Mirjana Kasapović: Boris Postnikov, graditelj ‘Književne Republike Jugoslavije’

Književni kritičar, publicist i novinar Boris Postnikov proteklih je godina marljivo  konstruirao postjugoslavensku književnost. Vrhunac je toga rada doktorska disertacija “’Postjugoslavenska književnost’ – konstrukcija polja” (2024),[1] koja je pretočena u knjigu Književna republika Jugoslavija od 1989. do 2022. (Durieux, Zagreb, 2025).[2] 

Knjigu su 5. svibnja 2025. u Srpskome kulturnom centru u Zagrebu promovirali Dean Duda, Postnikovljev mentor u izradi disertacije, i recenzentica Maša Kolanović, profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Publiciranje knjige financirali su Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih te Grad Zagreb. Ministarstvo kulture i medija učinilo je knjigu dostupnom čitateljima tako što je financiralo njezin otkup za javne knjižnice.[3]

Isprva sam mislila ovaj tekst zasnovati na uvidu u disertaciju zbog više razloga. Disertacija je javni dokument koji je besplatno i lako dostupan svima koji su zainteresirani za tekst, a knjiga se mora kupiti u knjižari ili posuditi u knjižnici. Disertacija je rukopis koji nije dotjerivan uredničkim, recenzentskim, redaktorskim i lektorskim zahvatima te autentičnije izražava autorove misli i jezik. Ona omogućuje i uvid u kvalitetu jednoga segmenta akademskoga pogona za proizvodnju doktorata.

I da budem iskrena, intelektualna i jezična tlaka kojoj sam se podvrgnula čitajući disertaciju bila je tako nesnosna da nisam željela ponavljati to iskustvo s knjigom. No jedan me kolega podsjetio na nepisano pravilo da recenzent mora djelovati u korist autora tako što će predmet kritike biti najbolje izdanje njegova teksta ako on postoji u više inačica (disertacija, članci, knjiga).

Poslije nekoliko mjeseci oporavka, opet sam se podvrgnula tlačenju čitajući Postnikovljevu knjigu. Zašto sam to učinila? Učinila sam to da pokažem kako posrijedi nije znanstvena studija nego ideološki uradak te kakve se sve ideološke magle prodaju kao znanost.

Što je “postjugoslavensko književno polje”?

Ne mogu, ipak, ne citirati dio sažetka disertacije, “izlagački povlaštena mjesta” na kojemu se izražavaju ključne teze, u kojemu je Postnikov opisao svoj stvaralački postupak u trećem licu jednine. On, Postnikov,

“postjugoslavensko književno polje zatim koncipira s obzirom na njegove linije kontinuiteta i točke diskontinuiteta spram jugoslavenskog književnog polja, istražujući reartikulaciju autonomnog autorskog pozicioniranja povijesno omogućenog socijalističkom artikulacijom književnosti u uvjetima njezine kapitalističke reartikulacije” (2024: 22).

U sveučilišnoj karijeri pročitala sam tisuće studentskih radova, od prijediplomskih eseja do doktorskih disertacija, pa dobro znam da se takve rečenice pišu onda (a) kada autor nije sposoban jasno i razumljivo izraziti svoje misli ili (b) kada su mu misli toliko banalne da ih jezično mistificira ne bi li djelovao učenije.

Postnikov je drugi slučaj: njegova je teza toliko banalna da ju je trebalo zakamuflirati u teorijski diskurs koji vrvi konstrukcijskim poljima, habitusima, homologijama, histerezama, izomorfijskim simetrijama, simboličkim moćima, kulturnim kapitalima, ekonomijom jezičnih razmjena i ostalim burdjeovskim kategorijama uvezanima u jezive jezične konstrukcije. U tome tekstualnom bunkeru na čitatelje stalno vrebaju jezični prepadi.

Evo ovakvi: postjugoslavensko književno polje “petrovićevski razumijem kao stvaralačku književnopovijesnu konstrukciju projiciranu iz stajališta sadašnjosti shvaćene u svojoj postjugoslavenskoj dimenziji, a metodološki usmjerenu Bourdieuovom sociologijom književnosti koja nam, među ostalim, konceptom polja nudi daljnu razradu Lukićevog koncepta ‘književnog života’” (Postnikov 2025: 139).

I još: “Naša konstrukcija postjugoslavenskoga književnog polja bila bi utoliko konstrukcija predmeta analize izvan unaprijed zadanih granica i mimo ‘zdravorazumske’ perspektive, barem ako su granice i perspektiva zadane dominacijom nacionalno discipliniranih historiografija književnosti, a kod Bucholz, u sklopu njene skrupulozne analize ideje relativne autonomije književnosti, nalazimo čvrst konceptualni okvir tog projekta” (188).

I još: postjugoslavenski književni prostor nastaje “kroz borbu spram nacionalnih polova ex-jugoslavenskih nacionalnih književnih polja, odnosno – pozitivno izraženo – strukturiranog primarno kao zona savezništava između kozmopolitskih aktera i homolognih pozicija na kozmopolitskim polovima nacionalnih književnih polja” (26).

Pa malo jasnije: postjugoslavensko književno polje jest “prostor savezništava anacionalnih i antinacionalističkih pozicija, konstruiran otporom spram političke hegemonije i utoliko smješten izvan dosega sustavnije institucionalne podrške novouspostavljenih država” (160-161). I još jasnije: književna republika Jugoslavija (KRJ) jest “prostor strukturiran antinacionalnim pozicioniranjem i transnacionalnim povezivanjem aktera koji opstaje nakon političkog raspada države” (27).

Eto kako je to jednostavno: KRJ čine anacionalni i nadnacionalni pisci koji su poslije raspada države surađivali u  izdavačkim, medijskim, festivalskim i ostalim projektima. Autori nisu povezani jezično, tematski, žanrovski ili estetski nego ideološko-političkim svjetonazorom. Stoga je KRJ ideološko-politički konstrukt – imaginarna Postnikovljeva paradržava.

Autor je svoju temeljnu burdjeovsku naraciju i diskurs kombinirao s tezama Pascale Casanove iz The World Republic of Letters. Središnja je hipoteza Casanove da

“postoji ‘svijet književnosti’, ‘književni univerzum’ koji je reativno nezavisan od svakodnevnog svijeta i političkih podjela u njemu, čije granice i zakoni po kojima operiše se ne mogu svesti na one koji vladaju u običnom političkom prostoru… Središnji prostor se konstituiše kroz seriju dihotomija: autonomno/heteronomno, internacionalno/nacionalno, moderno/arhaično, sadašnje/prošlo, centralno/periferno i, donekle umanjeno, ali i dalje važno subjektivističko/kolektivističko. Autonomno, internacionalno, moderno, sadašnje, centralno i subjektivističko su međusobno povezani i predstavljaju pozitivni pol svjetskog književnog prostora, dok njihove suprotnosti predstavljaju negativni pol. Te dihotomije strukturiraju i nacionalni književni prostor…”[4]

Geopolitičke imaginacije rasplinu se onda kada treba odrediti središte ili “glavni grad” književne republike Jugoslavije. To ne mogu biti periferna središta poput Skoplja, Podgorice, Ljubljane i Prištine. I Sarajevo je izgubilo potencijale središta pa to mogu biti samo Zagreb ili Beograd – u konačnici, ipak, Beograd.  Drugi ulaze u književnu republiku samo ako su im djela prevedena na “dominantni” jezik.[5]

Usput, gotovo je nadrealna zamisao da bi se albanski pisci s Kosova integrirali u KRJ i učili srpski jezik kad su već jezično i kulturno integrirani u “književnu republiku Albaniju”.

Postjugoslavenska književnost jest književnost postjugoslavenskog polja, a postjugoslavensko književno polje jest prostor na kojemu nastaje postjugoslavenska književnost djelovanjem postjugoslavenskih književnika. Ajde, neka malo “uzajamne dijalektike”!

A tko su postjugoslavenski književnici?

Oni se otkrivaju “književnokritičko ili znanstvenom refleksijom u postjugoslavenskom ključu”, to jest identificiraju ih  književni teoretičari i kritičari poput Postnikova, koji utvrđuju i “generativnu matricu reprezentativnih pozicija i putanja” (201). Otkrivaju se i sudjelovanjem u natjecanjima za regionalne nagrade i na regionalnim festivalima te publiciranjem u određenim časopisima (201-202).

Postjugoslavenski autori “na ovaj ili onaj način zadovoljavaju temeljni kriterij legitimacije: svi su internim mehanizmima valorizacije (kritikama, nagradama, uredničkim izborima, pozivima na rezidencije, predgovorima itd.) prepoznati i priznati unutar zajedničkog polja” (202).

Njihova djela posjeduju “višu” književnu vrijednost od nacionalnih književnih djela koja su podređena “eksplicitnim nalozima dominantne ideologije i politike” (202). Viša vrijednost potvrđuje se i u međunarodnim okvirima: prijevodima na strane jezike, nagradama, rezidencijama i drugim mehanizmima vrednovanja koji preferiraju “autonomne”, a ne “nacionalne” autore (202).

Međunarodno književno tržište nemilice odbacuje nacionalne autore poput talijanske spisateljice Elene Ferrante i norveškoga pisca Karla Knausgårda, zar ne? Ili preferiranje autonomnih u odnosu prema nacionalnim autorima vrijedi samo za književnosti država nastalih raspadom Jugoslavije? U natjecanjima za regionalne nagrade sudjeluju i autori koje Postnikov ne naziva postjugoslavenskima.

Primjerice, tuzlansku regionalnu nagradu “Meša Selimović” dobio je 2023. Kristian Novak za roman Slučaj vlastite pogibelji napisan međimurskom kajkavštinom. Na regionalnima književnim festivalima sudjeluju i autori koji, prema samorazumijevanju, pripadaju hrvatskoj, srpskoj, bošnjačkoj i crnogorskoj književnosti.

Tko su postjugoslavenski književnici iz Hrvatske?

Postnikov poimence navodi autore iz Hrvatske koji konstituiraju postjugoslavenski književni prostor. Čine ih egzilanti Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Slobodan Šnajder i Predrag Matvejević, ratni izbjeglice Miljenko Jergović i Daša Drndić te Boris Buden, Boris Dežulović, Ivica Đikić, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Nebojša Lujanović, Dragan Markovina, Marko Pogačar, Borivoj Radaković, Ivana Sajko, Olja Savičević Ivančević i dr. (16-17, 145-146, 275-276, 328-330 i dr.).

Kako su Postnikovljeva postjugoslavenska književnost i KRJ ideološki i politički  pojmovi par excellence, tako su određeni i njihovi akteri kao “anacionalni”, “antinacionalni”, “antinacionalistički”, “transnacionalni“, “kozmopolitski” autori. Primijenjeno na hrvatski kontekst, to znači da postjugoslavenski književnici nisu Hrvati, odnosno ne osjećaju se Hrvatima unatoč podrijetlu (anacionalni); odbacuju hrvatsku naciju i sve oblike manifestacije hrvatstva, od jezika do države (antinacionalni); protive se hrvatskom nacionalizmu s internacionalističkih pozicija (antinacionalistički); nadilaze granice hrvatske književnosti, kulture i društva (transnacionalni); svuda u svijetu osjećaju se kao da su doma (kozmopolitski). Bitno ih ne povezuje jezik jer publiciraju djela na engleskom, njemačkom i drugim jezicima.

No kada bi jezik bio konstitutivan za postjugoslavensku književnost, bio bi to Kapovićev “štokavski” (17) kao najprikladniji naziv jer nema etničke dimenzije. Postnikov koristi i naziv “zajednički jezik”, a “onda kada ga budemo stavljali u odnos s drugim jezicima koji cirkuliraju unutar postjugoslavenskog prostora, govorit ćemo o ‘dominantnom jeziku’” (18).

Kako bi se štokavski razlikovao od slovenskoga, makedonskoga, albanskoga, mađarskoga, jezikâ s etničkom dimenzijom koji cirkuliraju na postjugoslavenskom prostoru, nazivat će se “dominantnim jezikom” – upravo onako kako je de facto funkcionirao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski u Jugoslaviji. Je li pismo postjugoslavenskih pisaca latinica, ćirilica ili oboje? To je bitno pitanje za čitanost knjiga. Osim pripadnika srpske manjine, u Hrvatskoj gotovo više nitko ne zna ćirilicu, bilo zato što se ne uči u školama bilo zato što su je zaboravili i oni koji su je učili. Tako je i u velikim dijelovima Federacije BiH.

Postjugoslavenske književnike ne povezuju ni teme. Doduše, naglašeno se bave temama vezanima za Jugoslaviju, ali to nije bitno. U djelima postjugoslavenskih autora prevladava, primjerice, tematika Holokausta, a ne Narodnooslobodilačke borbe (NOB), što ih, dakako, ne svrstava u židovsku ili izraelsku književnost.

Tu činjenicu Postnikov pripisuje međunarodnoj “legitimnosti” teme Holokausta kakvu NOB nema (180). Mora se ipak voditi računa o komercijalnim zahtjevima međunarodnoga tržišta. No Postnikov ne razmatra iscrpnije komercijalne motive autora na postjugoslavenskome književnom tržištu.[6] K tome, jugoslavenske teme nerijetko više razdvajaju nego što spajaju, kako pokazuje Principov atentat na koji se referira i Postnikov.[7]

Koliko se odmaknuti od države?

Jedno “od osnovnih obilježja tzv. postjugoslavenske književnosti” jest “odmak od institucionalizirane državne podrške” (163). Zanemari li se neočekivana pojava diskursa “takozvanosti” kao izraz autorova nekontroliranoga privremenog sunovrata u stvarnost, bitno je pokazati da su se postjugoslavenski pisci jako primaknuli institucionaliziranoj potpori hrvatske države u financiranju njihova književnoga rada i egzistencije uopće.

Ministarstvo kulture i medija sufinancira izdavanje knjiga na hrvatskom i prijevode s hrvatskoga na strane jezike, novčano potiče književno stvaralaštvo i stimulira autore najboljih ostvarenja u književnom i književno-prevodilačkom stvaralaštvu te otkupljuje knjige za javne knjižnice. U tablici 1. prikazane su  novčane potpore inozemnim nakladnicima za objavljivanje prijevoda djela hrvatskih autora u desetak posljednjih godina. Među onima koje Ministarstvo svrstava u hrvatske autore  i financira prijevode njihovih djela na strane jezike dominiraju Postnikovljevi postjugoslavenski pisci.

Prijevode na strane jezike Postnikov smatra dokazom superiornosti postjugoslavenskih u odnosu prema parohijalnima nacionalnim književnicima. Toj je “superiornosti” očito jako pridonijela i hrvatska država, i to prečesto na štetu važnijih nacionalnih pisaca i njihovih djela. Nacionalni i “državotvorni” književnici dobivali su neusporedivo manju potporu. Ilustracije radi, Ivanu Aralici, “Tuđmanovu piscu”, Ministarstvo je u desetak godina dodijelilo ukupno 2.000 eura za prijevode dviju knjiga, jedna od njih je Duše robova, na makedonski jezik.

No prijevod knjige “književnika” Rajka Grlića na češki i makedonski financiran je s gotovo 5.000 eura. Hrvatskom pjesniku Danijelu Dragojeviću država je sufinancirala prijevod jedne knjige, dok je Marku Pogačaru, pjesniku koji “izravno deklarira svoju (post)jugoslavensku pripadnost” (18), sufinancirala prijevode deset knjiga na sedam jezika.

Na popisima dobitnika državnih potpora za prijevode na strane jezike nema djela Krleže, Marinkovića, Kamova, Kranjčevića, Đalskoga, Ujevića, Brlić Mažuranić, Šoljana, Šimića, Novaka, Fabrija, Slamniga, Kušana, Dragojevića, Gudelja i drugih klasika hrvatske književnosti ili su zastupljena gotovo simbolično.

U veljači i travnju 2025. Ministarstvo je dodijelilo po tisuću eura za prijevode djela Ujevića, Nazora, Vojnovića na engleski i Đalskoga na albanski jezik. Tisuću eura dodijeljeno je i za prijevod dječjega klasika Čudnovate zgode šegrta Hlapića na albanski. To je ukupno 5.000 eura za pet pisaca i pet knjiga – točno onoliko koliko je dodijeljeno prijevodima dviju Jergovićevih knjiga na makedonski i ukrajinski, te manje od 8.612 eura namijenjenih prijevodima dviju knjiga Jurice Pavičića na makedonski i engleski.

Ti pisci nisu živi, nemaju literarne agente i svoje prevoditelje, ne galame u medijima, nisu interesno umreženi, ne pripadaju ideološkim i kulturnim sektama koje imaju svoje predstavnike u državnim i gradskim povjerenstvima koja odlučuju o potporama.[8]

Državne regulacijske politike, koje pasivno ili aktivno posežu u proizvodnju knjiga te utječu na uredničke i izdavačke prakse i knjižno tržište, temelje se na određenima vrijednosnim i političkim pretpostavkama. Iz regulacijske politike mogu se otkriti motivi i ciljevi države: ideološki nadzor nad književnošću, doprinos tvorbi nacionalne književnosti i nacionalne države, ekspanzionistička kulturna politika, promicanje određenih ideologija i vrijednosti.[9]

Što radi hrvatsko Ministarstvo kulture i medija? U ideološkom smislu,  najizdašnije je financijski podržavalo upravo postjugoslavensku književnost. Mnogi prvaci postjugoslavenske književnosti dobivali su godišnje novčane potpore za književno stvaralaštvo.

Primjerice, 2025. Pogačar i Šnajder dobili su po 6.000 eura da bi mogli pisati svoje nove knjige i nije im to prva donacija te vrste. Kako sam navela, Ministarstvo znanosti i Grad Zagreb financijski su podržali i publiciranje Književne republike Jugoslavije s više tisuća eura, a Ministarstvo kulture stavilo je na popis djela koje javne knjižnice u Hrvatskoj mogu nabavljati javnim novcem. Postnikov je zaposlenik hrvatske države jer radi u Novostima, tjedniku srpske manjine u Hrvatskoj koji se financira iz državnoga proračuna.

Sljubljen je s hrvatskim državnim proračunom, ali ne i s hrvatskim jezikom, književnošću i državom, nego pati za Jugoslavijom, jugoslavenskom književnošću i “zajedničkim jezikom”. Iz stanja razapetosti između ideološke fikcije i egzistencijalne stvarnosti može isplivati ako “postjugoslavija” formira svoj državni proračun pa se prikači na njega. Kako se to  neće dogoditi, taj će jugoslavenski republikanac ostati dosmrtni korisnik hrvatskoga proračuna.

Razmjena simboličnoga i financijskoga kapitala

Zbog nedostatka državne potpore, postjugoslavenski književnici morali su se zapošljavati u, pretežno tiskanima,  neovisnim i komercijalnim medijima kako bi preživjeli. U njima su razvili žanr “kolumnističke književnosti” koju čine novinske kolumne ukoričine u knjige; ako nisu ukoričene u knjige, ostaju samo novinske kolumne i nemaju status književnih djela. Nisu književnost, dakle, samo politički eseji i publicistički radovi nego i ukoričene novinske kolumne te ih tako treba tretirati i država kada odlučuje o potpori prijevodima književnih djela na strane jezike. Kako to funkcionira, pokazuje primjer Jergovića:

“Kolumnistički Jergovićev opus može se utoliko čitati na podlozi neprestanog strateškog povlačenja distinkcija koje, s onu stranu svakodnevne medijske proizvodnje stvarnosti, relacijski oblikuju svojevrsni ‘višak’ sadržan u figuri pisca izmaknutog pravilima tabloidnog okoliša u kojem spremno participira, društvenih konvencija i ukusa mase, ‘višak’ koji se burdjeovski dakako artikulira kao simbolički kapital: strategija se, dakle, sastoji u medijskoj razmjeni tog kapitala, akumuliranog književnim ‘sredstvima’, za onaj ekonomski, pri čemu glasila za koja Jergović piše transakcijom dobivaju habitualno-stilsku kolumnističku distribuciju neophodnu na medijskom tržištu, dok on, pišući za njih, tu destrukciju iznova podcrtava kako bi mogao i dalje sudjelovati u srednjoj struji medija signalizirajući čitateljicama i čitateljima da joj ‘zapravo’ ne pripada” (248).

Jergović prodaje književni ugled novinama kako bi mogao živjeti. Ta banalna činjenica – mnogi književnici u svijetu pišu u novinama kako bi preživjeli, ali i zato što vole pisati u njima – mistificira se diskursom o “strateškom povlačenju distinkcija”, “relacijskom oblikovanju ‘viška’”, “burdjeovskom simboličkom kapitalu”, “habitualno-stilskoj kolumnističkoj distribuciji” i sl. Književnici imaju koristi od novina jer postaju poznatiji i vidljiviji široj javnosti.

Novine u kojima pišu djeluju i kao promidžbena sredstva njihove literature: objavljuju pozitivne recenzije njihovih djela, upriličuju prigodne razgovore s njima, reklamiraju nagrade koje dobiju pa i ulazak u “uži izbor”, prenose sve pozitivno što netko u svijetu napiše o njima, daju im prostor da u svojim kolumnama i drugim tekstovima prividno pišući o drugima pišu zapravo o sebi.

Aktivnosti autora utječu na prodaju knjiga posredstvom “neknjižnih komunikacijskih kanala (festivala, revija itd.), refleksivnoga djelovanja (izjave o sebi, poruke, intervjua, kritika, eseja) i jačanja socijalnoga kapitala”.[10] 

Pisci su bitna karika lanca koji čine nakladnici, mediji, sveučilišni odsjeci za književnost, kritičari, članovi povjerenstava za dodjelu nagrada, državnih potpora i inozemnih grantova, domaći i inozemni literarni agenti, organizatori književnih festivala i sajmova knjiga.

Završiti posao: konstrukcija jugoslavenske iz postjugoslavenske književnosti 

Postjugoslavenskoj književnosti Postnikov je namijenio veliku zadaću: ona mora ex post dokazati da je postojala jugoslavenska književnost. Nije postjugoslavenska književnost izdanak ili nastavak jugoslavenske književnosti nego joj, prema logički izokrenutoj genezi i dokaznom postupku, prethodi. Tek kada se konstituira postjugoslavenska književnost, bit će moguće dovršiti konstituiranje jugoslavenske književnosti. Zašto se ona nije konstituirala u Jugoslaviji? Zato što se nije konstituirala jugoslavenska nacija, jer jugoslavenska književnost jest “književnost jugoslavenske nacije” (32). I da ne bude nesporazuma, “metodološki povratak Jugoslaviji znači povratak Jugoslavije…” (30).

KRJ razvijala se tijekom triju faza. Prva faza formalno je počela s utemeljiteljskom skupštinom udruženja “Nezavisni pisci” 20. prosinca 1989. “u zgradi Centralnog komiteta omladine BiH” u Sarajevu (206). Nije postojalo takvo tijelo. Da je naziv napisan malim slovom, moglo bi se pomisliti da se Postnikov izražava metaforično. Udruženje nije poživjelo ni godinu dana – sastalo se još jednom u Bijeljini 1990. No “upravo ih njihov neuspjeh, međutim, naizgled paradoksalno, promovira u rodonačelnike postjugoslavenske književnosti” (211). Čini se da načelo “da bi bio uspješan, moraš biti neuspješan” ima neko dublje značenje za Postnikova jer se stalno “provlači” kroz tekst. Postjugoslavenska književnost začela se, dakle, 1989. u Jugoslaviji koja je formalno prestala postojati 1992. i u zgradi političkoga tijela koje nije postojalo, ali koga briga za činjenice u “postčinjeničnom dobu”. U konstruktivističkom pristupu nije neobično to što se glavni infrastrukturni projekt prve faze, časopis Sarajevske sveske (2001-2017), pojavio godinama nakon njezina svršetka.

Druga faza počinje istupom “Grupe 99” na sajmu knjiga u Frankfurtu koja svoj “projekt infrastrukturne izgradnje alternativnog kulturnog prostora… nije realizirala” (266). Opet! Glavni grad KRJ postaje Zagreb koji se pretvara u “logističko čvorište” postjugoslavenskih inicijativa i projekata što ih čine “brojne nakladničke kolaboracije, istureni medijski punktovi i obnovljeni projekti iz vremena zajedničke države” (268).

Na početku je najvažniju ulogu imao Durieux Nenada Popovića koji je preuzeo časopis Fantom slobode, a pridružili su mu se Arkzin i Zarez, pisci FAK-a (Festivala alternativne književnosti), izdavačke kuće Algoritam, Profil, V.B.Z. i Fraktura. U međuvremenu Zarez je ugašen, FAK se sam raspustio, propao je Algoritam, Durieux i Profil sveli su se na omanje izdavačke kuće, ali se Fraktura pretvorila u pravo “logističko čvorište” postjugoslavenske književnosti i političke publicistike. To joj je umnogome uspjelo zahvaljujući višemilijunskim potporama hrvatske države, ali i Grada Zagreba, svim oblicima njezina djelovanja.

U zakulisju je Fraktura nazivana izdavačkim Agrokorom iz Todorićeve ere koji je grabio sve što je država nudila zahvaljujući, dakako, tome što joj je država to dopuštala. U prva četiri mjeseca 2025. Ministarstvo kulture i medija dodijelilo je Frakturi 100.000 eura za nespecificirani izdavački program, 25.000 eura za organizaciju 13. festivala svjetske književnosti, 13.000 eura za književne programe u knjižari Frakture te nerazvidan iznos za otkup njezinih knjiga za javne knjižnice.

Treću fazu najavio je osnutak balkanske mreže PEN-ova 2011. Glavni grad KRJ premješta se u Beograd gdje nastaje ili se reaktivira razvojna infrastruktura: Krokodil, Muzej Jugoslavije, “Pobunjene čitateljke” kao “kvir, marksističko, dekolonijalno i ekokritičko udruženje mladih književnica”, portali itd. U trećoj fazi postjugoslavenska književnost dobiva ime pa se ono naknadno učitava u dvije prethodne faze. Tvorcima postjugoslavenske književnosti trebalo je dvadesetak godina da shvate što rade.

Prokleta Kardeljeva Jugoslavija

“Korisnu tipologiju teorijskih i povijesnih objašnjenja raspada SFRJ donosi studija Dejana Jovića  Jugoslavija – država koja je odumrla” (109) – podnaslov je knjige Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974.- 1990.). Ta se knjiga prometnula u nekakvo kanonsko djelo autora postjugoslavenskih studija. Kako to protumačiti: kao izraz ideološkoga i političkoga fanatizma autora koji im onemogućuje suočavanje s povijesnim činjenicama i usklađivanje “teksta s kontekstom”, kao nerefleksivan čin ideološke i političke samolegitimacije koji se temelji na nepročitanu i nerazumljenu tekstu ili kao svjesno prihvaćanje Jovićeve interpretacije?

Jovićeva je knjiga, naime, promiloševićevski i prosrpski pamflet.[11] Srpska povjesničarka Olivera Milosavljević napisala je o njoj:

“Autorova konstrukcija ličnosti Slobodana Miloševića se u velikoj meri slaže sa slikom koju Milošević sam gradi o sebi. Prepoznaje ga kao vođu ‘antibirokratske revolucije’. Kao ‘Jugoslovena i borca protiv srpskog nacionalizma’ i kao ‘novog Tita’. Jedino ga ne prepoznaje kao srpskog nacionalnog vođu… Po autoru, Milošević je vodio antibirokratsku revoluciju protiv antidržavne ideologije dezintegracije, a za uspostavu države, odnosno za obnovu ‘treće Titove Jugoslavije’. Njegova prodržavna retorika, po autoru, bila je u oštroj suprotnosti sa Kardeljem, ne i sa Titom, a to je odanost socijalizmu i Jugoslaviji. Tako su građani koji su podržavali Miloševića podržavali alternativu sistemu, a nisu postali antikomunisti i antijugosloveni”.[12]

Britanski povjesničar Marko A. Hoare nazvao je Jovićevu knjigu “možda najambicioznijim revizionističkim tretmanom Miloševića” u kojoj se kao “stvarni zlikovac” pojavljuje mrtvi Edvard Kardelj, a ne živi Slobodan Milošević. Kardelj se u memorandumskom slogu politički kriminalizira, a Milošević rehabilitira. Milošević i njegova vojska nisu bili odgovorni ni za ratove: “Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i raspad: ono je bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju savladati privatne vojske, privatne osvete, privatne ‘zakone’ i privatno nasilje”.[13] 

JNA je bila toliko slaba da nije mogla svladati paravojske Arkana, Bokana, kapetana Dragana i drugih zločinaca, ali je bila dostatno jaka da razori Vukovar, pola Baranje, Srijema i Slavonije, velike dijelove Dalmacije, Like i Banovine te pobije desetke tisuća ljudi.[14] 

O njezinu djelovanju u BiH u izvornom ili prerušenom obliku vojske Republike Srpske ne treba ni govoriti. Najveći borci protiv ideološke revizije jednoga dijela povijesti (NDH i Drugoga svjetskog rata) ujedno su vodeći ideološki revizionisti u interpretaciji drugoga dijela povijesti (Jugoslavije i Domovinskog rata).

Prema uzoru na jovićevsku Kardeljevu političku Jugoslaviju, Postnikov konstruira Kardeljevu književnu Jugoslaviju. Naklapa  o Kardeljevoj “pronacionalnoj”, zapravo nacionalističkoj i protujugoslavenskoj struji, nasuprot Rankovićevoj “centralističkoj” i “projugoslavenskoj” struji.[15] 

Rankovićevu struju u književnosti najbolje je predstavljao Dobrica Ćosić, a pripadao joj je i “Postnikovljev” Sveta Lukić koji se zauzimao za to da se književnici ne udružuju prema republičkoj pripadnosti nego prema “poetičkim izborima autora, njihovim kulturnim ‘srodnostima’ i afinitetima” (207).

Prihvaćanje Kardeljeva koncepta državno-političkoga uređenja u Ustavu 1974. značilo je “slabljenje savezne države difuzijom političke, ekonomske i kulturne moći kroz republičke i niže razine” (35). Centrifugalne sile omogućile su uspostavu nacionalnih književnih paradigmi na štetu zajedničke jugoslavenske paradigme znatno prije zamišljenoga “posvemašnjeg reza” i raspada Jugoslavije (12-15). Ozbiljni političari i znanstvenici ne razglabaju o posvemašnjem rezu i nultom satu povijesti – to je naracija mislilaca i izvođača revolucija.

Crveni Kmeri tvrdili su da je njihova Demokratska Kampućija (1975-1979) označila “svršetak dvije tisuće godina kambodžanske povijesti”. S njome je došao kraj privatnom vlasništvu, tržištu, novcu, bankama, gradovima, budizmu, hramovima, samostanima, obitelji, bolnicama, školama, sveučilištima, knjigama, knjižnicama, tisku, pošti, telefonu, modi, glazbi, plesu, slobodi mišljenja, govora i kretanja itd.[16] 

Neuspješno su pokušali promijeniti i državne granice, a uspješniji su bili u promjeni stanovništva, stvaranju “novoga naroda”, ubivši gotovo dva milijuna ljudi ili svakoga četvrtoga stanovnika zemlje. Kada je u listopada 1976. Ieng Sary, ministar vanjskih poslova i “brat broj tri” u partijskoj i državnoj hijerahiji, posjetio Beograd, jugoslavenska vlast obećala je višemilijunsku dolarsku pomoć prijateljskoj nesvrstanoj Kampućiji kako bi se “konsolidirala” ubilačka kmerska revolucija.[17] 

Možda je to bio i izraz sentimentalnosti prema “bratu broj jedan”, Polu Potu, sudioniku jugoslavenskih omladinskih radnih akcija pedesetih godina, a možda i sjetno sjećanje na vlastitu revoluciju kao nulti sat povijesti koji je označio početak stvaranja “novoga čovjeka”. Kako Postnikov ne bi patio za takvom državom? I kako je ne bi oživljavao u svojim ideološkim fikcijama kao nadomjestak neželjenoj političkoj stvarnosti?

_______________________________________

[1] repozitorij.unizg.hr/islandora/objece/ffzg#A10124/datastream/PDF/view

[2] Ulomci iz knjige objavljeni su na portalu Hrvatskog društva pisaca: kritika.hdp.hr/knjizevna-republika-jugoslavija

[3] Iz objavljenih dokumenata Ministarstva kulture i medija vidljivo je da je Duriex za svoj izdavački program 2024. i 2025. dobio 75.000 eura, ali nije razvidno kojim je knjigama namijenjen taj novac pa nije ni to je li njime, neposredno ili posredno, financirano i objavljivanje Književne republike Jugoslavije. Ako jest, ta se knjiga približila potpori kakvu država daje enciklopedijama ili antologijama.

[4] Milutinović, Z. 2014. „Teritorijalna zamka: Danilo Kiš, kulturna geografija i geopolitička imaginacija“. Sarajevske sveske. 45-46: 111-134.

[5] To je stanje makedonska spisateljica Rumena Bužarovska opisala ovako: „Iskreno, svim mlađim autorima i autoricama koji se žele probiti na regionalnu književnu scenu kažem da nauče jezik jer će u protivnom teško uspjeti. Meni je logično da vi ne govorite makedonski jer ga nemate prilike čuti, ali me isto čudi što su svi podrazumijevali da ja tečno govorim hrvatski ili srpski, što nije bio slučaj, nego sam na Krokodilovoj rezidenciji u Beogradu uzela gramatiku i učila“ (u: Postnikov 2025: 355-356).

[6] Postnikov ilustrira svoje negativno stajalište prema komercijalizaciji književnosti i odustajanju od državnih potpora na „slučaju Podravka bluesa“ Ante Tomića (290-292, 336).

[7] Lukec, K. 2016. „Za jedne je on heroj, a za druge zločinac“ – Gavrilo Princip u popularnoj kulturi 100 godina nakon Sarajevskog atentata“. Studia ethnologica Croatica. (28) 1: 315-337; Trbojević, D. 2016. „Politika sećanja i identitet: simbolička upotreba ‘lika i dela’ Gavrila Principa u političkim narativima na prostoru bivše Jugoslavije“. Hereticus. (14) 1-2: 247-260;   Travančić, M. 2017. „Književne interpretacije Gavrila Principa“. Pannoniana. (1) 2: 98-112.

[8] Premda je godinama javno govorila da se ne smatra hrvatskom književnicom, Ministarstvo kulture i medija uporno financira prijevode djela Dubravke Ugrešić na strane jezike. Među njima je i Muzej bezuvjetne predaje koji je preveden na nizozemski, portugalski, španjolski i ukrajinski. Iz te sam knjige citirala patetični politički ulomak u članku (Anali Hrvatskog politološkog društva, 2023) i knjizi Zbogom postjugoslavenstvu! (Zagreb, Školska knjiga, 2024). Postnikov tvrdi da Mirjana Kasapović „ne raspolaže elementarnim kategorijama analize književnog teksta poput razlike između instanci pripovjedača i autora, pa, primjerice, pripovjedačicu romana Dubravke Ugrešić Muzej bezuvjetne predaje poistovjećuje sa ‘stvarnom’, ‘biografskom’ Dubravkom Ugrešić (83). Sumnjiči li me to Postnikov da nisam završila osnovnu školu? Jer, u osnovnoj školi učiteljica nam je dovela u razred pisca da nam objasni kako se on, stvarna osoba, razlikuje od pripovjedača bajki i basni iz naših slikovnica i čitanki. Muzej bezuvjetne predaje politički je jasno profilirana esejistika koju je napisala „stvarna“, „biografska“ Dubravka Ugrešić. No zašto ne bi bio proglašen književnim djelom ako su to i ukoričene novinske kolumne koje, valjda, opet nije napisala „stvarna“ osoba nego pripovjedačica? Inače, podupirem Postnikovljeve napore da spasi Ugrešić od „prisilne inkluzije“ u hrvatsku književnost.

[9] Dović, M. 2010. „Urednik in posredniška funkcija v literarnem sistemu“. Primerjalna književnost. (33), 2, 52.

[10] Dović, 57.

[11] O toj sam knjizi objavila kritičku recenziju u Gordoganu (2003, 1: 90-94).

[12] pescanik.net/fatalisticko-tumacenje-raspada-jugoslavije/ (pristupljeno 10. rujna 2024).

[13] arhiva.tacno.net/novosti/dejan-jovic-o-slobodanu-milosevicu (pristupljeno 9. rujna 2024).

[14] Vukušić, I. 2024. Srpske paravojske i raspad Jugoslavije. Državne veze i obrasci nasilja. Zagreb: Ljevak.

[15] Postnikov ima problema s logičnim uparivanjem pojmova pa koristi dihotomiju centralizam /deetatizam umjesto centralizacija/decentralizacija i etatizacija/deetatizacija. Centralizacija i decentralizacija uži su pojmovi od etatizacije i deetatizacije. Hrabro je bilo upustiti se u pisanje ovakve knjige s vrlo nezavidnom politološkom i historiografskom pismenošću.

[16] Chandler, D. 2008. A History of Cambodia. New Haven: Yale University Press, 255; Kiernan, B. 2008. The Pol Pot Regime

. New Haven: Yale University Press, 8-9 i d.; Tyner, J. A. 2017. From Rice Fields to Killing Fields. Syracuse: Syracuse University Press, 194-195. Posvemašnji rez u književnosti određen je ovako: “Naše su kultura, književnost i umjetnost revolucionarne i bore se da nestanu imperijalistička, feudalna i kapitalistička kultura, kao i svi reakcionari. Osim toga, gradimo vlastitu kulturu, književnost i umjetnost” (Chandler, D., Kiernan, B., Boua, C. ur. 1988. Pol Pot Plans the Future. Confidential Leadership Documents from Democratic Campuchea, 1976-1977. New Haven: Yale University Press, 159).

[17] Kiernan, 146., v. i 129, 132, 135, 380; Tyner, 5, 8, 116, 180.

Dr. Mirjana Kasapović/Heretica