Ruglo mjeseca! Fabijanić najljepše stadione svijeta naziva ‘krafnama”, a brani nakazu iz Maksimira

Ogromna većina javnosti protivi se izabranom arhitektonskom rješenju za novi maksimirski stadion. Od navijača do arhitekata, od stručnjaka do običnih ljudi — svi vide isto: projekt izgleda kao moderno ruglo koje podsjeća na staro ruglo. A staro ruglo, podsjetimo, međunarodno je proglašeno najružnijim stadionom na svijetu.

I dok se zemlja smije renderima, stručnjaci upozoravaju da je projekt tehnički neizvediv, a Zvonimir Boban poručuje da “nije spreman popustiti pritiscima javnosti”.

Čovječe, radi se o javnom novcu. Ako većina građana jasno kaže da ne želi da se stotine milijuna eura potroše na rješenje koje smatraju promašajem, onda tu sve rasprave prestaju. To je temelj demokracije: javni projekt mora imati javnu podršku.

Ali ne, žiri je odlučio da javnost nije faktor.

Fabijanić: “Zamjena pobjedničkog rada ne dolazi u obzir”

Na mogućnost poništenja natječaja i novog postupka, član žirija Nenad Fabijanić samo se nasmijao.

“To dojavljuju anonimni kritičari i dokoličari koji nemaju što raditi nego podmetati klipove. Odabran je rad koji ima najviše dobrih stvari.” Drugim riječima: javnost je dokoličarska rulja, a žiri je jedini koji zna što je dobro.

Fabijanić zatim objašnjava da se projekt može srušiti samo ako se dogodi “tragedija”, ako autori odustanu, ako financije puknu ili ako se dogodi neki drugi kaos. Ali ne zato što ga ljudi ne žele.

“To da se pod utjecajem javnosti mijenja odluka o radovima — to ne dolazi u obzir.”

Dakle, javnost plaća, javnost gleda, javnost koristi, ali javnost ne odlučuje. Dok se cijela zemlja smije, žiri hvali rješenje koje podsjeća na najružniji stadion svijeta

Žiri hvali najružniji stadion svijeta

Dok se cijela zemlja smije novom Maksimiru, a stručnjaci upozoravaju da je projekt tehnički neizvediv, Fabijanić nastavlja braniti pobjedničko rješenje — i to žestoko. Umjesto da odgovori na kritike, najljepše svjetske stadione nazvao je “krafnama i palačinkama”, poručivši da takva arhitektura “nije potrebna”.

Njegova izjava dolazi u trenutku kada je sadašnji Maksimir proglašen najružnijim stadionom na svijetu. Novi projekt, umjesto da prekine tu reputaciju, vizualno podsjeća upravo na staro ruglo — samo u modernijoj, ali jednako nespretnoj verziji.

Umjesto arhitektonskog iskoraka, žiri je izabrao rješenje koje mnogi nazivaju “kartonskom kutijom”, “industrijskom halom” i “sklopivim skladištem”. Dok se javnost pita kako je takav projekt uopće mogao pobijediti, Fabijanić poručuje da zamjena “ne dolazi u obzir”.

Njegova obrana projekta zvuči još neobičnije kada se usporedi s globalnim trendovima. Najljepši stadioni današnjice — od Tottenhama i Bayerna do LA SoFi Stadiuma — postali su simboli gradova, arhitektonske ikone i tehnološki standard. No Fabijanić ih odbacuje kao “krafne i palačinke”, dok istodobno hvali rješenje koje podsjeća na objekt koji je po sramoti ušao u svjetske liste.

U konačnici, ispada da se jedno staro ruglo želi zamijeniti novim, modernim ruglom, bez razumijevanja što stadion 21. stoljeća treba biti.

Umjesto da objasni zašto su otvorene tribine, odnos prema šumi i hommage Turini bolji od kompaktnije nogometne arene, Nenad Fabijanić je odlučio — vrijeđati.

 

“Argumente protiv prvog rada ili sugestije za njega također bih rado čuo. Ali ovi diletanti koji procjenjuju da se njima to ne sviđa…”

Taj ton nije samo arogantan, nego i pogrešan. Jer kad se radi o projektu od 20 milijuna eura, javnost ima pravo pitati, sumnjati, pa i ne slagati se. A žiri koji se “neće dati pokolebati” zvuči kao zatvoreni krug samodopadnih autoriteta koji ne priznaju da stadion nije galerija.

Sukob interesa? 

Fabijanić je bio član žirija za novi Maksimir, a njegov sin Juraj je službeni predstavnik Dinama u Skupštini ZNS-a. To nije automatski dokaz nepotizma, ali to pitanje koje traži odgovor  – je li ta povezanost prijavljena prije rada žirija? Je li procijenjen mogući sukob interesa?

Jer kad se odlučuje o projektu koji će definirati Zagreb na desetljeća, ne smije biti ni sjene sumnje. A sada je ima i to ne zbog “diletanata”, nego zbog samog Fabijanića.

Fabijanić je inače autor Spomenika domovini, postavljenog između Gradskog poglavarstva i Lisinskog u Zagrebu. Koštao je 4,5 milijuna eura, obnavlja se svako malo, a većina Zagrepčana misli da treba ukloniti. Jer ga nitko ne  doživljava kao spomenik nego kao hrpu materijala koji je ispao sakupljačima sekundarnog otpada.

Za koga se radi stadion? 

Dok se navijači pitaju hoće li novi Maksimir napokon biti stadion dostojan Dinama, dio arhitektonske scene ponaša se kao da se projekt radi isključivo za njih — kao poligon za ego, teorijske rasprave i “autorske geste”. Rezultat? Rješenje koje podsjeća na staro ruglo, samo presvučeno modernim pločama i renderima.

Navijači traže atmosferu, funkcionalnost, akustiku, identitet. Arhitekti koji brane projekt govore o “konceptu”, “poetici”, “odvažnosti”, a najljepše svjetske stadione nazivaju “krafnama i palačinkama”.

Javnost se smije, struka se dijeli, a žiri tvrdi da zamjena pobjedničkog rada “ne dolazi u obzir”.

Pa se nameće jednostavno pitanje: Radi li se stadion za ljude koji će u njemu živjeti nogomet ili za one koji ga žele ucrtati u vlastiti CV?

Jer ako se jedno staro ruglo zamjenjuje novim modernim ruglom, onda je jasno tko je dobio, a tko je opet ostao bez stadiona.

Zaključak je jednostavan: Ako cijela nacija kaže da ne želi ovaj stadion, a žiri kaže da ga dobivamo  onda problem nije u naciji.