Podlo je da je Mateša bio 24 godine na čelu Hrvatskog olimpijskog odbora

Ostavka Zlatka Mateše nakon gotovo 24 godine na čelu Hrvatskog olimpijskog odbora nije samo kraj jedne ere, nego i potvrda da je hrvatski sport godinama funkcionirao kao zatvoreni krug moći, bez stvarne kontrole, bez smjene generacija i bez ikakvog ograničenja mandata.

U normalnim demokratskim sustavima, osobito u sportu, nitko ne bi trebao ostati na vrhu gotovo četvrt stoljeća. To nije stabilnost — to je zarobljena institucija.

HOO nije privatni klub. To je tijelo koje raspolaže javnim novcem, bira izbornike, određuje prioritete i ima golemu simboličku težinu. Upravo zato je neprihvatljivo da jedna osoba vodi takvo tijelo od 2002. do 2026., kroz sedam uzastopnih mandata, bez stvarne konkurencije i bez ikakvog nadzora.

Kad mandat traje toliko dugo, nestaje svaka kontrola, a institucija se pretvara u sustav koji počinje služiti samome sebi, a ne sportašima kojima ja namijenjen.  Svjedočili smo o tome u nekoliko navrata da sportaši (braća Sinković) koji osvajaju svjetska i olimpijska zlata, nemaju novac za put na natjecanje, a tajnici Saveza sebi isplaćuju plaće veće nego imaju predsjednik i premijer.

Mateša je tako dugo mogao biti čelnik HOO-a i zbog toga jer su ga mediji gotivili što zbog dobrih rezultata hrvatskih sportaša, što zbog činjenice da dolazi s lijevo-liberalnog kruga. Ili ljubavnih “podviga”.  Više je tportal napisao pohvalnih tekstova o Mateši (i njegovoj supruzi) nego srbijanski Informer

o Vučiću.

Afera Pavlek: prvi ozbiljan potres u sustavu koji je godinama bio nedodirljiv

Slučaj Vedrana Pavleka i pitanja oko trošenja novca u skijaškom savezu otvorili su pukotine u sustavu koji je godinama funkcionirao bez ozbiljnog nadzora. Pavlek je bio jedan od najmoćnijih sportskih operativaca u državi, a afere koje su se počele otvarati — od načina upravljanja sredstvima do pogodovanja — prvi put su pokazale koliko je HOO postao zatvoren, samodostatan i bez ikakve transparentnosti.

Iako se Mateša godinama držao podalje od tih tema, činjenica je da se sve to događalo u sustavu koji je on vodio. A kad se sustav ne mijenja 24 godine, odgovornost se ne može prebaciti na druge.

Mateša je  odbijao ostavku, a onda su istražitelji pokucali na njegova vrata

Kad su se pojavile prve ozbiljne sumnje i pitanja o odgovornosti, Mateša je reagirao očekivano za nekoga tko je na funkciji gotovo četvrt stoljeća — odbijao je ostavku. Govorio je da nema razloga za povlačenje, da je sve u redu, da institucije rade svoj posao.

Ali ovaj put institucije su  počele raditi.

Prema informacijama iz istrage, istražitelji su pokucali na vrata Mateši i njegovoj supruzi. Dan poslije – nakon 24 godine na čelu HOO‑a – Mateša je podnio ostavku. To nije slučajnost. To je prekretnica.

Ostavka koja je dan ranije bila „nepotrebna“ odjednom je postala „najbolje rješenje“. Sustav koji je godinama bio zatvoren prvi put se suočio s ozbiljnim nadzorom – i odmah se raspao na prvoj točki pritiska.

Sport ne smije biti feudalni posjed

Hrvatski sport zaslužuje vodstvo koje se mijenja, koje se natječe, koje polaže račune. Nitko, pa ni najuspješniji,  ne bi smio biti na čelu HOO‑a 24 godine. To nije normalno ni u politici, ni u gospodarstvu, ni u sportu. U takvom modelu nema stvarne demokracije, nema konkurencije, nema odgovornosti. Sve se pretvara u status quo koji se održava sam od sebe.

Kad mandat traje 24 godine, nestaje svaka kontrola, s dugotrajno ostajanje na funkciji stvara tri problema:

• institucionalnu ovisnost – sustav se navikne na jednu osobu, a ne na pravila
• zatvoreni krug lojalnosti – oni koji biraju predsjednika ovise o njemu, a ne obrnuto
• potpuni izostanak svježih ideja – sport se mijenja, ali vrh ostaje isti

Ostavka je važna, ali važnije je pitanje: Kako je sustav uopće dopustio da jedna osoba ostane na vrhu gotovo četvrt stoljeća?

To je pitanje koje hrvatski sport tek treba otvoriti. Jer problem nije samo u jednoj osobi. Problem je u modelu koji je omogućio da se funkcija pretvori u trajni položaj, a institucija u zatvoreni krug.

Ostavka nakon 24 godine nije samo kraj jednog mandata. To je simbol kraja jedne ere u kojoj je HOO bio organizacija bez stvarne smjene generacija, bez konkurencije i bez svježih ideja.

Marko Marković/Foto: hrt