Prešućena povijest: Uloga srpskog nacizma u tužnoj sudbini jugoslavenskih Židova

Nakon dolaska u Moskvu 8. svibnja kako bi prisustvovao obilježavanju Dana pobjede, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da je “ponosan što je predsjednik zemlje čiji se narod borio protiv fašizma”.

Vučić je rekao da “Srbi nisu dočekivali Hitlerove tenkove i avione cvijećem i povicima radosti kao mnogi drugi”, kao i da “nemamo pravo propitivati ​​povijest (…) nemamo pravo kao narod koji je mnogo patio – i od nacističkog okupatora i od nacističkih slugu u regiji. Gotovo svi su se prije svega borili protiv srbijanskog naroda (…) Ako itko ima pravo biti ponosan na borbu protiv fašizma, to je srbijanski narod.”

Gestapo vlada

No, unatoč tvrdnjama srbijanskog predsjednika vezanim uz otpor tadašnje Jugoslavije protiv nacističke Njemačke, uloga tadašnjih srbijanskih vlasti i društva nije tako jednoznačna.

Naime, 1. studenog 1940. Milan Nedić, tadašnji ministar vojske i mornarice u Vladi Kraljevine Jugoslavije, uručio je knezu Pavlu i premijeru Dragiši Cvetkoviću memorandum u kojem je otvoreno zagovarao “opravdanost prijateljstva i suradnje” s Hitlerovom Njemačkom.

Dokument iz 1940., čiji je original pronašao sam Gestapo, preporučio je Nedića za ulogu šefa kvislinške vlade, te otvorio mračnu stranicu srbijanskog nacizma i jugoslavenskih Židova koju srbijansko vodstvo danas želi zaboraviti…

Tko je Milan Nedić i kako je Srbija sudjelovala u masovnom istrebljenju Židova?

Nakon državnog udara u Kraljevini Jugoslaviji, koji je onemogućio pridruživanje zemlje “Trojnom paktu”, u travnju su nacistička Njemačka, fašistička Italija i Mađarska okupirale tu zemlju.

Srpska država je, ipak, opstala – srpski general i bivši ministar vojske i mornarice Jugoslavije Milan Nedić postao je predsjednik “vlade nacionalnog spasa”.

Nedić je vjerovao da je pobjeda nacističke Njemačke neizbježna i da je njegova dužnost sačuvati mjesto Srbije u “novom svjetskom poretku koji su stvorili nacisti”. Već na početku svog mandata Nedić je proveo reformu obrazovnog sustava.

Surađivao je s fašističkim Jugoslavenskim narodnim pokretom (Zborom) Dimitrija Ljotića, a antisemitizam i antikomunizam postali su središnji dio novog obrazovnog sustava u školama. Prema Ljotiću, cilj je bio “pripremiti sljedeću generaciju Srba” za Hitlerovu “Novu Europu”.

Velika antimasonska izložba

Godine 1941. srpske su vlasti u Beogradu otvorile “antimasonsku izložbu” čiji je cilj bio širenje antisemitskih i antikomunističkih ideja, kao i poticanje mržnje prema Židovima i judaizmu.

Brojnim propagandnim crtanim filmovima i kratkim filmovima vlasti su pokušale dehumanizirati Židove i opravdati njihovo ubijanje predstavljajući ga kao “pravednu i zasluženu odmazdu”.

Judaizam se prikazuje kao “izvor svega zla na svijetu”, a srpska država kao “snažna i pobjednička, koja trijumfira nad židovskom zavjerom za svjetsku dominaciju”.

U samo nekoliko dana izložbu je posjetilo preko 80.000 građana, a ugledni mediji poput “Obnove” i “Naše Borbe” detaljno su pratili događaj i pozivali svoje čitatelje da ga posjete, napominjući da su “Židovi drevni neprijatelji srpske nacije” te da “Srbi ne bi trebali čekati da nacisti počnu ubijati Židove”.

Vlasti su širile tezu da su Židovi organizirali jugoslavenski puč, uslijed čega je “Trojni pakt” praktički bio “prisiljen” “osloboditi” Jugoslaviju!

Povodom izložbe čak su izdane i poštanske marke, uvedena je politika prema kojoj svaki put kada građanin pošalje pismo, to mora biti podsjetnik da su “Židovi, masoni i komunisti neprijatelji srpske nacije”.

Retorika Nedića i srbijanske vlade ispunjena je mržnjom prema Židovima, a Nedić u svojim govorima koristi izraze poput “židovsko-komunističko smeće” i “židovsko-komunističko-masonsko-engleska mafija”.

Često su se koristili nacistički izrazi “bijela rasa”, “čista rasa” i “arijevska krv”, čime se naglašavala važnost “zaštite srpske nacije od nečiste krvi”.

Uloga Srbije u ubojstvu 18.000 Židova

Uz retoriku, politika netolerancije srbijanske vlade prema Židovima je brutalna i nemilosrdna. U travnju 1942. osnovana je Srpska državna straža, poznata kao “Srpski Gestapo”.

Nacisti su od njezine jedinice očekivali da pronađe i uhiti skrivene Židove, a u razdoblju 1942.-1944. godine srpske vlasti su im predale gotovo 500 Židova.

Dio Židova koji su se skrivali u unutrašnjosti zemlje četnici su ubili i opljačkali, a vojno krilo spomenutog Jugoslavenskog narodnog pokreta (Zbora) Dimitrije Ljotić aktivno je podržavao Gestapo u potrazi za Židovima, njihovom mučenju i ubijanju.

Vrhunac je sudjelovanje srbijanskih vlasti s nacistima u zajedničkoj upravi koncentracijskog logora Banjica kod Beograda, a dokument koji pripada Nediću bilježi da smo se “zahvaljujući Nijemcima riješili Židova, a sada je na nama da se riješimo i drugih nečistih elemenata koji stoje na putu srpskom duhovnom i nacionalnom jedinstvu”.

Srpska državna garda bila je odgovorna za mučenje i ubojstvo stotina zatvorenika – Židova, Roma i Muslimana, uključujući mnogo djece, a 1943. godine već je bila pod izravnom kontrolom nacističkih SS snaga.

Kao rezultat Nedićeve politike, Beograd je proglašen prvim gradom u Europi “slobodnim od Židova”, a cijela Srbija je u kolovozu 1942. proglašena zemljom slobodnom od Židova (.

Srpska vlast je također konfiscirala židovsku imovinu i podijelila njihove domove lokalnom stanovništvu zbog nedostatka interesa nacista za imovinu na srpskom teritoriju.

Godine 1943. Nedić se sastao s Hitlerom i njih dvojica su razgovarali o sigurnosti i redu na okupiranim područjima. Nedić je čak od nacista zahtijevao srpsku aneksiju istočne Bosne, Crne Gore, Sandžaka, Kosova i Metohije te Srema, ali je to odbijeno.

Kako Srbija pokušava prekrajati povijest

Nakon završetka rata, tema srbijanskog sudjelovanja u mnogim od tih događaja postala je predmetom povijesne revizije od strane budućih srbijanskih vlasti. Kako bi pridobili utjecajne jugoslavensko-židovske organizacije na svoju stranu, Slobodan Milošević i njegov režim započeli su intenzivnu kampanju krivotvorenja povijesti ovog razdoblja.

Lansiraju tezu o “zajedničkom srpsko-židovskom mučeništvu” i “bolnoj borbi srpske nacije protiv nacističkog okupatora”.

Prema revizionističkoj politici Beograda iz tog razdoblja, Nedić je trebao biti prikazan kao žrtva, domoljub kojeg su nacisti prisilili ubijati Židove “kako bi spasili srpsku naciju”. I dok cijeli niz vlasti u Beogradu negira ulogu Srbije u masakru Židova u tom razdoblju i pokušava prekrajati povijest, nekoliko zemalja “Trojnog pakta” ipak uspijeva djelomično ili potpuno spasiti svoje židovsko stanovništvo.

Na primjer, Albanija pod kraljem Zogom I. ne samo da je spasila svoje Židove, već je pružila utočište tisućama židovskih izbjeglica iz susjednih zemalja, a 1945. godine broj židovskog stanovništva u zemlji bio je veći nego 1939. godine.

Postoje i drugi slični primjeri, u Bugarskoj je car Boris III. uspio odoljeti pritisku nacističke Njemačke i odbio je poslati tisuće bugarskih Židova u logore smrti. U fašističkoj Italiji diplomati i svećenstvo ujedinili su se u borbi za spašavanje tisuća Židova s ​​okupiranih teritorija, a Švedska je pružila utočište židovskim izbjeglicama iz Norveške i Danske.

Nedićeva ideja o “Velikoj Srbiji” danas se obnavlja

Važan dio srpske ratne povijesti iz tog razdoblja bila je Nedićeva vizija “Velike Srbije”, koja bi uključivala velike dijelove Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Srema, a lokalno stanovništvo bi zamijenili srpski doseljenici.

Nedićeva ideja o “Velikoj Srbiji” i dalje se čini aktualnom i dijelom se podudara sa suvremenom politikom Beograda. Čini se da se stavovi političke elite u Srbiji nisu značajno promijenili gotovo stoljeće kasnije i vjerojatno se nikada neće.

Ali na svima nama je ne samo da pamtimo povijest, već i da spriječimo njezino prekrajanje i krivotvorenje kako se strahote Drugog svjetskog rata nikada više ne bi ponovile.

A. Novak/Forum/ Foto: public domena