Podzemni dossier hrvatskoga krša: Od masovnih stratišta do današnjega ekocida

Zločin protiv čovjeka iz prošlosti tako se ruku pod ruku stopio sa zločinom protiv prirode u sadašnjosti stvarajući prostor dvostrukog svetogrđa nad kojim bi danas proplakao i sam papa Wojtyła, strastveni planinar i prvi rimski prvosvećenik koji je ekološku krizu prepoznao kao duboku moralnu krizu čovječanstva.

Kada smo u svibnju ove godine temu pod ovim naslovom prijavljivali na natječaj Agencije za medije ni slutili nismo ugrozu zbog otkrivenoga opasnog otpada u Gospiću. Upravo nas je te zastrašujuća stvarnost samo još više učvrstila u stavu da se u javnosti mora stalno i neumoljivo govoriti o pošasti koja pritišće i guši Hrvatsku s obzirom da njena utroba ne skriva samo jednu tajnu  već višedesetljetni dossier ljudskog zla, nemara i na koncu izdaje djedovine.

Tri sloja ličkog bezdana

Prvi, najdublji sloj te utrobe čine krške jame u kojima još uvijek leže bezimene, ne prebrojane i nikada pokopane kosti predaka iz Drugog svjetskog rata i poraća, bačene u mrak bezdana kako bi se sakrio ideološki zločin. Na taj prvi sloj povijesne tragedije s godinama se nataložio onaj drugi – od našeg vlastitoga, domaćega smeća.

Posljedica je to desetljeća institucionalne tromosti, divljih deponija i lokalnog sljepila, gdje se plastika i otpad tretiraju kao usputni problem, a ne kao tiho umiranje prostora što je, uz ljude, najvrjednije što jedna država može imati.

Konačni i najgori udarac stigao je u obliku trećeg, najnovijeg sloja –  uvezenog opasnog otpada.

Pod okriljem noći stotine kamiona iskrcali su tisuće tona toksičnog mulja, kiselina i opasnih „vječnih kemikalija“ ravno iz industrijskih pogona razvijene Europe.

To nije tek ekološki incident, već organizirani kriminal prave ekološke mafije premrežene korumpiranim birokratima, mešetarima profitom i ljudima kojima uopće nije stalo do Hrvatske. Za njih je Lika tek nenaseljena rupa na karti, “ničija zemlja” idealna za skrivanje tuđeg otrova i brzo bogaćenje.

Dvostruko svetogrđe i apel pape Woytile

Zločin protiv čovjeka iz prošlosti tako se ruku pod ruku stopio sa zločinom protiv prirode u sadašnjosti stvarajući prostor dvostrukog svetogrđa nad kojim bi danas proplakao i sam papa Wojtyła, strastveni planinar i prvi rimski prvosvećenik koji je ekološku krizu prepoznao kao duboku moralnu krizu čovječanstva. Papa Ivan Pavao II. posvetio je brojne govore, poruke i enciklike očuvanju okoliša, uvodeći u katolički nauk pojam “ekološko obraćenje” i naglašavajući da je briga za prirodu duboko moralna i duhovna dužnost svakog čovjeka.

U svojoj povijesnoj Poruci za Svjetski dan mira 1990. godine, pod naslovom „Mir s Bogom Stvoriteljem, mir sa svim stvorenjem“, što je bio prvi službeni vatikanski dokument potpuno posvećen ekologiji, Papa je istaknuo da ekološka kriza prvenstveno predstavlja moralni problem:

“Današnje društvo neće naći rješenja ekološkom problemu ako ozbiljno ne razmotri svoj način življenja. Neumjerenost raznih vrsta, od kojih se možda ona za novcem, profitom i materijalnim probitkom najviše ističe, nalaže potrebu za ekološkim obraćenjem.“ 

Kasnije, 2000. godine, jasno je osudio sebičan odnos prema planetu, poručivši da je uništavanje okoliša protivno Božjem planu jer čovjek u prirodi prečesto vidi samo ono što služi neposrednoj potrošnji.

Tijekom svog drugog posjeta Hrvatskoj 1998. godine, Papa je u Zagrebu iskoristio same stihove hrvatske himne kako bi uputio snažan ekološki apel:

„Bog vam je dao u baštinu predivnu zemlju čija nacionalna himna počinje riječima: ‘Lijepa naša domovino’. Kako u ovim riječima ne vidjeti podsjećanje na dužnosti poštovanja prirode, postupajući s osjećajem odgovornosti za životni prostor što ga je Providnost dala čovjeku?“.

Njegova teologija očuvanja stvorenoga svijeta, koju je kasnije Papa Franjo proširio u enciklici Laudato si’, u slučaju ličkog ekocida razotkriva puni razmjer dvostrukog svetogrđa. Prvo svetogrđe je ekocid – svjesno, profitom motivirano trovanje zemlje i izvora pitke vode koji daju život, a drugo je profanacija grobnog mira odnosno pretvaranje regije koja je golemo neobilježeno groblje, u najobičniju kantu za europsko smeće.

Kontinuitet bezvlašća

Po svemu vidimo da ekološki horor u Lici ima svoj dublji, jeziviji povijesni odjek. Krške jame ovog kraja kroz povijest su već imale funkciju masovnih grobnica i sekundarnih grobišta. U njihove bezdane bacani su ljudi i tamo još uvijek leže tisuće ne prebrojanih i neobilježenih ljudskih kostiju iz Drugog svjetskog rata zaboravljene od institucija i uskraćene za dostojanstven pokop i civilizacijski mir. Danas se u to isto tlo zakapa toksični mulj kako bi se sakrio zločin pohlepe i brzog profita. I tu se uklapa stravičan kontinuitet bezvlašća.

U oba slučaja, lička je zemlja odabrana kao idealan suučesnik u skrivanju tajni. Ali, utroba Like je progovorila. Kao što povijesne kosti s vremena na vrijeme isplivaju na svjetlo dana opominjući savjest društva, tako su danas kroz izvore prostrujale “vječne kemikalije”, dokazujući da se zločini protiv čovjeka i zločini protiv prirode ne mogu trajno zakopati.

Kada se govori o partizanskim stratištima i likvidacijama u Gospiću i okolici nakon ulaska partizana u grad 4. travnja 1945. godine, povijesni izvori i svjedočanstva razlikuju nekoliko ključnih lokacija.

 

Pojam “jama” najčešće se veže uz okolni krški teren Velebita, dok su u samom gradu žrtve većinom zakopavane u masovne grobnice (rovove) preko kojih je u kasnijim desetljećima nanesen asfalt ili izgrađena infrastruktura.

Jedno od najvećih i najpoznatijih stratišta je prostor ispred katoličkog groblja sv. Marije Magdalene. Ministarstvo hrvatskih branitelja provelo je opsežne ekshumacije na ovom prostoru te su pronađeni i ekshumirani posmrtni ostaci stotina žrtava partizanskih poslijeratnih zločina. Preko dijela tih grobnica u prošlosti su čak bili izgrađeni cesta i javni WC.

Šuma Jasikovac i predio Imovina, u blizini željezničkog kolodvora, također su služili kao mjesta masovnih smaknuća lokalnog stanovništva i zarobljenika. Istovremeno, na širem području općine Perušić i Kosinja nalaze se krške jame u koje su se, prema izjavama svjedoka, godinama nakon rata bacali otpad i smeće kako bi se sakrili posmrtni ostaci žrtava.

Isti potpis, drugo stoljeće

Otvorena Pandorina kutija razotkriva jeziv povijesni i civilizacijski déjà vu. Ono što se pod okriljem noći događalo u Lici, Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori, Varaždinu, Zagrebu(…) neodoljivo podsjeća na zlokobne metode iz najmračnijih razdoblja naše povijesti.

Matrica je zastrašujuće ista: iskoristi gluho doba noći, pronađi skrivenu kršku jamu, ili ponor, duboko unutra gurni dokaz zločina i nametni apsolutni zid šutnje. Psihologija egzekutora u oba je stoljeća identična – obojica računaju na to da je zemlja duboka, da ponor ne govori i da će mrak trajno progutati njihova nedjela. 

Slučaj Gospića nadilazi lokalnu aferu. On postaje univerzalna poruka, snažna opomena i katarzični apel. Lika ne smije ostati mračna utroba Hrvatske u koju se baca sve što sustav i ekološka mafija žele sakriti, bilo da je riječ o kostima iz prošlosti ili otrovu iz sadašnjosti. Zemlja pamti, a krš ne oprašta.

Vrijeme je da društvo konačno vrati svoj moralni dug i zakopanim ljudima i zatrovanoj zemlji, prije nego što vječna šutnja i vječni otrov trajno zacementiraju sudbinu hrvatskoga krša kao spomenika ljudskoj pohlepi i potpunoj izdaji domovine.

Smiljana Škugor Hrnčević/Foto: Hina

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.