Kako je Hrvatska pobjegla s otvorenog mora

Hrvatska je možda jedina mediteranska država koja svoje otoke tretira kao turistički inventar, a ne kao stratešku infrastrukturu. Kao da su Vis, Lastovo ili Mljet kulise za razglednice i Airbnb ekonomiju, a ne kamene bitnice razasute po sredini Jadrana.

Država koja ima takvu geografiju, a svoju pomorsku doktrinu i dalje crta iz perspektive parkirališta u Lori, zapravo pokazuje da nikada nije do kraja razumjela vlastito more.

Jer problem nije samo vojni. Problem je mentalni. Hrvatskom već desetljećima upravlja kontinentalna kasta činovnika, generala i političkih komesara kojima more počinje kod trajektnog gata u Splitu, a završava negdje iza Brača, tamo gdje prestaje signal mobitela i počinje ono neugodno plavetnilo otvorenog mora. Za njih je Jadran sezonska činjenica, a ne geopolitički prostor.

Zato danas imamo mornaricu koja operativno gravitira radijusu doplova i logističkim ograničenjima baze Lora, umjesto prostoru gdje se stvarno odlučuje kontrola istočnog Mediterana.

A taj prostor nije ni Split, ni Ploče, nego spojnice vanjskog otočnog vijenca: Lošinj, Dugi Otok, Vis, Lastovo, Mljet. Tko kontrolira taj luk, kontrolira operativnu dubinu hrvatskog Jadrana.

Tko je odsutan s tog prostora, taj samo administrativno posjeduje more. Upravo zato je Vis više od otoka. On je gravitacijsko središte hrvatskih nacionalnih interesa na moru. To su razumjeli svi koji su ikada ozbiljno upravljali ovim prostorom: Sirakužani, Mlečani, Britanci, Napoleon, Habsburzi, Jugoslavenska ratna mornarica. Svi su znali da zastava na Visu nije folklor nego projekcija moći. Samo moderna hrvatska država uporno glumi da se pomorska sigurnost može održavati powerpoint prezentacijama iz Zagreba i ceremonijalnim uplovljavanjima za Dan HRM-a.

Jer u modernom ratu geografija neumoljivo kažnjava birokratske iluzije. Brod HRM-a koji iz Ploča mora prema Lastovu ili Palagruži već je tijekom prilaza potencijalna meta. Vrijeme reakcije postaje duže od vremena preživljavanja.

U doba dronova, satelitskog nadzora i raketnih sustava srednjeg dometa, operativna udaljenost nije administrativni podatak nego pitanje opstanka. Zato koncept baziranja brodova Obalne straže i dijela HRM-a na Visu nije romantična otočka fantazija nego jedina ozbiljna pomorska doktrina koju Hrvatska može imati.

Ali prava apsurdnost hrvatske pomorske politike vidi se tek kad se pogleda mreža svjetionika. Ta kamena infrastruktura austrougarske i jugoslavenske pomorske države danas uglavnom služi kao egzotična kulisa za vikend-turizam i instagram fotografije zalazaka sunca. A upravo bi svjetionici Plovput morali postati oči i uši hrvatskog mora.

Na Palagruži, Sušcu, Lastovu, Dugom otoku i pučinskim točkama treba instalirati moderne nadzorne sustave: radare kratkog i srednjeg dometa, optoelektroničke senzore, termalne kamere, sustave za akustično i elektromagnetsko otkrivanje dronova, autonomne komunikacijske repetitore i integrirane centre za nadzor pomorskog prometa.

Jer budući ratovi na Jadranu neće počinjati flotama na horizontu kao 1866. kod Visa. Počinjat će malim besposadnim letjelicama, prikrivenim izviđanjem infrastrukture, elektroničkim ometanjem i infiltracijom preko morskih koridora. Tko prvi vidi — taj preživljava. A Hrvatska danas na velikom dijelu vlastitog otvorenog mora vidi manje nego prosječna marina koja nadzire ulaz jahti tijekom kolovoza.

I infrastruktura već postoji. Vježbe poput „Velebit 18“ pokazale su da sustav može funkcionirati. Postoje brodovi logističke potpore, postoje zakloni, postoje luke, postoje operativni modeli. Ono što ne postoji jest politička svijest da se more ne čuva deklaracijama nego stalnom prisutnošću. Brod mora biti ondje gdje prijetnja nastaje, a ne tamo gdje je ministru jednostavnije doći službenim automobilom.

Hrvatska danas paradoksalno izgleda kao država koja se boji vlastitog mora. Imamo obalu dugu kao pola Europe, a ponašamo se kao unutarnja balkanska republika kojoj je mornarica protokolarni dodatak turističkoj sezoni. U međuvremenu, cijeli Mediteran ponovno postaje prostor energetskih koridora, migracijskih ruta, podmorskih instalacija, nadzora i vojnog odmjeravanja.

A Hrvatska? Hrvatski admirali i generali ni ne raspravljaju treba li Vis biti operativno središte mornarice. Povijest posljednjih dvije i pol tisuće godina već je odgovorila na to pitanje.

M. Marković/morh