Rapalski ugovor 1920. – dan kad je Beograd Istru, Rijeku i Zadar predao Italiji

Rapalski ugovor je sporazum koji su u Rapallu, gradiću blizu Genove, 12. studenog. 1920. potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, nakon pregovora koji su trajali četiri dana.

Njime su bile određene međusobne granice tih država, bilo je dogovoreno stvaranje neovisne Slobodne Države Rijeke te zajedničko nastupanje protiv svih pokušaja restauracije dinastije Habsburgovaca.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919–20.

Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane premijer Giovanni Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi

Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom.

Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Pregovori su vođeni samo četiri dana, a nakon potpisivanja, dr. Ante Trumbić, tada ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS, podnosi ostavku, razočaran odnosima Beograda prema hrvatskim interesima. Ugovor je izazvao veliko nezadovoljstvo u novoj državi radi čega nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je ozakonjen bez rasprave.

Hrvatska, odnosno Kraljevina SHS, praktički je ostala bez kontakta s otvorenim morem.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost.

Svemu je prethodio Londonski ugovor iz 1915. sklopljen u tajnosti između članica Antante i Italije, kojoj je za uključenje u rat na strani Antante, između ostalog, obećan i znatan dio istočne jadranske obale.

Činjenica da je talijansko sudjelovanje u ratu bilo ispod očekivane razine, posebno jer nisu zaposjeli područja koja su zahtijevali tijekom samoga rata, također je utjecalo na nemogućnost potpune realizacije Londonskog ugovora.
Međutim, nakon završetka rata, tal. vojska je okupirala Istru, Rijeku, Cres, Lošinj, Lastovo i Zadar, dovodeći pregovarače pred gotov čin i mogućnost novog rata.

Bio je to ultimatum Kraljevini SHS koja će Rapalskim ugovorom Italiji priznati okupirana područja.

Frano  Supilo je tijekom emigracije u Petrogradu saznao za sadržaj ugovora još 1915. nakon čega obavještava Jugoslavenski odbor koji nastoji spriječiti njegovu realizaciju, u čemu je pomogao i žestoki otpor Hrvata i Slovenaca

Ugovor je službeno objavljen nakon Oktobarske revolucije 1917. izazivajući protivljenje i američkog predsjednika W. Wilsona, koji negira Londonski sporazum iz 1915. i zastupa ideju samoopredjeljenju naroda Austro Ugarske. Nakon  toga su i potpisnice ugovora smanjile obećanja Italiji.

Zbog općega nezadovoljstva u Hrvatskoj i Sloveniji Rapalski ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini u Beogradu već je 26. VI. 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom.

Rijeka je Italiji službeno pripala 1924, kad je potpisan Rimski sporazum

. Potpisali su ga Nikola Pašić i Momčilo Ninčić, predstavnici vlade Kraljevine SHS, s Benitom Mussolinijem, tada predsjednikom talijanske vlade. Sporazumom o Rijeci ukinuta je Slobodna Država Rijeka i priznat puni suverenitet Kraljevine Italije nad Rijekom i njezinom lukom,

Za takvo je rješenje Trumbić okrivio potpisnike sporazuma Nikolu Pašića i Momčila Ninčića, držeći da su njime dominantni srpski političari u vladi Kraljevine SHS izašli u susret talijanskoj ekspanziji na Jadranu.

M. M./foto: arhivske fotografije