U političkom prostoru u kojem se energija najčešće troši na parole, a manje na kilovate, premijer Andrej Plenković otvorio je sjajnu temu koja u Hrvatskoj ipak redovito izaziva nelagodu — nuklearnu energiju. I to ne apstraktno, nego vrlo konkretno: s brojkama, planovima i diskretnim podsjetnikom da nuklearka već postoji. Samo što se nalazi – preko granice.
Hrvatska, podsjetio je premijer, nije nikakav energetski diletant koji tek otkriva atom. Dapače, već je u klubu 16 država članica Europske unije koje podržavaju nuklearnu energiju.
A nuklearka? Ona je već tu. Zove se Krško, udaljena je svega 36 kilometara od Zagreba i proizvodi oko 16 posto električne energije koju Hrvatska troši. Drugim riječima, živimo s njom desetljećima, ali bez psihološkog tereta jer – nije “naša”, barem ne u percepciji.
Ta geografska iluzija, međutim, ne mijenja činjenice. Nuklearna energija, s pravom kaže Plenković, ostaje među najsigurnijim izvorima energije, a u vremenu energetskih šokova i tržišnih potresa — gotovo luksuz.
Zemlje koje imaju nuklearnu komponentu u svom energetskom miksu, u pravilu imaju stabilniju opskrbu i, što je za građane možda još važnije, niže cijene električne energije. U svijetu u kojem cijena struje diktira ritam industrije i standard kućanstava, to više nije ideološko, nego egzistencijalno pitanje.
U pozadini ove izjave odvija se i jedna tiša, ali strateški važna priča — slovenska rasprava o Krškom 2. Drugi blok nuklearne elektrane još je u fazi političko-investicijskog vaganja, a otvoreno je i pitanje vlasničke strukture. Upravo tu Hrvatska vidi prostor za vlastitu kalkulaciju. Ne nužno kao pasivni promatrač, nego kao potencijalni partner koji mora odlučiti gdje i kako želi biti pozicioniran u budućoj energetskoj arhitekturi Europe.
No Plenković ide i korak dalje — prema tehnologiji koja se u Europi tek počinje ozbiljnije razmatrati: mali modularni nuklearni reaktori. Ti “mini reaktori”, kako ih se često pojednostavljeno naziva, zamišljeni su kao fleksibilnija, jeftinija i politički probavljivija verzija klasičnih nuklearki. Ideja da bi se postojeće termoelektrane transformirale ili prilagodile za takve sustave već je, kaže premijer, na stolu. Pravne pretpostavke su postavljene, a politički teren se, očito, priprema.
U toj rečenici — “stvorene su pravne pretpostavke” — krije se više nego što se na prvi pogled čini. To je signal da država više ne razmišlja načelno, nego operativno. Drugim riječima, nuklearna energija u Hrvatskoj više nije tema za znanstvene konferencije i stručne skupove, nego za konkretne odluke.
Ipak, svjestan domaće političke psihologije, Plenković pokušava neutralizirati najčešći refleks: strah. “Ovo nije tema za zastrašivanje ljudi”, poručuje, svodeći cijelu priču na racionalni okvir. Nuklearka kao susjed nije scenarij katastrofe, nego pitanje planiranja, tehnologije i lokalnog konsenzusa. Vlada, tvrdi, neće ništa nametati. Lokalna i regionalna razina imat će svoju riječ.
No upravo tu leži i potencijalni zaplet. Hrvatska je država u kojoj se i daleko benigniji projekti znaju zaglaviti između nacionalnih strategija i lokalnih otpora. Nuklearna energija, sa svom svojom simbolikom i povijesnim teretom, teško će proći bez političkih turbulencija.
Pa ipak, u vremenu kada Europa ubrzano redefinira svoju energetsku neovisnost, pitanje nije hoće li Hrvatska razgovarati o nuklearnoj energiji — nego koliko ozbiljno i koliko brzo. A Plenkovićeva poruka, ogoljena od diplomatskih fraza, zapravo je jednostavna: nuklearna energija više nije tabu, nego opcija. I to vrlo realna.
M. Marković/ Foto: Afp/NE Krško
Cijene nafte su u srijedu naglo pale, obveznice su ojačale, a burze snažno porasle, nakon…
Pitanje Dušice Radojčić (Možemo) koje je u srijedu na 'aktualcu' postavila premijeru Andreju Plekoviću izazvalo…
Nakon jednotjedne stanke, zastupnici se okupljaju na 10. sjednici Hrvatskog sabora koja će potrajati do…
Komentiraj