Jedan od najpoznatijih europskih i jugoslavenskih kriminalaca, Đorđe Božović Giška (36), osnivač i zapovjednik zloglasne srpske paravojne formacije Srpska garda, ubijen je 15. rujna 1991. na križanju Bilajske i Jasikovačke ulice u Gospiću, tijekom tenkovsko‑pješačkog napada paravojnih snaga tzv. Krajine u smjeru Čardaka. Iako brojnije i bolje naoružane, srpske snage nisu uspjele probiti obranu hrvatskih branitelja.
Giška, čija se jedinica u Hrvatskoj hvalila da joj je cilj „palež i bela tehnika“, zadobio je prostrijelnu ranu koja je odmah postala izvor jedne od najvećih ratnih kontroverzi. Istoga dana u srpskim se krugovima tvrdilo da je ubijen „prijateljskom vatrom“, dok su drugi sugerirali da je riječ o sračunatom ubojstvu koje je naručila tajna policija, jer je Giška sve više smetao političkim strukturama u Beogradu.
Svjedoci napada i danas se razilaze — jedni tvrde da je pogođen greškom, drugi da je uklonjen namjerno.
Njegova smrt pokrenula je lanac događaja koji je dodatno raspirio sumnje: u tjednima nakon pogibije ubijeni su i mnogi njegovi prijatelji i sljedbenici, većinom daleko od bojišnice, što je u Beogradu protumačeno kao nastavak unutarnjih obračuna. Intrige oko upletenosti jugoslavenskih tajnih službi ostale su aktivne do danas.
Beogradski mediji, potičući mitološku priču, više su puta objavili da je Giška dan prije pogibije prijateljima rekao kako „neće dočekati 36. rođendan“ jer se oko njega „plete izdajnička urota“. Poginuo je upravo tako — dan prije rođendana.
Unatoč svim mitovima, teorijama i političkim konstrukcijama, istina o Giškinu ubojstvu daleko je jednostavnija i prizemnija. Bio je pripadnik agresorske vojske, vođa pljačkaške jedinice i poginuo je kao agresorski vojnik na prilazu Gospiću.
Lovac koji je povukao okidač
Prema svjedočenju iz prve ruke, Gišku je ubio Mića Golac, poznati gospićki lovac i branitelj, čovjek koji je cijeli život proveo u šumi, na nišanu, u lovu. U kraju je bio poznat kao Did Mića. U rujnu 1991. našao se na položaju koji je odlučio ishod jedne od najpoznatijih smrti u ranim fazama rata.
Golac je prijateljima opisao kako je izgledala akcija u kojoj je likvidirao Gišku. Njegovo svjedočenje je kratko, precizno i brutalno iskreno — bez patetike, bez mržnje, bez herojstva. Čovjek koji je cijeli život lovio divljač prenio je svoju vještinu u rat.
„Imao sam lovački karabin s optikom, onaj za lov na divlje svinje. Pratio sam napad te skupine Srba. Kad su krenuli, podsjetilo me to na one scene iz engleskih filmova o lovu na lisice. Vikali su i grabili naprijed.“
U tom naletu odmah je prepoznao vođu.
„Bio je krupniji i jači od ostalih. Kad sam vidio da je on vođa, odlučio sam ga maknuti. Drugi me tad nisu zanimali.“
Prvi put ga je „nanio“, ali netko mu je iskočio ispred nišana. Drugi put isto. Morao je promijeniti položaj.
„Preskočio sam neki zidić i zauzeo bolji položaj. Imao sam ga na nišanu, ali netko je kraj njega pao pa se on sageo… čekao sam da budem siguran.“
Treći put — pogodak.
„Treći put — to je bilo to. Bio sam siguran da ga imam. Nanio sam ga i opalio. Pade ljudeskera… Tad je sve stalo. Trenutak je bila grobna tišina, a onda je nastala neka galama. Što su vikali ne mogu ponoviti. Znao sam da je on gotov.“
Time su pale sve teorije. Nije ga ubila državna sigurnost. Nije ga pogodio „metak s leđa“. Nije ga likvidirao Arkan. Ubio ga je hrvatski branitelj — lovac koji je znao što radi i u čije je dvorište Giška došao.
Tko je bio Mića Golac?
Golac je prije rata bio jedan od najpoznatijih lovaca na području Gospića. Zbog krivolova je često imao problema s tadašnjom vlašću, ali lova se nije odricao — lov je nerijetko osiguravao hranu za obitelj. Njegovi prijatelji prepričavaju anegdotu koja najbolje opisuje njegov karakter: tvrdoglav, prkosan, snalažljiv.
Kad bi mu oduzeli pušku, nabavio bi drugu. Više puta. Jednom su mu upali u kuću i pokupili sve. Pretres je trajao od jutra do sutra, a dva policijska auta cijeli dan su stajala u njegovom dvorištu — da svi susjedi vide.
Did Mića je mislio da je sve gotovo, a petnaestak dana kasnije stiže nova poruka:„Mića, dođi predati pušku. Inače ti zatvor ne gine.“
Nije imao što predati — sve je već bilo oduzeto. Nakon nedjeljne mise javlja mu se znanac: „Čuo sam da kupuješ pušku. Imam jednu za tebe.“
Cijena?
„Dvojica samo. Pola teleta za njega, pola za mene.“ Dan poslije dobio je pušku koju je već bio predao policiji.
Giškina smrt bez mitova
Golčevo svjedočenje savršeno se poklapa s medicinskim nalazom dr. Marije Čubrilo, načelnice vojnog saniteta na gospičkom ratištu, koja je prva pregledala tijelo:„Ulazna rana bila je bočno i više spreda… Sigurno je da nije ubijen s leđa.“
Jedan metak, iz prednje strane, iz ruke čovjeka koji je znao što radi. Sve ostalo — političke konstrukcije, mitovi, romantičarske priče — nastalo je kasnije, u Beogradu, u krugu ljudi koji su od Giške godinama stvarali figuru veću od života.
Zašto je ova istina važna?
Jer vraća priču u realnost. Jer razbija mitologiju koja je godinama služila za političke obračune. Jer pokazuje da rat nije film, nego niz kratkih, brutalnih odluka koje donose ljudi koji nisu tražili slavu.
Giška je bio kriminalac, paravojnik, čovjek koji je u rat došao iz političkog obračuna u Beogradu. Golac je bio lovac koji je branio svoj grad.
Njihov susret trajao je nekoliko sekundi. I promijenio je povijest jedne pljačkaške paravojne formacije i jednog političkog pokreta. Giška je otišao u mitove. Did Mića je ostao čovjek.
M. Marković / Foto: arhivske fotografije
