Razgovor s dr. sc. Ruđerom Novakom: Znanstvenik i speleolog razotkriva dossier ekocida u podzemlju i nedovoljno učenja o kršu na kojem živimo
Dr. sc. Ruđer Novak znanstveni je suradnik na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje svoje znanstveno djelovanje u biomedicinskom području uspješno povezuje s ekologijom krša i zaštitom vodonosnika. Ujedno je instruktor speleologije s više od 20 godina terenskog iskustva te pokretač i voditelj nacionalne inicijative „Čisto podzemlje“, koja djeluje unutar Zagrebačkog speleološkog saveza.
Ovaj hvale vrijedan projekt istinskih entuzijasta uspio je svojim nadljudskim volonterskim angažmanom pokrenuti stvari s mrtve točke i natjerati trome državne institucije da konačno preuzmu odgovornost za nacionalno bogatstvo skriveno pod zemljom.
O tome koliko je problem težak, kako se onečišćenje u kršu može podzemnim tokovima vode raznositi i do deset kilometara dnevno te da će sanacija špilja i jama trajati desetljećima, razgovaramo s jednim od začetnika te borbe.
Dok ljudski nemar, a sada vidimo i eko kriminalni klanovi desetljećima uništavaju utrobu našeg krša, stječe se dojam da javnost do sada na to uopće nije reagirala. Gdje leži korijen tog problema?
Tu dotičemo jedan temeljni društveni problem, a to je činjenica da o fenomenu krškog podzemlja, onom nevidljivom i nedovoljno poznatom javnosti, u našim osnovnim školama zapravo uopće nismo učili. Sustav je bio postavljen tako da se krško podzemlje u nastavi geografije ili biologije spominjalo tek usput, kroz dvije-tri suhoparne definicije koje bi djeca nabubala napamet i zaboravila.
“Jame su podzemne katedrale u kojima su voda i kamen napravili takve strukture od kojih staje dah”
Nismo učili kako taj krš stvarno funkcionira u stvarnom životu i pod našim nogama. Živimo u zemlji čija polovica teritorija spada u krš, u kojoj djeca u školama detaljno uče o dubinama svjetskih oceana, pješčanim pustinjama i dalekim planetima dok o fenomenu na kojem doslovno žive i s kojeg piju vodu u školskim se klupama ne čuju gotovo ništa.
Špilja golubinka na Dugom otoku
Nitko ih ne poučava da krški kamen nije čvrsti štit poput gline ili zemlje u ravnicama. Na satovima se ne uči o golemom podzemnom labirintu, kapilarnom sustavu pukotina kroz koji svako onečišćenje može bez filtracije zagaditi zalihe podzemne vode. Zbog toga što u školama ne učimo o opasnostima i propusnosti vlastitog tla, mi kao društvo odgajamo ekološki nepismene generacije što stvara ljude koji iz čistog neznanja i praktičnosti bacaju otpad u jame, nesvjesni da time doslovno truju izvore podno svojih naselja. Neznanje u učionicama izravno rađa ekocid u podzemlju, i zato škola mora hitno progovoriti o kršu.
Koliko se zapravo dugo speleolozi susreću s ekocidom i zagađenjem u našem podzemlju?
Još su talijanski speleološki katastri govorili o due mile grotta (tal. dvije tisuće špilja), svako naselje ima svoju jamu. Prije ove inicijative Čisto podzemlje koja je pokrenuta 2014. godine, speleologijom sam se bavio cijelo jedno desetljeće i susreo se puno puta s onečišćenim špiljama i jamama i ne samo ja već svaki speleolog svako malo naleti na onečišćenu jamu. Danas znamo da je otprilike 20 posto jama u Hrvatskoj onečišćeno.
Znali smo da taj problem postoji, ali nije bilo objavljenih podataka koliko je to rašireno, gdje su te jame, u kojim ih područjima ima najviše, da ne kažem koja je njihova poveznica s eventualnim ponorima, izvorima, poznatim područjima gdje su krški vodonosnici. Dakle, nije se uopće znalo koliko je problem težak i raširen.
To nam je bio osnovni poticaj. I tada je, prije deset godina glavna ideja bila prikupiti sve podatke od speleoloških društava i sve ih staviti na kartu i na taj način problem izvući na svjetlo dana, prvo ih prikazati speleološkim zajednicama, onda novinarima i općoj zajednici i u konačnici politici jer je osnovna ideja bila, ne samo pokazati gdje su problemi nego djelovati prema politici da se ovo onečišćenje počne rješavati.
Na vašoj web stranici Čisto podzemlje (Čisto Podzemlje) danas se jasno vide svi ti podaci i dugogodišnje aktivnosti. Kako stvari danas stoje na karti Hrvatske?
Po podacima iz ove godine u bazi imamo 1200 lokacija koje se nalaze po čitavom krškom dijelu Hrvatske. Oko 10 posto tih lokacija su kroz godine očišćeni, a ostale su i dalje onečišćene. Neke od njih su grozni divlji deponiji sa stotinama kubika otpada koji su se desetljećima koristili kao smetlišta u lokalnim zajednicama. Najviše neočišćenih područja, a kao što pokazuju i naše karte, su područja oko Rijeke, Istre i područje Šibensko-kninske županije. Ali, to ovisi i o tome koliko je neko područje speleološki istraženo. Područja Like, ili oko Splita na toj karti djeluju manje onečišćeno, no duboko sam uvjeren, pogotovo za okolicu Splita koja je gusto naseljena da su to artefakti jer ovo područje nije dovoljno speleološki istraženo. Kada se popišu svi neočišćeni objekti na području Splita vjerujem da se neće razlikovati od onih u Šibensko-kninskoj županiji.
Uspjeli ste ove alarmantne podatke progurati u same službene sustave Republike Hrvatske. Koliko objekata službeno brojimo?
Onečišćene jame su objavljene na Bioportalu i ELOO portalu Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije. U službenoj bazi CROspeleo (CroSpeleo) koje vodi isto ministarstvo u suradnji sa speleološkim udrugama, ima 6758 speleoloških objekata. Kroz sustav smo se izborili za dvije stvari. Prvo da se posebno i detaljno zabilježe onečišćeni speleološki objekti, a drugo da se svaka prijava na portal smatra prijavom komunalnom redaru da se negdje nalazi onečišćeni speleološki objekt. Dakle kada se uđe na taj portal mogu se vidjeti lokacije onečišćenoga podzemlja, ali i nadzemlja.
Od prvoga dana bilo nam je jasno da nam je problem kojim smo se počeli baviti prevelik za speleološku zajednicu, odnosno za ukupno 600 do 800 špiljara. Zbog veličine problema od početka je bilo jasno da to nije nešto čime se može baviti volonterska speleološka zajednica, tako da nam je u startu bila važna suradnja s medijima da nam se otvore vrata nadležnih institucija. Tako smo 2019. uspjeli ući u plan gospodarenja otpadom i s ovim podacima i tada je po prvi puta na državnoj razini priznato postojanje divljih deponija u špiljama i jamama, a taj je dokument postao i dio za izradu planova gospodarenja otpadom na nižim lokalnim razinama.
Ušli smo u sustav, predviđena su i neka sredstva, ali se čišćenje nažalost vrlo sporo provodi. Najveći uspjeh nam je što smo uspjeli privući donatore što nam je omogućilo da ostvarimo vlastiti natječaj za speleološke udruge diljem Hrvatske i time smo financirali čišćenje više od 100 jama.
Time smo praktički četiri godine bili najveći financijer čišćenja otpada iz podzemlja, što nam je poslužilo da pokažemo nadležnom ministarstvu i drugim institucijama put kako se to pitanje može rješavati. To je dovelo i do toga da smo uspjeli izlobirati da se u Fondu za zaštitu okoliša deponiji u podzemlju tretiraju kao i oni u nadzemlju uz iznimku da kada je riječ o podzemlju glavnu riječ vode javne ustanove (za zaštitu prirode i okoliša) jer su one nadležne za špilje i jame u Hrvatskoj.
U javnosti se često misli da je deponij na površini gori i pogubniji za prirodu jer se vidi. Zašto je propusnost krša toliko pogubna i opasna?
U odnosu na nadzemne divlje deponije u podzemlju ih je ipak manje, ali je svako pogubno za krško tlo koje je porozno. Ako krški teren usporedimo s onim u Slavoniji onečišćenje se brže kreće jer nema fizičke filtracije i mikrobiološke remediacije. U krškom terenu voda teče preko golog kamena i u 24 sata može preći i desetak kilometara.
To znači kad bacite traser u nekakav izvor vi ga možete unutar jednog dana pronaći 10 kilometara niže, pogotovo ako imate nekakvo područje u kojem su brzine protoka vode velike zbog obilnih kiša ili naglog topljenja snijega. A putovi kretanja vode u kršu su praktički nepoznati i puno ih je teže pratiti nego primjerice rijeku Savu. Neki manji dio tih podzemnih kanala speleolozi mogu otkriti, ali to je tek manji dio sustava kapilarnih pukotina u kršu koji će nam zauvijek biti potpuno nedostupan.
Kada bi se dogodilo čudo i naša država odlučila da se krene očistiti sve deponije i nadzemne i podzemne koliko bi to trajalo?
Radilo bi se o desetljećima. No, uz sanaciju najvažnije je zaustaviti nova onečišćenja. Osim sanacije deponija, kroz sredstva Fonda za zaštitu okoliša omogućeno je postavljanje videonadzora i ograda na ulaze u speleološke objekte i time odvratilo ljude koji bi u njih bacili otpad. Jako je jednostavno doći s kamionom ili traktorom i otpad istovariti u neku jamu, no za izvaditi ga treba uložiti golemi napor.
U neku jamu mogu ući samo visoko educirani i osposobljeni ljudi, prvenstveno speleolozi i pripadnici HGSS-a i tu je gotovo pa kraj priče. To je relativno mala zajednica koje uopće može staviti nogu na divlji deponij u jami. Mehanizaciju uglavnom možete zaboraviti. Dakle, to znači da svaki komad otpada koji je bačen u jamu mora proći kroz nečije ruke.
Što se sve nalazi u jamama i špiljama?
Svašta. Praktički nema kategorije koju civilizacija proizvodi, a koju nećete pronaći u jamama jer ih ljudi smatraju vrećama bez dna i da ono što u njih bace nestaje u mraku. To je logika. To je psihologija.
Dakle tu govorimo o „benignim“ stvarima – kućanskom otpadu, bijeloj tehnici, krupnom otpadu, namještaju, pa do građevinskog otpada, ali i raznoraznog opasnog otpada, kemikalija, boja, lijekova, do strvina odnosno klaoničnog otpada. U nekim jamama su nažalost i ljudski ostaci kao posljedica raznih ratova na našem području. Možemo slobodno reći da su jame svojevrsne vremenske kapsule u kojima stvari ostaju kroz desetke pa i tisuću godina.
Na prvoj akciji čišćenja pronašli smo granate iz drugog svjetskog rata i od tada surađujemo s protueksplozijskim postrojbama MUP-a. Po statističkim podacima takvih minsko-eksplozivnih sredstava ima u izuzetno velikom broju špilja i jama od Samobora do Dubrovnika, čak i u područjima koja ne povezujemo s nekim ratnim djelovanjima.
Tako je oružje iz II. svjetskog rata izuzetno prisutno, pogotovo na području Kvarnera i Istre i danas nakon 80 godina predstavlja opasnost za sve speleologe. Na vaše pitanje koliko treba da se sve to sanira, odgovor je izuzetno dugo, a pri tom je vrlo kompleksno i zahtijeva vrlo dobru koordinaciju mnogih državnih službi i visoko educiranih stručnjaka koji se u taj posao uopće mogu upustiti.
Kakva je situacija u europskim državama?
Jedan sam od začetnika i trenutno vodim dva projekta slična onima u okviru Europske speleološke asocijacije u kojoj djeluje ECPC, Europska komisija za zaštitu špilja. U ovom okruženju pokušavamo prikupiti podatke i okrupniti ih na razini Europe. Povezali smo naše sa slovenskim podacima jer se naš krš nastavlja na slovenski, ali dio ih imamo za Italiju, nešto malo za Francusku i Španjolsku i za nešto malo očišćenih objekata u Njemačkoj. Slobodno mogu reći da su kolijevka speleologije upravo ovo slovensko i hrvatsko područje.
U rujnu se u Postojni i u Ljubljani održava veliki kongres povodom prvog UNESCO-vog svjetskog dana zaštite krša, a obilježit ćemo ga i na zagrebačkom Geografskom odsjeku PMF-a. Nije bez razloga da se to održava u Sloveniji s obzirom na tradiciju istraživanja i skupljene podatke. Hrvatska i slovenska zajednica po tome su u samom svjetskom vrhu.
Situacija u krškom podzemlju svugdje je ista, od Kine do Amerike. Gdje postoje naselja u kršu imat ćete u nekoj mjeri onečišćenje u podzemlju. Naša je specifičnost što imamo detaljno razrađen katastar čistog i onečišćenog podzemlja pa su i problemi jasnije vidljivi. I s ovim proglašavanjem Svjetskog dana krša i drugim aktivnostima cilj nam je usmjeriti europsku politiku od karst blind do karst aware pristupa.
Treba educirati ljude da ne budu slijepi, odnosno potaknuti vidljivost prema potrebi zaštite krških područja koja su uvelike neistraženo područje na zemlji. Kartiran je veći dio dubokih oceana ili površine mjeseca nego što je to slučaj u krškom podzemlju!
Što nam je činiti u Hrvatskoj? Kako se uhvatiti u koštac s problemom onečišćenja naših špilja i jama?
Fali nam stručnog kadra kako bi se ta priča izvukla iz sfera NGO volonterizma i približila sferi profesionalizacije. Vjerujem da idemo u tom smjeru. Trebamo zaustaviti bacanje otpada, očistiti deponije koji su najveća ugroza za krš. Kao globalni problem treba sagledavati i sustavna rješenja za sprječavanje globalnog zagrijavanja, ograničavanje intenzivne poljoprivrede i stočarstva, nadzirati rad kamenoloma, promišljati zahvate u prostoru od niskogradnje tipa cesta, tunela. Praktički je nemoguće trasirati neku prometnicu kroz krško područje, a da se ne otkriju speleološki objekti, a u pojedinim slučajevima potrebno je i prilagođavati trase stanju na terenu.
Što mislite što će biti za dvadeset godina?
Bitno je da nemamo novog zagađivanja. Za to je bitna edukacija svih. Od trenutka kada je Fond za zaštitu okoliša preuzeo financiranje sanacije podzemlja oslobodila su nam se sredstva naših donatora pa smo pokrenuli podprojekt koji se zove Ambasadori čistog podzemlja Ambasadori Čistog podzemlja – Pozovi ambasadore na besplatno predavanje.
Aktivni speleolozi obilaze osnovne škole diljem područja hrvatskog krša i educiraju učenike i nastavnike o tome što je to krš i kako ga štititi. Hrvatska je zemlja prekrasnog mora i prekrasnih planina, ali i zemlja špilja i jama koje su njen neodvojiv ali relativno nepoznat dio. Specifični smo i po bogatstva podzemnih voda.
Šplje i jame u Hrvatskoj/Foto: Čisato podzemlje
Zemlja smo koja 2/3 svoje pitke vode crpi upravo iz krških podzemnih vodonosnika. Znači, to je i vrlo važan strateški resurs. Specifični smo i zbog nevjerojatne bioraznolikosti podzemne faune. U školama se često uči o vuku, risu, ili smeđem medvjedu. Naravno, to je dio vrijedne bioraznolikosti naše zemlje, ali ono po čemu smo doista globalno jedinstveni su podzemne životinje pa i to treba biti adekvatno predstavljeno u kurikulumu. Naše špilje i jame imaju i jedinstvena geomorfološka obilježja, a iznimno rijetko su zaštićene kao geomorfološki spomenici prirode. O tome se u sustavu obrazovanja ne čuje ništa ili malo.
Vašom zaslugom ipak je ta tema ušla u kurikulum?
U posljednje tri godine obišli smo 500 škola od Istre do Dubrovnika i educirali više od 22.000 djece i 1.500 učitelja i to je projekt koji iz godine u godinu ide dalje. Od ove godine priču širimo i na srednje škole, a u suradnji s profesorima izrađivat ćemo nastavne materijale. Želimo u suradnji s Ministarstvom znanosti i obrazovanja nadopuniti sadašnji školski program. Neki su materijali već uključeni u obrazovanje, ali to je vrlo ograničeno.
Primjerice u I. razredu gimnazija uključeni su u predmetu biologija. Učenici uče o zaštiti krša kroz naš projekt Čisto podzemlje, ali to je premalo jer je to toliko važna tema da mora biti jače integrirana u sustavu obrazovanja. Ne možemo dozvoliti da se događa ono što vidimo na terenu, da djeca u osnovnim školama, u srcu krša, ne znaju što je krš. Razlog tomu je što u mnogim školama fali kadra, nema nastavnika geografije.
Naš cilj je dugoročan, odnosno da se te teme ‘zacementiraju’ u kurikulumu i da buduće generacije od najranije dobi sustavno nauče što je to krško podzemlje u Hrvatskoj, po čemu je specifično i zašto ga vrijedi čuvati? Tako ćemo za 20 godina imati generacije mladih ljudi koji će biti svjesni važnosti očuvanja krša i posljedica onečišćenja. Prevencija je bitna, a sama sanacija će ići kako će ići. Poznavajući dinamiku i logiku rješavanja problema u ovoj zemlji, ići će kad nas stisne Europa, kada ona prestane tolerirati količinu divljih deponija na površini, pa će se u sklopu toga to vrijediti i za podzemlje.
Što je to s nama, kakvi smo ljudi da tako devastiramo i onečišćujemo ono najvrjednije što imamo?
Proveli smo istraživanja u suradnji s geografima koji su radili prostorne analize po našim podacima odnosno korelaciju između lokacija onečišćenih objekata i nekakvih struktura povezanih s ljudima. Najtješnja korelacija izgleda ovako – imate nekakav put, bilo asfaltirani, makadam ili šumski i ako se u pojasu od 50 metara od njega nalazi jama, šansa da je onečišćena bit će 20 posto. Znači to je stvar praktičnosti i neznanja. Ljudi ne znaju što je krš, ne znaju kako voda cirkulira u kršu.
FOTO GALERIJA – Čišćenje jame /Foto: Čisto podzemlje
Nije im jasno da ako onečiste podzemlje da će lako zagaditi i izvor koji se nalazi na nižoj nadmorskoj visini. Ljudi ponekad bacaju otpad u jame na brdu iza sela i pritom su potpuno nesvjesni da im onečišćenje može završiti u bunaru iz kojeg piju vodu. Na papiru je sustav gospodarenja otpadom „podignut na noge“ i danas postoji u 99 posto naselja koja imaju odvoz otpada. Do 2005. toga nije bilo.
No, još je puno onih koji iz nama neshvatljivih razloga ne mijenjaju stare navike bacanje otpada u prirodu. Nažalost uvijek će biti i onih kojima odvoženje građevinskog i drugog otpada ne plaća, pa ga bacaju u šume i u jame jer nema prevelike kontrole. Dakle, mislim da je prvi razlog takvom ponašanju jednostavniji način rješavanja otpada, a onda neznanje da time sami zagađujemo svoje izvore pitke vode. U jami u Istri otkriven je čitav inventar jednog restorana od stolova i stolaca do kuhinje i menija preko kojeg se i ušlo u trag počinitelju. Protiv njega je podignuta i tužba i donijeta prva presuda za onečišćenje okoliša. Kazna je bila simbolična.
Za kraj, kako biste opisali samu srž posla jednog speleologa te što je Vaša završna poruka javnosti?
Odlazak u špilje je odlazak u novo neistraženo. Idemo tamo gdje ljudska noga nije nikad kročila i nikad se ne ide za to da se ode, nego da se kartira prostor, da se izradi nacrt, da se fotografira, da se skupi biološki materijal, da se skupe uzorci vode za raznorazne analize, da se skupe uzorci stijene. Po tome su speleolozi različiti od planinara.
U Hrvatskoj nas je između 600 i 800. Imamo dvije krovne udruge unutar kojih postoji speleološka škola. Dakle mi nismo profesionalci, nego smo visoko specijalizirani i educirani, što znači da svoj „posao“ radimo iz ljubavi. Krško podzemlje je nešto što je vrijedno štititi. Svatko tko živi na kršu ili ljeti odlazi na more, na obalu, koja je krška od Istre do Dubrovnika, pa sve do Karlovca, moraju biti svjesni da piju vodu koja dolazi iz podzemlja i da je to područje izuzetno osjetljivo na onečišćenja.
Druga važna stvar je, da je krško podzemlje, kako smo već naveli, prepuno jedinstvenog podzemnog živog svijeta po kojem smo u globalnim razmjerima specifični, a treća je stvar zaštita geobaštine.
Jame su podzemne katedrale u kojima su voda i kamen napravili takve strukture od kojih vam staje dah. To su geomorfološki spomenici prirode. To je stvarno nešto što je u najmanju ruku jednako dramatično, jednako lijepo kao šibenska ili trogirska katedrala. Nadzemlje u kršu je poznato svima, no ispod njega se nalazi jednako lijep svijet kojega treba čuvati. Ono što se baci u podzemlje prije ili poslije završit će u čaši vode ili u tanjuru.
I za kraj Inicijativa „Čisto podzemlje“ poziva osnovne i srednje škole diljem područja hrvatskoga krša da se jave i osiguraju edukativna predavanja za svoje učenike i nastavnike. Dok se većina vanjskih sadržaja i izleta po školama danas plaća, predavanja u sklopu projekta Ambasadori čistog podzemlja za sve su škole 100 % besplatna, a višestruko će se isplatiti. To nije uobičajena nastava. Na nju speleolozi dolaze u punoj opremi i učenicima demonstriraju prave tehnike penjanja i spuštanja po užadi. To je događaj o kojemu kasnije pričaju i djeca i učitelji, nešto što duboko zapamte i što ima trajni, neizbrisivi učinak na edukaciju.
Smiljana Škugor Hrnčević/Foto: osobni arhiv/Čisto podzemlje
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
