zahtijeva dugotrajan rad obučenih timova, tešku logistiku i uklanjanje tona opasnog otpada prije nego se uopće dođe do antropoloških slojeva i kostiju žrtava.
Glas udruga civilnog društva i njihovi službeni prijedlozi
Suočene s ovim dugogodišnjim nemarom, najaktivnije udruge civilnog društva, povijesna društva i žrtvoslovne organizacije u Hrvatskoj artikulirale su konkretne, službene zahtjeve upućene Vladi i Hrvatskom saboru s ciljem rješavanja ovog povijesno-ekološkog problema.
Husina jama/Foto: Katolilčki tjednik
Hrvatsko žrtvoslovno društvo (HŽD), kao krovna organizacija koja sustavno proučava stradanja svih totalitarnih režima, u svojim službenim prijedlozima zahtijeva donošenje zakonskog okvira o standardizaciji spomen-obilježja. Prema njihovom prijedlogu, svaka potvrđena krška jama-grobnica mora automatski dobiti status zaštićenog povijesnog lokaliteta/memorijala, čime bi se pravno spriječila bilo kakva daljnja devastacija ili neovlašteno odlaganje otpada na tim površinama.
Organizacijski iznimno utjecajna Udruga Macelj 1945. uputila je Vladi formalni prijedlog za osnivanje samostalnog, neovisnog državnog Instituta za sjećanje i istraživanje totalitarnih zločina (po uzoru na poljski IPN). Cilj je da se potraga za žrtvama izmjesti iz parcijalnih uprava unutar ministarstava i povjeri krovnoj instituciji s vlastitim proračunom, istražnim ovlastima i multidisciplinarnim timovima povjesničara, arhivista i speleologa.
Inicijativa “Čisto podzemlje”
Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (HDPZ) kroz svoje regionalne podružnice u Zadru i Šibeniku službeno predlaže hitno pokretanje i financiranje državne banke DNK uzoraka. Budući da biološki sat neumoljivo kuca, udruga zahtijeva preventivno uzimanje DNK uzoraka od živućih srodnika (unuka i rođaka) nestalih osoba, kako bi se ekshumirani ostaci iz jama poput Golubinke ili Kamenjaka mogli identificirati i pokopati pod stvarnim imenima, a ne kao NN osobe. Također inzistiraju na međudržavnim sporazumima za povrat vojno-obavještajnih arhiva OZNA-e iz Beograda.
Inicijativa „Čisto podzemlje“ kao primarno ekološki i speleološki pokret koji mapira i čisti zagađene objekte sačinila je tehničku bazu službenih prijedloga. Zajedno sa žrtvoslovnim udrugama predlažu “Nacionalnu strategiju za sustavno čišćenje i ekshumaciju krških jama”.
Ovaj prijedlog zahtijeva hitno spajanje baza podataka Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva zaštite okoliša, kako bi se lokacije koje su istovremeno i masovne grobnice i divlji deponiji uvrstile u prioritetni državni plan sanacije, čime bi se paralelno zaštitili podzemni izvori pitke vode.
Kako reagiraju lokalne i državne vlasti?
Reakcije vlasti na terenu su podijeljene i dvoznačne. Dok Ministarstvo hrvatskih branitelja na državnoj razini ulaže znatne napore u provođenje ekshumacija (što potvrđuju akcije u jami Golubinka) i podizanje kamenih križeva sjećanja, udruge kritiziraju dinamiku rada kao presporu i parcijalnu. Na lokalnoj razini, u općinama poput Benkovca i Tisnog, situacija je još složenija.
Dok lokalne vlasti pružaju logističku podršku komemorativnim skupovima (poput Križnog puta na Kamenjaku), istovremeno vlada tihi strah od gospodarske stigmatizacije.
Mjesta poput vidikovca Kamenjak danas se intenzivno razvijaju kao atraktivne turističke i OPG destinacije s panoramskim pogledom na Kornate, pa se dublje rasprave o povijesnim zločinima, lokalnim doušnicima i nerasvijetljenim egzekutorima nerado otvaraju u javnosti. Udruge posebno zamjeraju lokalnim komunalnim službama što su desetljećima ignorirale očigledno pretvaranje povijesnih stratišta u divlje deponije, zatvarajući oči pred ekološkim ugrozama sve dok u jame nisu morali ući forenzičari.
Dokle god se jame u zaleđu tretiraju kao izolirane i nevažne točke u makiji, dalmatinski će krš ostati golema prešućena masovna grobnica. Sanacija ovih lokacija i uklanjanje otpada stoga više nije samo pitanje povijesne pravde i ideologije. To je prvorazredna bitka za čistoću vode, zaštitu zdravlja i biološki opstanak generacija koje tek dolaze. Istina iz mraka, smeća i blata podzemlja konačno mora izaći na svjetlo dana.
Smiljana Škugor Hrnčević
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
