Od Giške do Arkana: Narod koji slavi ubojice ne može propasti. On je već propao!

U modernoj srpskoj kulturi postoji obrazac koji se ponavlja desetljećima: kriminalac postaje junak čim pljačka negdje drugdje. Od beogradskog podzemlja 70-ih, preko Arkanovih “tigrova”, do današnjih reality‑mafijaša, kriminal se ne skriva – on se glorificira.

U javnom narativu kriminalac je “sposoban”, “snažan”, “patriot”, “čovjek koji se snašao”. Novinari pišu knjige o njima, pisci ih pretvaraju u epske likove, redatelji snimaju filmove, glazbenici im posvećuju pjesme. A narod ih gleda kao junake, iako su razorili stotine života.

Mit o ‘dobrom pljačkašu’

Ključ mita je jednostavan: pljačkaš je dobar dok pljačka tuđe. Njemačku, Austriju, Švicarsku, Hrvatsku,  Italiju… “Oni su pljačkali prijeko, a novac donosili u  Srbiju”, opravdava njihove zločine jedan od šefova Udbe, notorni Božidar Spasić.

Srbija je 90-ih imala više ubojstava nego Meksiko i SAD zajedno. Ne zato što je bila siromašna, nego zato što je kriminal bio društveno prihvaćen.

Država je kriminalce koristila kao paravojne jedinice. Tajne službe su ih štitile. Političari su ih trebali. Mediji su ih romantizirali.

Tako je nastao cijeli panteon “junaka”: Arkan, Giška, Ljuba Zemunac, Rubežić, Beli Matić, Goran Vuković i mnogi drugi. Ljudi koji su živjeli od pljačke, reketarenja, ubojstava, trgovine oružjem i droge.

Kad se kriminal vrati kući

No, problem za Srbiju je nastao kad su uvedene sankcije, kad su se kriminalci vratili kući i počeli pljačkati doma.  Rat i kriminal uvijek se “vraćaju kući”.  I tu je mit o herojima pukao.

I Srbi su ih upoznali u njihovom pravom svjetlu. Ljudi koji su bili instrumenti službi, a ne borci za narod i pravdu, na beogradskim ulicama pokazali su svoje pravo lice – pljačke, ubojstva i otmice bili su svakodnevna pojava.

Giška i Arkan kao ogledni primjeri

Đorđe Božović Giška utjelovljuje taj fenomen. Kriminalac, ulični nasilnik, čovjek podzemlja, suradnik UDBA-e, paravojni zapovjednik, politički instrument — i na kraju žrtva vlastitog sustava.

Njegova smrt u Gospiću pretvorena je u mit o izdaji, “prijateljskoj vatri” i političkim likvidacijama. Sljedbenici ga prikazuju kao junaka, majka govori o zavjeri, pisci ga pretvaraju u epsku figuru.

A istina je jednostavna: Giška je bio kriminalac koji je završio kao kriminalci obično završavaju — nasilno, pod javno nerazjašnjenim okolnostima, u sukobu koji je sam izabrao.

Slično je završio i Arkan, a upućeni u Beogradu vjeruju da ga likvidiran po nalogu Miloševića. Jer je kontaktirao s Haagom. Milošević je sjedio na čelu stola kad je izdana zapovijed da se Arkan likvidira.

Ratko Mladić- mitologizacija zločina na državnoj razini

Poseban oblik mitologizacije kriminala u Srbiji vidljiv je u načinu na koji je dio društva reagirao na smrt Ratka Mladića. Iako je pravomoćno osuđen za genocid i masovne zločine, njegov pogreb pretvoren je u nacionalni spektakl: kolone ljudi, ikonografija, pjesme, političke poruke, poricanje presuda i slavljenje “heroja”.

To je najopasniji oblik mita: kada se ratni zločinac pretvori u simbol nacionalnog ponosa.

Mladićev pogreb pokazao je da kult kriminala u Srbiji nije samo pop-kulturni fenomen, nego duboko ukorijenjen politički i društveni obrazac koji razara moralnu strukturu države.

Zašto se mit održava?

Lakše je slaviti kriminalca nego priznati da je kriminal bio dio državnog identiteta. Lakše je reći “pljačkao je vani” nego priznati da je pljačkao i doma. Lakše je gledati film o Arkanu nego gledati tisuće mrtvih, razorene obitelji i uništene generacije.

Mit je udobniji, istina je bolna, zato što je mit lakši od istine. Kriminalac je kriminalac, pljačkaš je pljačkaš, ubojica je ubojica. Nema tu romantike, nema epske dimenzije, nema patriotizma.

Srbija je desetljećima stvarala mitove o ljudima koji su živjeli od tuđe nesreće. I dok god se ti mitovi održavaju, društvo ostaje zarobljeno u iluziji da je kriminal hrabrost, nasilje snaga, a pljačka sposobnost.

A istina je jednostavna: kriminal se ne može pretvoriti u heroizam, ma koliko se netko trudio, ali može ubiti premijera i upropastiti državu. Narod koji slavi kriminalce ne može propasti – on je već propao.

M. Marković/Foto: YT