Cijeli dan, kao nikada dotad, padao je gusti snijeg u Ljubuškom tog ponedjeljka 8. ožujka 1971.godine. Večer je bila nekako posebna, gotovo svečana. Čekao se boks meč između Joa Fraziera i Muhammada Alija. Otac je namjestio budilicu u tri sata i otišao ranije spavati, a mati i baka ostale su peći uštipke, rezati sir i pršut te lijevati vino.
Mene su probudili malo prije meča. Kuća je bila puna, svi ukućani, osim najmlađih, bili su na nogama, a došli su i susjedi koji nisu imali TV ili ga nisu htjeli sami gledati. Priče o Savki, Tripalu i Vici Vukovu pale su u drugi plan, a boks je postao najveći sportski, ali i politički događaj.
Pristaše jugoslavenskog režima navijali su za Alija, kao i najveći dio naših susjeda Muslimana koji nisu mogli sakriti oduševljenje što je Cassius Clay promijenio ime i vjeru. Hrvati su, gotovo po inerciji, i gotovo bez izuzetka, navijali za Fraziera. Dijelom zbog svojih susjeda Muslimana, a dijelom i stoga što su bili antijugoslavenski, antikomunistički i proamerički raspoloženi.
U hladnoratovskoj podjeli svijeta Hrvati u Hercegovini bili su na zapadnoj/američkoj strani, kao što su i u arapsko-izraelskim ratovima bili na strani Izraela. Najviše zato što je režim bio za Arape. Zato su valjda i John F. Kennedy i Moshe Dayan bili heroji moga djetinjstva. Veliki skoro koliko i Joe Frazier boksač koji je u petnaestoj rundi lijevim krošeom, barem nakratko, poslao na pod „velikog brbljivca“ Alija.
Vremenom sam shvatio da su Kennedy, Dayan i Frazier bili tek nadomjestak za naše heroje koje se nije smjelo spominjati.
Kada je pao totalitarni komunistički režim i kada je prestala potreba za kamufliranjem političkih stajališta, drukčije sam gledao i na Alija. Shvatio sam da je bio najveći. Zapravo, skoro najveći, odmah iza ljubušaka Jure Čuvala (Georga Chuvala) kojega nikada nitko, pa ni život, nije uspio baciti na pod. Muhammad Ali ga je dva puta pobijedio na bodove i oba puta mu je publika zviždala s uvjerenjem da je Čuvalo bio bolji.
Frazier je otišao 2011., Ali je umro jučer 3. lipnja 2016. Sve je manje heroja jednoga teškog, ali i dragoga i neponovljivoga vremena, kada se dizalo usred noći i okupljalo po kućama da bi se pogledao boks meč koji se održavao na drugom kraju svijeta i navijalo se kao da sve od njega ovisi.
Bile su to „naše“ rijetke i male pobjede koje su nas ispunjavale ponosom, ulijevale nam snagu i držale nas na životu.
Ivo Lučić/Foto:Boris Spremo/The Globe and Mail
Europske obavještajne službe upozoravaju da Rusija pojačava napore usmjerene na atentate na čelnike obrambenih kompanija,…
Mario Puratić, inovator iz Sumartina čiji je Puretic Power Block preokrenuo svjetsko ribarstvo, rođen je…
Obožavatelji Gorana Bareta odlučili su se od legendarnog rokera oprostiti na način koji bi mu…
Komentiraj