“Moskva” je potonula, a naši admirali to još nisu shvatili

Ako vas danas netko pita gdje se vodi najmoderniji pomorski rat, odgovor nije Pacifik, ni Južnokinesko more. Ne, dragi čitatelji – to je Crno more. Ondje se ne sukobljavaju flote nosača zrakoplova ni nuklearne podmornice, već se u tmini i tišini vodi rat budućnosti: gerilski napadi dronovima, protubrodskim raketama, lažnim metama i informacijama. Ondje je pokazano što sve može država koja nema flotu, ali ima sustav.

Ukrajina je u tom okruženju stvorila pomorsku silu bez mornarice. S obale je razvalila rusku Crnomorsku flotu kombinacijom protubrodskih krstarećih projektila, autonomnih plovila-bombi, besposadnih letjelica i pametno integriranih informacijskih sustava. A mi? Mi u cijelo desetljeće nismo kadri izgraditi pet prostih, jednostavnih patrolnih brodića.

Na nedavnoj tribini o budućnosti Hrvatske ratne mornarice u Domu HV-a „General Ivo Jelić“ u Splitu dominirali su prizori slavne prošlosti: Lepanto, Viški boj, pobjede nad JRM-om. No kad se makne dekor patriotizma, ostaje neugodno pitanje: Kako ćemo sutra braniti more kad se rat više ne vodi brodovima, nego senzorima, dronovima i algoritmima?

Komodor Damir Dojkić predstavio je plan: dvije korvete i novi protubrodski projektili. Hvalevrijedna ambicija. Ali bez potpore mrežnog sustava obrane, bez malih raketnih brodova, bez dronova, bez protuelektroničkih kapaciteta, svaka je korveta samo skupa plutajuća meta. Male države nemaju luksuz graditi statusne simbole. One moraju graditi funkcionalne sustave.

Pogledajmo još jednom Crno more. Ukrajinske obalne baterije s projektilima Neptun, zapadna isporuka Harpoona, improvizirana autonomna plovila, sustavno korištenje besposadnih zračnih sustava za nadzor i navođenje – sve to pokazuje da se flota može poraziti bez klasične pomorske bitke.

Rat je evoluirao. Hrvatski vojni planeri nisu. Postavimo jedno neugodno, ali nužno pitanje: Razmišlja li itko u ovoj zemlji o razvoju domaćih pomorskih dronova? Ili bar o kupnji, zajedničkoj proizvodnji, strateškom partnerstvu? Ukrajinski „Sea Baby“, dron sposoban nositi stotine kilograma eksploziva i djelovati stotinama kilometara od obale, već je onesposobio više ruskih brodova i objekata. „Magura V5“, još sofisticiraniji, kombinira izviđanje, nadzor i napad.

A Hrvatska? Ima pomorsku industriju. Ima fakultete. Ima inženjere. Ima otoke. Ima arhipelag. Sve preduvjete za razvoj sustava. No pitanje ostaje: Ima li političke volje? Ima li strateškog razuma?

Crno more nas uči bez romantike. Potonuće čuvene ruske raketne krstarice „Moskva“ nije bio samo taktički poraz, nego krah jedne koncepcije. Pobjeđuje onaj koji vidi dalje i pogodi brže. Onaj čiji su senzori, komunikacije i oružja povezani u jedinstvenu mrežu. Hrvatska ima obrambeni potencijal, ali on danas leži u ladicama, PowerPointovima i nostalgičnim planovima za “velike brodove”.

Dvije korvete su nužne. Ali one imaju smisla samo kao čvorovi u disperziranom, elastičnom i digitalno povezanom obrambenom sustavu. Bez mreže besposadnih sustava, bez obalne protubrodske vatre, bez pametno raspoređenih baza, bez brzih udarnih brodova među otocima i bez sposobnosti upravljanja rojevima dronova – one su samo skupi simboli.

I sada dolazimo do ključnog apsurda: more nam i dalje nadziru zastarjeli vojni radari koji više vjeruju u maglu nego u signal. To su relikvije koje bi i Crnogorci bacili u staro željezo. Radari koji jedva razlikuju ribaricu od drona, a kamoli brzo manevrirajuće autonomno plovilo. More gledamo kao 1995., a prijetnje dolaze iz 2030. Takav nadzor nije ni odvraćanje ni obrana — to je tehnička iluzija.

Vis, Lastovo, Dugi otok – prirodna su uporišta buduće raspršene mornarice. Tamo trebaju biti senzorski čvorovi, skladišta za pomorske dronove, mobilne obalne protubrodske baterije i posade koje mogu djelovati bez naredbe iz Lore. Jer Lora je danas previše vidljiva, previše predvidiva, previše ranjiva. Sigurnost dolazi iz mreže, ne iz centralizacije.

Koncept C4ISR – zapovijedanje, kontrola, obavještajni sustavi i povezanost – mora biti srce naše pomorske obrambene doktrine. Senzori, umrežene platforme i ljudi koji sve to spajaju u stvarnom vremenu. Ne tablice, ne šablone, ne šefovi kabineta s diplomom Vojne akademije i mentalnim sklopom iz doba JRM-a.

Dok svijet testira rojeve dronova, provodi vježbe prekida komunikacije i gradi otpornost na elektroničke napade, mi još čekamo da se u planovima izračuna hoće li korveta imati jedan top ili dva. Javne nabave se vode kao parada, a ne kao dio sustava. Politika glumi kontrolu, a zapravo samo potpisuje. I onda se čudimo kad nas tehnologija preskoči.

Domaća industrija mora proizvoditi male, jeftine, zamjenjive platforme u velikim brojevima. To nije znanstvena fantastika. To je minimum koji bi mala, ali ozbiljna pomorska država trebala planirati – još jučer.

Zaključno: more danas pripada onome tko bolje vidi i brže puca – ne onome tko ima veći brod. Pomorska revolucija traži nova pravila: mrežu malih jedinica, elektroničku superiornost, domaću proizvodnju i oružja koja mi još uvijek nemamo. Ako se zadržimo na korvetama, a zanemarimo obalne baterije, dronove, integrirani C4ISR i pametnu obrambenu mrežu, promašit ćemo sve.

Ako HRM prihvati stvarni balans – kvalitetne korvete kao zapovjedne točke, mrežu manjih brodova i autonomnih sustava, senzore koji doista vide i industriju koja zna proizvoditi – tada možemo govoriti o obrani. U suprotnom, ostaje samo skupa kulisa.

M. Marković/Foto: Ukrainian Navy