Po iskazima svjedoka i istraživanjima, na području Sesveta postoji pet stratišta, a najveće je Logor Badel iz 1945. godine s procjenom od 6. 000 do 7.000 žrtava partizanskih zločina.
Svakog dana svjedočimo otkrivanju sve većeg broja jama i jezivim prizorima iskapanja posmrtnih ostataka žrtava komunističkih zločina koji su slijedili tijekom i nakon ulaska partizana u Zagreb. Poznata je činjenica kako je cijelo područje Zagreba jedna velika grobnica nevinih žrtava iz tog razdoblja. Trenutačno je u fokusu Dubrava no saznali smo da se iskapanje već duže vrijeme očekuje i u Sesvetama.
Josip Milić s portala Braniteljski.info je razgovarao sa Silvijom Lažetom koja je davno inicirala pokretanje iskapanja na tom području te napokon dočekala, zajedno sa svojim sumještanima dan kada će – kako i sama kaže – i sesvetske žrtve dočekati svoje “oslobođenje”, ovog puta oslobođenje istinom koju im dugujemo.
Kada ste se prvi put susreli s temom poslijeratnih stratišta u Sesvetama?
O žrtvama na području Sesveta sam čula tek u vrijeme Domovinskog rata kada se o žrtvama počelo pričati malo glasnije i izvan obiteljskog okruženja i to samo o postojanju logora i o mogućim žrtvama. Kasnije kada sam postala tajnik HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG DRUŠTVA (dalje u tekstu: Udruga), prilikom jednog povratka s Konferencije iz Varaždina s Udrugom, upitala sam predsjednika Antu Belju o konkretnim događanjima u Sesvetama.
Prolazeći kroz to područje pokazao mi je područja guste zelene šume i izjavio nešto što je meni prerezalo dušu: „I ova je šuma puna leševa.“ Tada mi je rekao i kako postoji i pisano svjedočanstvo preživjelog zarobljenika logora „Badel“ koje je on predao još 2000-ih u Državni odvjetništvo RH, ali da se od tadašnjeg dana ništa nije pomaklo. Zatražila sam dokumente koje mi je pripremio i predao i eto, od tada su mi te duše posebno u srcu.
Što ste konkretno poduzeli?
Materijale koje sam dobila nisam davala svakome. I danas postoje pojedinci u raznim organizacijama koji opstruiraju rad, prijete na razne načine. Dovoljno govori činjenica da sve ove godine pa i do danas ima ljudi koji se plaše išta reći a kamoli učiniti. S druge strane, zagrebačka vlast se na svim razinama više brine o biciklističkim stazama nego o činjenici da im istovremeno, ne duboko ispod njih leže kosti sugrađana. Meni je to jezivo.
Uglavnom, nisam odustajala sve te godine, što kroz HDZ, što kroz razne udruge, no tek je s dolaskom jednog hrvatskog branitelja na čelo Ministarstva hrvatskih branitelja a drugog dolaskom iz Sesveta u Hrvatski Sabor moj trud pao na plodno tlo.
Naime, kako osobno poznajem gospodina Antu Deura, upoznala sam ga detaljnije s tematikom, a on mi je, bez imalo oklijevanja, odmah zatražio dokumente i uputio s cijelom dokumentacijom nadležnom Uredu Ministarstva hrvatskih branitelja koji je pak bez imalo otezanja, na koje smo do sad navikli, preuzeo sve materijale. Objašnjena mi je procedura provjere i drugih koraka koje slijede, istaknuta primarnost žrtava iz Domovinskog rata ali i iskazana ozbiljna namjera istraživanja ovih konkretnih lokacija.
Iskreno, znajući koliko ima naših ljudi po jamama stradalih od srpske agresije u Domovinskom ratu, nisam se puno nadala nekim brzim pomacima. No, nakon nepunih godinu dana nazvali su me i obavijestili da kreću konkretni izvidi na lokaciji.
Danas su oni obavljeni, a iskapanje je najavljeno do ljeta. Ovim putem moram zahvaliti Anti Deuru na osobnom angažmanu koje bez imalo zadrške daje na razne načine cijelo ovo vrijeme. A mislim da znamo da to nije uvijek bilo baš popularno.
U nekoliko navrata je i sam slao požurnice i trudio se da naše Sesvete dođu što prije na red iako je kao dragovoljac Domovinskog rata koji je preživio proboj iz Vukovara zasigurno imao i druge prioritete. I evo, u ovom zadnjem pokušaju, nismo dugo čekali. Mislim da će vrijeme tek pokazati kako ministar Tomo Medved i njegova Uprava za zatočene i nestale rade nevjerojatan posao. Na neki način dosadašnji grijeh propusta sada imamo priliku ispraviti. Hvala im na tome.
Što Vas je osobno motiviralo da se godinama bavite istraživanjem komunističkih zločina i sudbine žrtava?
Ne bih to nazvala istraživanjem, nisam povjesničar – više je zanimanje i „svjedočenje“. Što se motivacije tiče, možda to mogu sažeti u par riječi a to su nepravda, istina i nemir.
Kako to mislite?
Nekako sam od malih nogu imala urođen pojačani senzibilitet za, nazovimo to jednostavnije, nepravdu. Na nju sam često burno reagirala a još češće zbog toga stradavala. Tako je bilo i sa komunističkim zločinima i sudbinom žrtava o kojima sam znala potajice čuti u krugu obitelji. I kao mladoj djevojčici nije mi bilo jasno kako je moguće ubiti tolike ljude, djecu, trudnice, u krilu noći, a onda zakopati sve pa i svoju savjest i nestati, ne odgovarati. I kako ih, na to sve, nitko nema potrebu otkopati, vrištati o toj sudbini ljudi o tim dušama u utrobi zemlje? Pitala sam se za što točno moraš biti kriv da to doživiš? Mene je to proganjalo i naprosto sam svojim djelima samo gasila nemir i kopala.
Kako sam rasla, nemir nije nestajao i nisam odustajala s pitanjima. Tako mi je otac odlučio priznati i da mu je ujac živ bačen u jamu i zakopan (zabetoniran), a stric strijeljan, zakopan, otkopan i ponovno „strijeljan“. Naime, nakon što je strijeljan, mještani su ga zakopali. Kasnije su nalogodavci tražili dokaze da je mrtav. Nisu mu mogli naći grob. Ubili su i obitelj koja nije htjela otkriti grob. Na kraju su nekako ipak do groba došli, iskopali ga i dobili neku demonsku želju ponovno pucati u lešinu tatinog strica.
Mi smo imali sreću naći te kosti i to, zamislite ironije, u vrijeme dok je Hrvatska ponovno krvarila, od te iste petokrake.
Tu dolazimo do neke druge faze motiva, a onda i treće. Isti potpis imamo i danas dok iskapamo jame nakon Domovinskog rata. Pokušali smo i s pomirbom. Obilo se o glavu. I to boli. No valjda je napokon jasno kako nema pomirbe bez zdravih temelja. Prvi korak je priznanje, pa iskazano kajanje pa traženje i želja, potreba za oprostom. Kao i kad idete na ispovijed.
Inače, zbog tih svojih aktivnosti imala sam dosta problema i u privatnom životu. Jedno vrijeme sam čak i ja odustala jer sam vidjela da to nikog ne zanima i da me ljudi izbjegavaju, ne razumiju. No. nemir je bio nepodnošljiv i nastavila sam govoriti, pisati, tražiti, organizirati tribine, ušla u politiku. Ako smo kršćani, znamo da je i ne činjenje grijeh, a o svemu i svima će na kraju suditi Bog.
Koja su najpoznatija poslijeratna stratišta na području Sesveta?
Prema informacijama koje su bile dostupne na materijalu i na jednoj karti izrađenoj još za vrijeme održavanja „Kruga za trg“ 2017. godine (koliko se sjećam temeljeno na prijedlogu Izvješća o radu Komisije Hrvatskog sabora iz 1999, i drugih tamo navedenih dokumenata), radi se o pet lokacija. Jedna je na Markovom polju odnosno pored Markovog polja koja datira čak od 24. ili 25. 01. 1947. s 2 žrtve, dok su četiri poznatije i veće lokacije:
Što se prema dostupnim svjedočanstvima i dokumentima događalo na tim lokacijama nakon 1945. godine?
Znam da mi je gosp. Beljo pričao kako su ljudi odbijali konkretno svjedočiti nakon prvotno iznesenih informacija. Ja osobno znam za svega 2, 3 svjedočanstva od kojih za samo jedno mogu detaljnije reći jer se radi o dijelu materijala koje je prvo predao gospodin Beljo, a onda ponovno ja, a u kojem se nalazi službeni iskaz preživjelog logoraša, pukovnika Krune Vučićevića, Ivanovog, rođenog u Slunju 1919. godine. Iskaz je tipkan na pisaćem stroju na četiri lista.
Detaljno se opisuju postupanja partizana prema zarobljenicima, točnije postupanje 31. srpske divizije koja ih je preuzela na povratku iz Celja, kod Kloštar Ivanića. Pukovnik svjedoči o leševima na koje nailaze i po putu ali i o onima u logoru Badel u kojem se kaže nalazilo oko 6000 – 7000 osoba. Iz logora je otišlo živih njih oko 280-300. Ostali su svake noći odvoženi kamionima. Ubojice su se pak vraćali obilno zakrvavljeni. On točno opisuje lokacije s kojih je dolazio zvuk strijeljanja, a kasnije u slobodi opisuje i pronalazak istih.
Ako bi čitatelji bili zainteresirani, mogu vam predati cijelo svjedočenje. Ovako je predugo i nezahvalno za prepričavanje.
Kada se sve priče zbroje, evidentno je da se u Badelu i okolici radilo o smišljenim masovnim likvidacijama, ali i o sporadičnim ubojstvima pretpostavljam pri ulasku partizana u Zagreb. Naime, dokumenti govore o tome da se zloglasni partizanski 10. korpus – toliko razvikan – nalazio tih dana na području Varaždina i bio im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena, Sesveta i Dubrave. Sami navode kako su jednu noć morali prenoćiti u Sesvetama na otvorenom, a drugu na tadašnjem Spartinom stadionu jer su sve prostore u gradu zauzele srpske jedinice. Možemo sami zaključiti što se događalo. Iskaz završava rečenicom: “Gornji iskaz pripravan sam u svako doba potvrditi zakletvom.”
Jesu li žrtve uglavnom bili vojnici, civili ili među njima ima i žena, djece i starijih osoba?
Prema Izvješću o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava 1992-1999 postojala je klasifikacija žrtava. Koliko se sjećam, žrtve se u tablicama dijele na “pripadnike oružanih snaga” i “civile”. Za Sesvete je specifično da je velik broj žrtava u stupcu “zanimanje” označen kao “zemljoradnik” ili “domaćica”, što su ključni dokazi o civilnom statusu. Često se ponavlja fraza: “Likvidirani od strane jedinica OZN-e, neposredno nakon završetka ratnih operacija u svibnju i lipnju 1945.”
U izvješću stoji napomena da je za lokacije u Sesvetama (poput Selčinske šume) utvrđen identitet za samo manji broj osoba, dok se ostali vode kao “N.N. žrtve“.
Gliboki Jarek opisan je kao “Grupno stratište i grobište“. Piše da su žrtve dovođene iz zatvora u Sesvetama i likvidirane bez suđenja. Opisano je kako se radi većinom o vojnicima, ali se navode i “skupine civila iz okolnih sela”.
Navedeno je i kako Selčinska šuma sadrži nekoliko masovnih grobnica. Žrtve su lokalni mještani i izbjeglice zatečeni u zbjegu – ” ..dominantno civili i lokalni mještani..“
Čak se navodi i Vugrovec / Dobrodol s opisom “Pojedinačna i grupna grobišta u šumskim predjelima”.
Koliko je tema stratišta u Sesvetama do danas istražena, a koliko još uvijek prešućena?
Ja bih rekla, kao i sva druga stratišta, potpuno neistraženo i nisam sigurna da je samo prešućeno. Postojale su informacije da se u nekoliko navrata nastojalo izgraditi razne građevine – „centre“ na tim lokacijama, pogađate u koju svrhu. Uvijek isti potpis.
Koliku su ulogu u otkrivanju tih lokacija imali svjedoci i obitelji žrtava?
Svjedoci uvijek imaju ključnu ulogu, a tko je bolje motiviran za svjedočenje nego član obitelji. On često od tuge više nema ni strah. Nažalost, svjedočenje jest ključno za otkrivanje lokacije, no bez daljnjih aktivnosti – iskapanja i identifikacije – sve ostaje na priči i odlazi u zaborav, često i ismijavanje. Zamislite se samo na tren u ulozi oca koji to doživi.
Mnogi bi se začudili kad bi znali koliko i danas državotvorno orijentiranih pojedinaca ne vjeruje u taj krvoločan pohod partizana nad svojim narodom i ljudima.
Zašto je tema komunističkih zločina i danas često ideološki osjetljiva?
Mišljenja sam da tu ima više tzv. razina i uzroka no ključna je ona u kojoj nedostaje konsenzus oko najvažnijih pitanja povijesne i bolne istine i to i danas, u vrijeme kada izvire sve više dokaza o toj istini koja se želi zatrti. A konsenzusa nema jer se zbog ideologije istina, ali i obični dijalog, nažalost u najmanju ruku, izbjegavaju ne shvaćajući da tako u konačnici sigurno kompromitirate i sebe i ideologiju i cilj, koji god oni bili.
S druge strane često mi se čini da konsenzus nije ni cilj jer ta tema, još uvijek otvorena rana, uvijek uspješno odvrati pozornost javnosti od nekih aktualnih političkih požara i to je najbolji alat koji po potrebi, na žalost, nekima dobro dođe.
Bez ideologije nema identiteta ni pojedinca, ni društva i ona je zaista nužna. No, kao i sve drugo i ona u svom ekstremu i u svojoj zlouporabi ubija svoju djecu.
Je li hrvatsko društvo spremno otvoreno razgovarati o poratnim likvidacijama bez političkih podjela?
Do sada nije bilo spremno iz jednostavnog razloga jer jedna strana u potpunosti negira svoj demonski okvir ideologije, dok su druga strana i njeni zločini odavno otkriveni, prokazani i osuđeni. Jedna strana ima spomenike junacima bez kostiju, a druga uz kosti nema ni imena ni groba. Jedna ne smije uzvikivati „Za dom spremni“ a druga može u sred Sabora „Smrt fašizmu sloboda narodu“.
Kad imate jednu stranu koja stalno ispašta, hoda pognute glave zbog zločina, a druga zbog još većih zločina ne bude ni prokazana ne možete očekivati razgovor, barem ne neki ozbiljan i konstruktivan. Rješenje je u miru, a mir dolazi iz istine, pravde i katarze. Jedna strana ju je prošla, a druga odbija. Rane su velike i svježe jer se stalno otvaraju.
Mi tako danas vidimo kako lijevi spektar političke i društvene scene kategorički odbija bilo kakav, a kamoli onaj na znanosti utemeljen dijalog koji ne odgovara istini napisanoj od strane ruke jugoslavensko komunističkog krvnika (i njihovih povjesničara) te kad nije po njihovom odmah svog sugovornika, protivno svakom zdravom argumentu ili činjeničnom stanju, naziva fašistom.
To je čisti dokaz da oni više ne raspolažu činjenicama nego se vode isključivo i samo ideologijom u svrhu očuvanja te iste ideologije i to one demonske – ne postojim dok te istovremeno proždirem! U ostalom, takav je antifašizam bio od početka. Ako nisi s nama, protiv nas si i tu se zna što slijedi.
I blaženi A. Stepinac je rekao: “Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti.” Gospodinu Bogu se ne žuri, ali On nikada ne zakasni.”
Ipak zbog ljubavi prema Domovini, ja se nadam da će netko i s te lijeve strane napokon shvatiti kako svojim nastupima već kompromitiraju i svoj opstanak, ali i opstanak društva jer svakom društvu, osim Boga i istine u Njemu, u što oni uglavnom ne vjeruju, treba zdravo lijevo i zdravo desno krilo. Nadam se da ovim iskapanjima idemo prema tome jer kosti se ne mogu ignorirati. U nekom trenutku se mora roditi onaj koji će morati priznati tko su bili partizani. U suprotnom, ostat ćemo kao društvo jedna vrlo nezrela zajednica, nezrelo društvo koje nema neku budućnost.
Koliko je važno da mlađe generacije znaju što se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata?
Iznimno i neopisivo važno. Ovdje ću biti kratka. Osim duhovne dimenzije koja je vrlo bitna, kako za pojedinca tako i za društvo, ona povijesna dimenzija nosi pouku koju smo već jednom propustili usvojiti i koja nas je jednom već koštala. Krvnički ubijeni zakopani u utrobi majke zemlje, ostavljeni i izdani, zaboravljeni pripadnici našeg naroda, a zločini i zločinci ne prokazani, ne osuđeni, a onda i ponovljeni. Vjerojatno tu ima neka pouka za mlade i razlog zašto to moraju znati.
Može li suočavanje s prošlošću pomoći nacionalnom pomirenju?
Duboko vjerujem da suočavanje s prošlošću JEDINO može dovesti do nacionalnog pomirenja. Isto je i u obiteljskim, prijateljskim, ljubavnim odnosima. Zna se kako se dolazi do zdravog temelja u međuljudskim odnosima.
Smatram da mi kao narod, a onda i država – naša Domovina – na koju se često kunemo, nećemo moći ići (blagoslovljeno) dalje dok se pravda ne zadovolji barem u pogledu gole istine – otkapanja naših ljudi, identifikacije i imenovanja zločina i zločinaca. Jer pazite, nisu oni samo ubili.
Oni su to „hrabro“ zatajili i zakopali dok sada i dalje niječu, krivotvore povijest i druge optužuju za svoje zlo. Kako ćemo na tome graditi išta? Ponavljam, kosti se ne mogu zanemariti. Hajdemo se suočiti i ozdraviti Domovinu, našu majku i dijete.
Josip Milić/Foto: YT
Dolazak novog apostolskog nuncija u Hrvatsku, nadbiskupa Leopolda Girellija, na Pantovčak trebao je biti uobičajeni…
"Iako su vi suci Ustavnog suda RH u sukobu interesa - kada je u pitanju…
Izraelska televizija KAN ispričala se grupi Lelek, hrvatskim predstavnicama na Eurosongu, nakon što je na…
Komentiraj