Morinj nije Ravna Gora! Zašto nije moguće izjednačiti Pavla Đurišića i logor za Hrvate

U balkanskoj političkoj menjažeriji, gdje su svi historijski narativi na rasprodaji, a svaka istina dođe s dodatkom laži, Crna Gora posljednjih mjeseci nudi novu epizodu tragikomičnog kabarea: izjednačavanje spomenika Pavlu Đurišiću sa spomenikom logorašima iz Morinja. To je kao kad bi netko rekao da su “Buchenwald i Verdun ista stvar – sve su to žrtve rata”. Nisu.

U Morinju nije podignuta ploča zločincima, nego žrtvama. Spomenik u bivšoj kasarni podsjeća na ratni zločin – na dokumentirano postojanje logora u kojem su zatočeni, zlostavljani i mučeni civili i vojnici iz Hrvatske, zarobljeni tijekom agresije Crne Gore i Srbije na Dubrovnik. Tu je riječ o konkretnom zločinu, na konkretnoj lokaciji, sa žrtvama i imenima. Sa suđenjem. S presudama. S moralnom i pravnom težinom.

Pavle Đurišić, s druge strane, bio je vojni zapovjednik četničkog, kvislinškog pokreta koji je surađivao s fašističkim silama, predvodio pokolje nad muslimanskim i hrvatskim civilima, a njegovi memoari i zapovijedi crno na bijelo dokazuju – nije stradao kao civil, niti kao nevin čovjek.

Stradao je u ratnom obračunu frakcija koje su se same natjecale u ideološkoj i krvavoj anarhiji Drugog svjetskog rata.

Postaviti njemu spomenik znači birati stranu, i to onu lošu, tamnu. Zato je izjednačavanje Morinja i Pavla Đurišića moralni sunovrat Crne Gore.

Ne zato što bi jedne žrtve bile “važnije” od drugih, već zato što ovdje nije riječ o žrtvama. Ovdje je riječ o smislu memorijalne politike: koga i zašto slavimo? Koga i zašto oplakujemo?

Spomenik u Morinju nije ni slavljenje ni glorifikacija. To je podsjetnik – neugodan, nelagan, ali potreban – da se zločini ne zataškaju. Đurišićev spomenik, suprotno tome, je poruka: “dobro je to što je radio”. I tu leži razlika.

Kada crnogorski mediji, poput propale „Borbe“, dio političkih elita i poneki “revizionistički entuzijasti” pokušaju izjednačiti ta dva slučaja – oni ne pokazuju dosljednost, već potpunu konfuziju u osnovnim pojmovima morala, prava i historije. Zamislite, recimo, da Njemačka danas digne spomenik nekakvom lokalnom zapovjedniku SS-divizije jer je “bio Nijemac” i “poginuo u borbi”. I da ga postavi tik uz memorijal u Dachauu. To nije pomirenje. To je perverzija.

Crna Gora, koja se voli pozivati na antifašističku tradiciju i građansku kulturu, ovakvom relativizacijom pljuje po vlastitim ranama. Nema toga “balansa” koji može staviti znak jednakosti između egzekutora i zatočenika.

Morinj nije Ravna Gora. Đurišić nije Andrija Kažić, ni neki nesretni vojnik zarobljen u vihoru rata. Morinj je, nažalost, podsjetnik da i mala zemlja može imati svoju tamnu mrlju, ali i priliku za katarzu.

A Đurišićev spomenik? To je samo podsjetnik da fašizam nikad do kraja ne ode – samo promijeni formu. Ako država koja teži EU integracijama, multietničkom skladu i vladavini prava ne vidi razliku između ova dva kamena – tada joj nijedan kamen ne može biti temelj. Samo spomenik vlastitom porazu.

M. Marković/ Foto: X /NVO Anima