Sjećanje preživjelog s Jazovke: Marko Belinić čitao nam je presude

Komemoracija povodom posljednjeg ispraćaja i pokopa 814 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz jame Jazovka, bit će održani na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima nacizma, fašizma i komunizma, u subotu, 23. kolovoza, u Sošicama kod jame Jazovke.

Misu će predvoditi zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša, a komemorativni program uključuje misu zadušnicu kod jame, procesiju od jame do grobnice te spomen-obilježja. Zatim će uslijediti sprovodni obredi te blagoslov spomen-obilježja, blagoslov ljesova i molitva.

Mijo Samac jedan je od rijetkih partizanskih zarobljenika koji se živ vratio s Jazovke. U nastavku donosimo njegovo svjedočanstva objavljeno u knjizi dr. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“.

Mijo Samac rođen je 23. rujna 1920. u Slavetiću, naselju ispod Žumberačkoga gorja. Roditelji su mu bili Franjo i Mara r. Bravar. Pozvan kao ročnik u hrvatsko domobranstvo, na odsluženje vojnog roka otišao je 15. ožujka 1942. u Karlovac. U mirnodopsko doba vojni rok trajao je dvije godine. Mijo je pozvan za vrijeme rata, pa je bilo neodređeno trajanje njegove vojne dužnosti.

Do prosinca 1942. njegova je bojna bila smještena uglavnom u Karlovcu i nisu izlazili izvan grada u nikakve ratne operacije. Međutim, pred Božić 1942. godine njegova satnija morala je na ratni položaj na Žumberak. Uputili su se prema Krašiću. U Krašiću je već bila jedna vojnička posada koja je čuvala mjesto, uglavnom stariji ljudi. Bilo je među njima domobrana, rezervista, oružnika i mobiliziranih ljudi kao ustaše (trideseta bojna). Njih je bilo oko 300. Osjećali su se ugroženima, jer je u Žumberku bilo nekoliko tisuća partizana. Mijina satnija bila im je određena kao pripomoć.

Mijo je opisao napad na Krašić u siječnju 1943. godine. Napale su ih 13. proleterska i 4. kordunaška brigada partizana, njih oko 3000. Krašić im je smetao jer nisu imali slobodan protok od Žumberka do pruge i Banovine.

Branitelji su cijelu noć i drugi dan pružali otpor, unatoč hladnoći, snijegu i nedostatku streljiva. Borbe su bile strašne, a partizani su imali namjeru potpuno ih likvidirati. Dio obrane pao je na položajima oko groblja, crkvice sv. Ivana i kapelice Svete obitelji. Zapovjednik Šega s dva zastavnika i dva starija vodnika odlučio je da se ne predaju i aktivirao bombe, poginuvši na mjestu.

Preostali Mijini suborci, njih 12 ili 13, predali su se partizanima koji su ih opkolili i zapovjedili im da odlože oružje. Dramatične sate i dane pune  zločina Mijo je ovako opisao:

“Bili smo samo vojska, redovita hrvatska vojska, nikakvi plaćenici, kriminalci ili narodni neprijatelji. Partizani, većinom srpske nacionalnosti s Korduna, odlučili su ih odvesti u Sošice, gdje će im ‘narodni sud’ presuditi.

Bili smo dobro odjeveni. Na sebi smo imali kabanice i dobru obuću. Ne zadugo. Ubrzo je slijedila naredba – skinuti kabanice i dio odjeće. Jedan ih od naših zapita, kako ćemo dalje bez odjeće i obuće? Jedan mu partizan odvrati: ‘Vama više ništa ne treba. Vi idete u jednu jamu. Tamo ćete imati komfor. Neće vam biti ni zima ni vruće.’

Nikad prije nisam čuo za tu jamu niti je ikada itko o njoj preda mnom govorio. Bili smo izmoreni i izmrcvareni. Dvije noći nismo oka sklopili. Izdržali smo, jer smo bili mladi. U najboljim godinama, od 20 do 22. Povezali su nas debelom žicom dvojicu po dvojicu. Još smo imali obuću na nogama. Bila je nedjelja. Narod je polazio na misno slavlje. Naši su nas neprijatelji natjerali doći blizu crkve. Vikali su da smo razbojnici, Pavelićeva banda i sl. Mislili su tu upriličiti nekakav narodni sud. A narod je suosjećao s nama, plakao i bježao. Nitko se nije obazirao na njihove pozive da nas dođu izrugati, popljuvati i pokazati prema nama prezir i izreći prijekor.

Vodili su nas dva po dva, vezane žicom. Svih povezanih, vojnika i civila, koje su optužili da su podržavali vezu s nama, iz Krašića i drugih okolnih sela. Svrstali su nas vezane dva po dva u kolonu. Odredili su da se kolona kreće preko Hruškovca, Prekrižja, Begova brda, Oštrca do Sošica. Došli smo u Sošice kasno navečer. Podijelili su nas u dva dijela: jedan dio nas smjestili su u podrum spaljenog samostana, a drugi dio u ruševnu, spaljenu školu.

Tu smo bili jedan dan. Dolazili su nam pojedini partizanski provokatori, vrijeđali nas i cinički nas pitali znamo li kamo idemo i što nas čeka. Mi smo samo šutjeli. Rekli su nam da smo svi osuđeni na smrt, jer smo pružali otpor partizanima u Krašiću i zato da ćemo svi bez razlike, bili ustaše, bili domobrani ili civili, svi da ćemo biti strašno kažnjeni. Na to je jedan naš zastavnik, koji je bio ranjen, rekao da nismo mi napadali njih, nego da su oni napadali nas, a mi smo samo branili Krašić. Čim je to izgovorio, već mu je bila zapečaćena sudbina. Pred nama su ga izgazili i potom ubili.

Sutradan su nas dotjerali na sajmište, pred narodni sud. Bili smo iscrpljeni i izgladnjeli. Oni su u međuvremenu dovodili ljude iz Radatovića i drugih tobožnjih partizanskih sela i pripremali ih da poput nahuškane rulje viču na nas riječi presude: Ubiti! Ubiti. Gađali su nas čim su god stigli ili iščeprkali ispod snijega: drvlje, kamenje i sl.

Najprije se na pozornicu popela Milka Kufrin, rodom iz Okića. Popeli su se i njezin muž Rade Bulat, Lutvo Ahmetović i drugi.

‘Narodni je sud’ najprije prozvao poručnika Ivana M. iz Duge Rese. Nije imao ni 30 godina. Vjerojatno je netko od članova suda gajio neprijateljstvo prema njemu. Nama naočigled su ga ubili, rekavši prije toga da će njega zamijeniti i da će njegovi doći po njega. Kakva varka! Dok je prostrijeljen padao na zemlju, posljednjim je snagama raširio ruke i uzviknuo: ‘Živjela Hrvatska!’. Čuo sam kasnije da su njegovi došli po njega i preuzeli ga u lijesu.

Zatim se na pozornicu, zapravo stara kola, popeo Marko Belinić. Pročitao nam je presudu koja je glasila: ‘U ime naroda Žumberka osuđeni ste na smrt! Svi bez razlike. Na pomilovanje nemate pravo i presuda se ima izvršiti još danas!’

Do tu nas je bilo nešto preko 300. Nakon pročitane presude, gordo je silazio s pozornice, a među nama je nastao strašan muk. Svi smo se jednostavno sledili. Sa mnom je bio svezan jedan mladi čovjek imenom Jure, iz nekoga žumberačkog sela, i reče mi: ‘Mijo, sada je sve gotovo. Ni sam drag Bog nam ne može više pomoći!’. Ja mu odvratim: ‘Još nam je i preostalo samo to da se možemo Bogu moliti!’

Snijeg je bio do koljena, temperatura oko -17 °C. Morali smo skinuti obuću i odjeću. Mi smo se zagonetno pogledavali, pa ja upitam uza me vezanog vojnika: ‘Pa kakva je to jama, gdje ćemo mi svi, nas preko 300, moći biti smješteni?’ Partizanski stražar koji nas je nadzirao čuvši moj upit zlurado dobaci: ‘Imamo mi mjesta za sve vas i za još više od vas!’

Osjećao sam pojačani umor. Srećom sam imao na nogama debele zimske čarape koje mi je izvezla već pokojna moja sestra Bara. No, više od hladnoće mučila me neizvjesnost. Ubrzo je k nama, uz jako njihovo osiguranje i noževima na puškama, pristupio jedan od njihovih komandanata. Mislio sam da je ta jama negdje gore daleko, u Svetoj Geri ili je to nekakvi zavoj u koji će nas tu nedaleko Sošica pobacati.

Razmišljao sam i o tome da možda gore već stoji neka njihova jedinica koja će nas ubijati kako budemo dolazili. Izdao je zapovijed da kolona krene prema Jazovki. Uz nas i iza nas kretala se jaka stražarska pratnja. Bio je to uistinu put u nepoznato. Iznad sela bila je kržljava šuma. Bosi smo hodali po debelim, zaleđenim nanosima snijega. Oči još ništa nisu zapažale, a tijelo se sleđeno kretalo prema maloj uzvisini. Kada smo došli na predviđeno mjesto, do otvora jame-ponora Jazovke, zaustavili su kolonu.

Magla se počela dizati i tako smo svi gledali strahote neljudskog postupanja s nama. Meni je Bog dao tu milost da nisam bio među prvim u koloni, već na njenom začelju, u najzadnjem redu. Netko je od partizanskih vojnika, krvnika, povišenim i važnim glasom izdao zapovijed ili obavijest: ‘Sada će početi likvidacija i možete gledati kako se to radi! Kako će biti s prvima, tako će biti i s posljednjim. Nijedan neće umaći!’

 

To se skoro i dogodilo. Nismo drhtali od straha samo mi. Vidio sam drhtanje i nelagodu također kod pojedinih njihovih stražara koji su pazili na nas. Bio je to jezovit čin. Oko pola dva sata otpočelo je klanje i masovno ubijanje.

‘Klali su noževima’

Oni iz prvih redova kolone prvi su zaklani. Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.

Nisu odmah bili mrtvi, nego su se po snijegu koprcali i mučili. Sav je snijeg bio krvav. Ja sam bio jako preplašen i stalno sam se molio Bogu da mi pomogne. Koljači su pokraj sebe imali nekoliko ljudi koji su poubijane i polumrtve skupljali i bacali u jamu, a oni bi u međuvremenu klali drugih deset. Bilo je strašno čuti kako bi, kad bi pri bacanju u jamu zapazili da je još neka žrtva živa, govorili jedan drugome: ‘Nek’ se unutra koprca, imat’ će dovoljno mjesta!’

Uskoro se počela spuštati noć. Preostalo nas je još 20 do 30 živih. Tada se iznenada, iz smjera Sošica, pojavio njihov kurir, jašući na konju. Na komadiću papira donio je nekakvu poruku. Došavši blizu jame zavikao je: ‘Prekini! Prekini! Dosta! Što je ubijeno, ubijeno je!’

Dok je on to vikao, krvnici su odlučili zaklati još četiri para i govorili da ih još mogu poklati koliko oni hoće. Kada su prestali, ostalo nas je oko 12 osuđenika, šest pari. Supatnik koji je sa mnom bio vezan u par, reče mi kako će nas sada za ukras i sprdnju objesiti na neki hrast. Na sreću se to nije dogodilo. Nas preostale od klanja svezane su vratili u selo i zatvorili u jednu bivšu gostionu: ‘Kod Radića’. Tu smo bili cijelu noć zatvoreni.

Stražu pred vratima do ujutro su čuvali neprijateljski raspoloženi stražari. Pitali smo se što čekaju? I dokle? Čuli smo riječi stražara te se stisnuli u kut. Bila su to dvojica koljača koje sam vidio kod jame. Imali su crvene marame oko vrata, s oznakom srpa i čekića. Oko pojasa zadjenuše još svježe okrvavljene noževe, a krvlju naših ljudi bila im je natopljena odjeća i poprskane ruke. Jedan od njih nam je dobacio: ‘Hajde vi ustaše, recite, koji je od vas ustaša!’ Rekli smo da takvih tu nema i da smo u vojsku došli pozivom. Nisu nas dirali.

Za dan-dva odredili su nas za rad u njihovoj bolnici, da njegujemo njihove ranjenike, jer smo bili bolje uvježbani od njih. Kad su nam zabilježili naše osobne podatke, rekli su nam ovako: ‘Ako ikad, igdje i za sto godina budete rekli što je bilo, opet ćete otići gore i tamo ćete umirati osam dana.’

Četvoricu zarobljenika odveli su u nepoznato mjesto, a meni i još trojici povjerili su brigu o ranjenim Slovencima i drugim dovezenim vojnicima. Radili smo pod strogim nadzorom jednog njihovog čovjeka naoružanog automatom. Bili su u strahu da mi ne poduzmemo štogod protiv kojega od ranjenika ili izvan kuće, ili pokušali pobjeći. Zaprijetili su nam da će nas u pokušaju bijega opet odvesti i baciti u Jazovku. A nije mi bilo do bijega.

Psihološko stanje i duševne muke koje sam proživljavao slamale su me i sigurno ne bih izvršio nešto nepromišljeno bez krajnjeg razloga i očaja. U tim okolnostima izdržao sam od Tri kralja do Svijećnice (2. veljače 1943.). Bilo je mukotrpno, a vrijeme je sporo prolazilo. Zavladali su nepovjerenje i šutnja; nikoga ništa nisam se usudio pitati, nikome tjeskobe nisam mogao izreći, morao sam se uvući u sebe.

Poznatoga nisam susretao ni od rodne kuće glasa primio. Moji su mislili da sam već ubijen, bačen u jamu. Partizani su zaveli takav teror nad stanovništvom da se nitko ni od mojih nije usudio doći u Sošice i pitati za moju sudbinu.”

M. Marković/Foto: branitelji.gov.hr