Mladićev pogreb, ratne poruke i pitanje koje boli: Zašto Srbi nemaju nobelovca?

Pogreb Ratka Mladića nije izgledao kao slavljenje “pobjednika” nego kao bolan podsjetnik na “historijski poraz”. Atmosfera je djelovala kao najava novog sukoba. U Srbiji se ponavlja sve što je prethodilo prethodnom porazu.

Slobodan Milošević 1989. na Gazimestanu najavio rat riječima „mi smo i sada u bitkama, koje nisu oružane, ali ni takve nisu isključene“.  Srpska politička, intelektualna i crkvena elita već je tada osigurala međunarodno „razumijevanje“ za projekt koji je slijedio.

Predvodila ga je britanska politika kroz tzv. „Ženevsku konferenciju o bivšoj Jugoslaviji“, čiji je cilj bio legalizirati ono što Srbija vojno osvoji nakon što je prisvojila oružje i tehniku bivše države, ostavivši druge narode goloruke.

U toj fazi posebno se istaknula sramotna uloga mirovnih posrednika, lordova Carringtona i Owena. Dok su srpske snage držale 70 posto BiH i 30-ak  posto Hrvatske, oni su nudili pregovore „na temelju stanja na terenu“. Tek je američka inicijativa zamijenila britansku politiku i dovela do Daytona. Nakon svega, Dobrica Ćosić je rezignirano zaključio: „Srpski narod je na kraju dvadesetog vijeka doživio historijski poraz… No naši porazi ne moraju biti konačni.“

Aleksandar Tijanić je to jednom sažeo brutalno precizno: Srbi nemaju nobelovca „zato što se u Srbiji svako trideset do četrdeset godina dignu budale i pobiju one što su pametni“. Po onome što smo vidjeli na ispraćaju Ratka Mladića u Beogradu, čini se da je to vrijeme ponovno isteklo.

Ispraćaj nije izgledao kao slavljenje „pobjednika“, nego kao bolan podsjetnik na Ćosićev „historijski poraz“. Atmosfera je djelovala kao najava novog sukoba. U Srbiji se ponavlja sve što je prethodilo prethodnom porazu.

Predsjednik Sabora Gordan Jandroković nedavno je upozorio da se Srbija „naoružava i širi najprljaviju vrstu propagande kao na početku 90-ih“. Teško je vjerovati da zemlja koja godinama proizvodi propagandu može mirno živjeti. Ako ne napadne susjede, moguć je i unutarnji sukob — „čišćenje krvi“, kako se to kod njih kaže. Rašković je to davno opisao: „Srbi su lud narod.“

No međunarodni kontekst danas je bitno drukčiji. Nema više „Ženevske konferencije“. Sve republike bivše Jugoslavije su suverene države, uključujući i Kosovo. Sve su naoružane, međunarodno priznate i dio globalnog poretka. Ako bi Srbija pokušala kopirati ruski model — napad, zauzimanje teritorija, pa pregovori — posrednici bi se možda pojavili, ali okolnosti nisu iste. Vučić je, unatoč ispraćaju Mladića, i dalje priman na europskim adresama, što pokazuje da bi se pregovarači uvijek našli.

Vrijedi se prisjetiti i Mitterrandove rečenice upućene Clintonu: „Francuski vojnik nikada neće ratovati protiv srpskog vojnika.“ Savezništvo iz Prvog svjetskog rata ostalo je duboko ukorijenjeno.

U Hrvatskoj je situacija složenija. Predsjednik Milanović otvoreno se drži ruske linije, ismijava hrvatska partnerstva s Francuskom i Izraelom, uz uvrede bez presedana u međunarodnoj politici. Nakon što je Izrael nazvao „homicidalnim manijacima“, čudi se što tvornicu oružja grade kod Vučića, a ne kod njega. Šteta koju takva politika radi Hrvatskoj je golema. Zanimljivo je da se ruskoj liniji priklanjaju i patrijarsi SPC-a, koji su stajali uz Mladićev lijes. Jasno je što oni očekuju od Rusije. Nejasno je što Milanović očekuje.

Ruski tisak redovito prenosi Milanovićeve stavove, a Sergej Lavrov ga je nazvao „poštenim“. Što Hrvatska može očekivati od takvog „poštenja“? Posredovanje u eventualnoj srpskoj agresiji? Milanović očito dugoročno računa na Moskvu, a ne na Pariz.

Dio hrvatske desnice također je izgubio kompas. Poput Milanovića, govore o „nepouzdanosti Zapada“, prenose Vučićeve nastupe, ali ne nude alternativu — nude „ništa“.

Milo Đukanović je jasno rekao: „Srpska pravoslavna crkva udarna je pesnica velikosrpske politike.“ To su potvrdili uz Mladićev lijes — kulminacija prljave kampanje prema susjedima.

Vučić posljednjih godina, otkako je Kosovo dobilo „Barjaktare“, manje napada Kosovo nego Hrvatsku. Iz Prištine mu je stigla poruka: „Ovaj put se nećemo zaustaviti do Niša.“ Albanci su motivirani, brojni i dobro naoružani. Put je prohodan. Situacija bi se mogla okrenuti.

Misli li Vučić da bi bolje prošao napadom na Hrvatsku nego na Kosovo? BiH ne spominje negativno — samo Hrvatsku. Može li računati da će Bošnjaci ostati po strani? Teško. Iako dio bošnjačke politike pokazuje više animoziteta prema Hrvatima nego prema Srbima, RS je dio međunarodnog Daytonskog ugovora. Napad na RS bio bi međunarodno osuđen. Vučić je nedavno iz BiH poručio: „Nemojte govoriti o drugom poluvremenu. Mi s vama želimo živjeti kao komšije.“

Vjerojatno je o tome razgovarao s Macronom.

Hrvatska radi ono što mora. Vlada Andreja Plenkovića i ministar obrane Ivan Anušić pripremaju obranu. U odnosu jedan na jedan, Srbija nema nikakve šanse protiv Hrvatske. Eventualni napad završio bi novim „historijskim porazom“.

Tuđman je 90-ih odbijao ideju zajedničke obrane ugroženih naroda, bojeći se srpske propagande o „obnovi NDH“. Danas takva propaganda više nema šanse. NATO članstvo se pokušava relativizirati, ali istina je jednostavna: bolje je biti u NATO-u nego izvan njega. EU donosi investicije, razvoj i civilizacijski odmak od onoga što predstavlja Moskva.

Rusija nikada nikome nije donijela dobro. Stalna je prijetnja susjedima, unatoč tome što se prostire „na pola kugle zemaljske“. Uvijek traži što će oteti. SPC je u pravu kad kaže da s Rusijom dijeli iste vrijednosti.

Marko Mamić/Foto: spc.rs