Nekoliko dana nakon gostovanja u Podcastu Velebit kod Marka Juriča, dr. Ivo Lučić objavio je opsežan odgovor na niz optužbi, podmetanja i kleveta koje su se ponovno počele širiti o njegovoj ulozi uoči i tijekom Domovinskog rata.
Kako sam piše, nije prvi put da se suočava s istim starim konstrukcijama, samo s novim autorima i novim kanalima. Digitalno doba dalo je glas svakome, pa tako i onima koji su nekad svoje „istine“ dijelili po birtijama, a danas ih šire bez imena, bez odgovornosti i bez posljedica.
Upravo zato Lučić je odlučio javno odgovoriti – ne anonimnima, nego svima koji godinama recikliraju iste optužbe, od udbaških podvala do političkih pamfleta.
Uz tekst je objavio i preslik dokumenta iz 1985. i 1987. na kojim se vidi da je pod obradom Udbe, te zapisnik sa sastanka HDZ-a iz svibnja 1991. na kojem ga ta stranka predlaže za načelnika Centra službi sigurnosti Mostar.
U nastavku donosimo njegovu reakciju, kao i kontekst koji objašnjava zašto se nakon toliko godina ponovno vraća na teme koje su obilježile početak njegove političke i profesionalne karijere:
“Odgovor bezimenim klevetnicima, kao i onima čija imena ništa ne vrijede
Još od antičkih vremena datira izreka da ako se ti nećeš baviti politikom ona će se baviti tobom. Slično je i s ogovaranjem i klevetanjem. To što se netko ne želi baviti tim aktivnostima, nipošto ne znači da sam neće biti ogovaran i oklevetan. Nekada su dometi kleveta i ogovaranja bili ograničeni radijusom kretanja ili utjecaja klevetnika, što je obično bilo svedeno na prostor kvartovskih kafića ili seoskih prodavaonica uz moguće proširenje na frizerske salone i kladionice.
Digitalna revolucija i društvene mreže redefinirale su društvene interakcije i omogućile globalnu povezanost. Uz gotovo nevjerojatne dobrobiti za čovječanstvo, pojavile su se i štetne posljedice.
Uz to što je svaki objavljeni znanstveni rad ili koristan podatak bio na raspolaganju cijelom čovječanstvu, svaka je seoska bitanga, kao i sav kvartovski ološ, mogao olajavati, ogovarati, klevetati i vrijeđati poštene i časne ljude, uglavnom bez ikakvih posljedica. Platforme i statusi zamijenili su birtijske stolove i pozornice od praznih pivskih gajbi.
Oni koji su do jučer jedva uspijevali pronaći sugovornika kome će ispričati „svoju priču – živu istinu“, sada su preko društvenih mreža nalazili na desetine i stotine sličnih sebi. Čak ih ne moraju hvatati za rukav i podmićivati hladnim pivom, dovoljno je da napišu nešto o nekome, što gore – to bolje.
Najluđe i najnevjerojatnije priče dobivaju i najviše „lajkova“, a posebno su na cijeni one priče koje mogu drugome nanijeti zlo, diskreditirati ga, obezvrijediti, uništiti.
Uzalud će taj netko odgovarati, demantirati, pozivati na razum i logiku, nuditi dokaze, ništa to ne vrijedi, jer „znali su oni“ da je taj, koji se svojim radom, znanjem i marljivošću, izdigao po mnogo čemu iznad njih, zapravo gori od njih. Gori od njih koji sve svoje slabosti i mane nalaze kod drugih te ih žarom pravednika osuđuju. Ne valja im država, ne valja im Crkva, ne valja im svijet, ne valja im nogometna reprezentacija, ni rukometna ne valja, ništa im ne valja i nitko im ne valja! Jer, da valja i da je reda i poštenja, onda bi oni bili ugledni i uspješni, a ne neki drugi!
U politiku sam ušao krajem 1989. odnosno početkom 1990. godine učlanjenjem, a zatim radom u inicijativi za osnivanje HDZ-a. Nikada nisam bio (kao ni nitko iz moje obitelji) član Saveza komunista i nikada nisam radio u nekoj državnoj ili javnoj ustanovi ili poduzeću za vrijeme komunističke vlasti.
Moj otac je iako inženjer agronomije radio na radnom mjestu „procjenitelja duhana“ za koji je bila predviđena srednja stručna sprema. Nije htio ući u Partiju pa nije mogao dobiti neko „šefovsko“ mjesto. To mi je kao djetetu objašnjavao: “Ne mogu ja sjediti s njima kada su mi ubili ćaću.”
Čim je zakon to omogućio prvih dana 1989. godine, dao je otkaz u Duhanskoj stanici i registrirao svoju tvrtku.
Tijekom osamdesetih, uz studij, ja sam radio na obiteljskom imanju i pomagao ocu u njegovoj firmi. Moj prvi posao izvan toga počeo je u odvjetničkom uredu Tomislava Zelića u Ljubuškom od 1. lipnja 1990. godine.
U studenome iste godine, na prvim demokratskim izborima, dobio sam u rodnom Ljubuškom 94,42% glasova i izabran sam u Skupštinu BiH. Na sjednici Skupštine općine Ljubuški održanoj 28. prosinca 1990. izabran sam za člana Izvršnog odbora SO Ljubuški, odnosno sekretara Općinskog sekretarijata opće uprave Bila je to prva demokratski izabrana općinska vlast u Ljubuškom poslije više od pola stoljeća.
Na sjednici Predsjedništva OO HDZ Ljubuški održanoj 9. travnja 1991., nakon odluke da se organizira peticija za puštanje na slobodu uhićenih u aferi Špegelj, kao druga točka dnevnog reda jednoglasno je odlučeno i to da ja budem predložen za načelnika Centra službi bezbjednosti Mostar (CSB).
Naime, moje kolege zastupnici, osnivači HDZ-a, nisu bili zadovoljni kadroviranjem središnjice u Sarajevu i inzistirali su da upravo ja, kao diplomirani pravnik, sportaš (karataš), osnivač HDZ-a i aktivan zastupnik u Skupštini preuzmem dužnost „šefa policije za Hercegovinu“. Tako sam 17. svibnja 1991.
Rješenjem ministra unutarnjih poslova Alije Delimustafića o zasnivanju radnog odnosa s MUP-om SR BiH, raspoređen na mjesto načelnika CSB Mostar. Važno je dodati da nakon učestalih pogibija policajaca u Hrvatskoj te zaustavljanja tenkova u Pologu i nije bilo ozbiljnije konkurencije za to mjesto. Bila je to u tom trenutku jedna od najvrućih fotelja u Jugoslaviji.
Dakle, iz odvjetničkog ureda otišao sam u Općinu, a iz Općine u policiju. Nisam bio nikakav „predratni milicionar“, nisam radio u Udbi niti za Udbu, nisam bio član SKJ. Naprotiv, ista ta Udba odnosno Služba državne bezbjednosti, registrirala me je još 1985. kao potencijalnog neprijatelja, da bi me tijekom 1987. uveli u svoje registre kao „novoeksponiranog“ neprijatelja i novu „vezu emigracije“, prema kome treba primijeniti „mjere pasivizacije“.
Na dužnost načelnika CSB Mostar stupio sam 28. svibnja 1991. Prošla su samo dva tjedna od kako sam navršio 29 godina. Istoga dana, valjda za dobrodošlicu, Politika ekspres objavila je članak u kojem tvrdi da među kadrovima MUP-a BiH vlada „antiarmijsko raspoloženje“.
U članku je prozvan tadašnji pomoćnik ministra Avdo Hebib da surađuje s hrvatskim ekstremistima, odnosno „aktivistima HDZ-a“ u Hercegovini: U tekstu je uz ostalo pisalo da na „mesto načelnika Centra SDB Mostar“ dolazi Ivo Lučić „bogati privatnik i ‘provereni‘ kadar, poznat i po tome što je lični prijatelj Alije Delimustafića, ministra policije BiH. Ivo Lučić rodom iz Ljubuškog, bio je za vrijeme blokade u prvim redovima u Pologu ispred Lištice.“
Ovdje svakako treba naglasiti da nisam došao na mjesto „načelnika Centra SDB Mostar“, nego na mjesto načelnika CSB Mostar što je bitna razlika, ali i „pogreška“ koja se ponavlja evo već 35 godina. To jasno ukazuje na izvore dezinformacija, kao i na sljedbu koja te izvore koristi i nastavlja obavljati isti posao. Aliju Delimustafića tada uopće nisam poznavao niti je on mene, a u Pologu sam bio, doista u prvim redovima.
Što se tiče kvalifikacija „provereni kadar“ tu se misli na HDZ i „bogati privatnik“ one zapravo ukazuju na moju ideološku ispravnost, ali i na status obitelji koja se nije mogla „obogatiti u ratu“, jer je evidentno bila bogata i prije rata.
Nakon toga, uslijedili su brojni članci protiv mene, puni laži, poluistina i nevjerojatnih kombinacija. Bio sam tada iznenađen, zatečen pa i zaprepašten besmislicama koje su se širile medijima, anonimnim pismima ili običnim birtijskim ogovaranjima.
Odmah na početku dvojica dobronamjernih kolega na novome poslu hladno su mi rekli da “od sada takve stvari mogu očekivati svakodnevno i to do kraja života pa ako na to nisam spreman bolje mi je da odmah odustanem”.
Nisam odustao, a nisu ni klevetnici!
Onaj tko se makar površno bavio metodama rada sigurnosno-obavještajnih službi komunističkih režima zna da je jedna od njihovih često korištenih metoda diskreditacije i kompromitacije protivnika bilo plasiranje dezinformacije da je taj njihov protivnik zapravo agent službe – njihov čovjek.
Gotovo da nema ozbiljnijeg političkog emigranta koji nije optuživan da je Udbin suradnik. Udba je preko svoje agenture plasirala takve glasine i o Bruni Bušiću i Zvonki Bušiću, a čitavu „Bugojansku skupinu“ pokušavali su označiti kao „Udbine marionete“.
Pokojni Zvonko Bušić mi je u više navrata pričao o tome kako su ga pokušavali tako kompromitirati. Rekao mi je i da ga nije bilo toliko strah da će ga ubiti koliko da će uz to ukaljati njegovo ime. To je bio i jedan od razloga što je morao učiniti „nešto veliko“ što će ukloniti svaku moguću klevetu s njegova imena.
Nije onda ništa čudno, niti je bilo što novo, kada sam i ja tijekom proljeća 1998. u sklopu političkih previranja vezanih za Peti sabor HDZ-a, u jednom pamfletu, uz niz besmislenih i neutemeljenih optužbi, od ostataka i učenika Udbe označen kao sumnjivo lice i vjerojatni „suradnik Udbe“. To im nije bilo dovoljno pa su me optužili da radim za američku i britansku službu, pa čak i za „Vatikan“. Tada sam bio djelatnik Hrvatske izvještajne službe (HIS) pa se nisam mogao javno braniti, ali sam napisao odgovor na pamflet te sam svim nadležnim institucijama, kao i državnom vrhu, dokazao da su to lako oborive laži i podvale.
Rezultat cijele te „afere“ bilo je moje imenovanje od predsjednika Republike Hrvatske pomoćnikom ravnatelja HIS-a za operacije u srpnju 1999. godine. Bilo je to najviše i najvažnije operativno mjesto u hrvatskoj obavještajnoj zajednici. Nakon smrti predsjednika Tuđmana te nakon promjene vlasti početkom 2000. godine dao sam ostavku i napustio službu.
Otišao sam na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na poslijediplomski studij. Magistrirao sam 2003., a doktorirao 2005. godine. Od početka 2008. do kraja 2023. radio sam na Hrvatskom institutu za povijest. Od tada kao redoviti profesor u trajnom izboru radim na Sveučilištu obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“ gdje sam i rektor. U zadanom kontekstu nije zgorega napomenuti da sam zbog prirode posla prošao temeljitu sigurnosnu provjeru i dobio odgovarajući certifikat.
Krajem 2016. godine usprotivio sam se udbaškim podvalama koje su plasirane s tobožnje desnice o tome da je zapravo “Udba stvorila Hrvatsku”. Bila je to uvreda svim hrvatskim domoljubima, braniteljima i svim hrvatskim žrtvama.
Jedan od promicatelja te ideje Josip Jurčević optužio me je na lokalnoj televiziji da sam „u svibnju 1991. došao na čelo zloglasnog Centra SDB u Mostaru“ iz čega je izvučen „logičan“ zaključak da sam ja „Udbaš“.
Kada tako nešto kaže sveučilišni profesor onda je on neznalica i bezveznjak koji ne zna da su pola godine prije moga dolaska „na čelo zloglasnog Centra SDB“ provedeni izbori i da sam ja tamo došao kao hrvatski kadar nove demokratske vlasti. Ili se pak radi o podlacu koji to zna, ali obmanjuje javnost i kleveće. Držim da se ovdje radilo o kombinaciji jednoga i drugoga.
Ovih dana ponovno su oživjele aveti prošlosti. Opet ista priča, nabrajanje istih laži, samo na još gluplji način, jer su i autori gluplji.
M. Marković/Foto: PV
