Uz vojne počasti pokopana Julienne Bušić. Brojni su došli na posljednji ispraćaj

Na zagrebačkom Mirogoju u utorak je održan posljednji ispraćaj Julienne Eden Bušić, američko-hrvatske književnice, prevoditeljice i udovice Zvonka Bušića, preminule 21. svibnja u 78. godini života.

Na ispraćaj na Krematorij zagrebačkog Mirogoja stigli su između ostalog ministar demografije Ivan Šipić, predstojnik Ureda premijera Zvonimir Frka Petešić, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas, književnik Miro Gavran, šef matice Hrvatske Damir Zorić i saborski zastupnik Miro Bulj.

Posljednjem ispraćaju nazočili su bivši političari poput Ivića Pašalića, Vice Vukojevića, Ante Žužula i Mire Kovača, generali Krešimir Ćosić, Ljubo Ćesić Rojs  i Dario Kordić, glumica Anja Šovagović Despot, redatelj Jakov Sedlar, demograf Stjepan Šterc  i brojni drugi.

Sprovodnom obredu nazočili su sisački biskup Vlado Košić i fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije.

Julienne Eden Bušić pokopana je uz vojne počasti uz istaknuta državna odličja i lijes prekriven zastavom kao simbol zahvalnosti države za život u službi domovine.

Sveta misa zadušnica bit će danas u 16 sati u crkvi Sveta Mati slobode na Jarunu.

Julienne Bušić (rođena Julienne Eden Schultz, 1948.) bila je Amerikanka iz Oregona, školovana u SAD-u i Austriji, koja je 1960-ih u Europi upoznala Zvonka Bušića, kasnijeg supruga i jednog od poznatijih hrvatskih emigranata.

U tom krugu hrvatske političke emigracije, koji je snažno zagovarao neovisnost Hrvatske od tadašnje Jugoslavije, njih dvoje su se vjenčali 1972. i postali dio domoljubnog miljea koji je djelovao izvan domovine u uvjetima Hladnog rata, kada je pitanje jugoslavenskog režima i hrvatskog nacionalnog identiteta bilo duboko politizirano i često ignorirano u zapadnim političkim krugovima.

Svjetskoj javnosti postala je poznata 1976. godine, nakon otmice zrakoplova američke kompanije TWA. Skupina hrvatskih emigranata, među kojima su bili Julienne i Zvonko Bušić, željela je međunarodnu pozornost skrenuti na položaj Hrvatske unutar tadašnje Jugoslavije. Zaprijetili su da će detonirati bombe ako se njihovi zahtjevi ne ispune.

Tražili su da se njihov proglas s naslovom “Poziv na dostojanstvo i slobodu“ o borbi za hrvatsku neovisnost objavi u vodećim svjetskim novinama te da se iznad Pariza, Londona, Montreala, Chicaga i New Yorka izbaci tisuće letaka s istim sadržajem.

Njihovi zahtjevi su uglavnom ispunjeni. Mediji su, osim Herald Tribunea, objavili proglas, leci su bačeni iz zrakoplova ili helikoptera iznad traženih gradova.

Zrakoplov je, nakon četiri zaustavljanja, stigao u Pariz. Pri jednom od zaustavljanja pušteno je 35 putnika. Nakon 12 sati u policijskom okruženju, otmičari su se predali, a putnici se nisu žalili na njih.

 

“Oni nemaju ništa protiv nas, samo su htjeli da se čuje njihova priča. Brinuli su se za nas i dobro s nama postupali“, kazao je jedan od njih.

Ispostavilo se da su u zrakoplovu imali lažni eksploziv. Jedini pravi eksploziv bio je u newyorškoj podzemnoj željeznici. Bušić je u pismu policiji objasnio gdje se nalazi i kako je treba demontirati. Pri pokušaju demontiranja te naprave na policijskom poligonu poginuo je policajac Brian Murray.

Nakon predaje u Parizu, Julienne i Zvonko Bušić na suđenju u New Yorku osuđeni su na doživotni zatvor, a ostala trojica Hrvata na 30 godina. Uvjetno je puštena nakon 13 godina. Zvonko Bušić proveo je u američkim zatvorima 32 godine.

M. Marković/Foto: pxll