Kotorska biskupija – izgubljena između Boke, Beograda i Vatikana

U vječnoj vizuri Boke kotorske, gdje se planine obrušavaju u more, a povijest u ideologiju, Katolička Crkva u Crnoj Gori – točnije, Kotorska biskupija – već desetljećima igra nevidljivu ulogu.

Dok Srpska pravoslavna crkva širi svoje zastave, procesije i narativ o “svetoj srpskoj Boki”, kotorska katedrala šuti. U toj tišini više nema one mediteranske samosvijesti što je stoljećima oblikovala identitet ovdašnjih katolika, potomaka Dubrovnika, Venecije i Austro-Ugarske.

Odgovor je složen, ali ne i iznenađujući. Crkva u Kotoru izgubila je osjećaj misije. Umjesto da bude duhovni i kulturni korektiv, pretvorila se u administrativnu ispostavu između Splita i Podgorice. Biskupi dolaze, odlaze, a nitko se ne usudi javno reći da je Boka kotorska – barem u kulturnom smislu – dio hrvatskog mediteranskog kruga.

Srpska pravoslavna crkva to zna i koristi. Ona ovdje ne propovijeda samo vjeru, nego i pripadnost. A gdje pripadnost postane dogma, identitet postaje oružje.

Kada su hrvatske delegacije ove godine ponovno došle u Morinj, na mjesto nekadašnjeg logora za hrvatske zarobljenike, Kotorska biskupija opet nije poslala nikoga. Kao da taj događaj pripada “nekoj drugoj povijesti”. U toj odsutnosti ima više od protokolarne hladnoće – to je moralni vakuum. Jer ako crkva ne stoji uz vlastiti narod kada se komemorira patnja i nepravda, čemu onda služi njezino “svjedočanstvo vjere”?

 

Naravno, izgovor će uvijek biti “pastoralna neutralnost” i “izbjegavanje politizacije”. No neutralnost pred nepravdom nije evanđeoska vrlina, nego komotnost. A Kotorska biskupija u tome prednjači.

Kotorska biskupija danas živi kao da je još 1918. ili 1945. – s pogledom prema Rimu, ali sa strahom od Beograda. Njezina liturgija je dostojanstvena, ali njezina prisutnost je sablasno odsutna. Nema javnog glasa o identitetu Bokeljskih Hrvata, nema stava o kulturnoj devastaciji, nema reakcije na rastuću dominaciju SPC-a u prostoru koji je nekada bio simbol Hrvata, hrvatske kulture i suživota.

Umjesto biskupa koji bi – poput legendarnih dalmatinskih prelata – znao spojiti vjeru i javnu riječ, Kotorska biskupija ima referente i činovnike. Njihova šutnja nije slučajna, nego sistemska: naučeni su da je mir važniji od istine.

Hrvati Boke kotorske ne traže od Katoličke Crkve da vodi rat s ikonostasima. Traži da se probudi. Da ima glas, identitet i hrabrost. Da prestane biti relikt austro-ugarske kartografije i postane ono što je nekoć bila – most između Rima i Jadrana, između kulture i savjesti.

Dok se to ne dogodi, Kotorska biskupija ostat će upravo ono što jest – izgubljena u vremenu i prostoru, dok drugi prepisuju njezinu povijest i prisvajaju njezine zvonike.

M. Marković/Foto: Radio Dux.me