Država je pravnim prednicima Sanje Čolak priznala vlasništvo nad poslovnim prostorom u zagrebačkoj Šubićevoj ulici, ali su sudovi dopustili da prostor bude prenesen na treće osobe i opterećen milijunskim teretima. Kada je Vrhovni sud konačno ukinuo sporne odluke, šteta je već bila učinjena. Novi dokumenti otvaraju dodatno uznemirujuće pitanje: tko je i na koji način stvarno odlučivao o žalbi Sanje Čolak pred Županijskim sudom u Splitu?
Slučaj Sanje Čolak odavno je prerastao granice običnog imovinskog spora. Dokumentacija dostavljena sudovima, Ministarstvu pravosuđa, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, Državnom sudbenom vijeću i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske otvara ozbiljna pitanja o zakonitosti dodjele sudskih predmeta, sastavu sudskog vijeća, ulozi suca evidentičara, retroaktivnom evidentiranju sudskih radnji te potpunom izostanku učinkovitog inspekcijskog nadzora.
U središtu slučaja nalazi se poslovni prostor ukupne površine 196,92 četvorna metra u zagrebačkoj Šubićevoj ulici 65–67. Sanja Čolak, a što je utvrđeno i sudskim odlukama, vlasništvo poslovnog prostora stekla je zakonitim pravnim slijedom kupoprodajom iz 2002. godine, od pravnog prednika kojemu su vlasnička prava prethodno priznata aktima Republike Hrvatske, rješenjima Hrvatskog fonda za privatizaciju i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
Taj pravni slijed nije bio nejasan, skriven, sporan ili izmišljen. Naprotiv, vlasništvo njezina pravnog prednika potvrđeno je dokumentima Republike Hrvatske, rješenjima Hrvatskog fonda za privatizaciju i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
Dakle, Sanja Čolak nije kupila nekretninu na temelju privatne bilješke, neprovjerenog ugovora ili dvojbene dokumentacije. Kupila je poslovni prostor čiji je vlasnički pravni slijed proizlazio iz akata hrvatskih državnih tijela i hrvatskog suda.
Unatoč tome, poslovni prostor je 2007. godine tijekom sudskog postupka, presudom na temelju priznanja, dodijeljen drugim osobama koje su potom u samo nekoliko dana ishodile upis vlasništva, a nakon čega je od strane Sanje Čolak kao vlasnika poslovnog prostora pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pokrenut sudski postupak radi povrata prava vlasništva tijekom kojeg su pod nepoznatim okolnostima od strane Zemljišno-knjižnog odjela skinute upisane zabilježbe spora radi povrata prava vlasništva u korist Sanje Čolak, te potom odmah u samo nekoliko dana poslovni prostor prenesen na treće osobe i opterećen velikim novčanim iznosima. I upravo zato je ovaj slučaj toliko zastrašujući.
SUDAC EVIDENTIČAR SUDJELOVAO U ODLUČIVANJU, INSPEKCIJA NIKADA NIJE PROVEDENA, A VRHOVNI SUD ZAKASNIO VIŠE OD OSAM GODINA
Jer ako dokumenti Republike Hrvatske, rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ne mogu zaštititi vlasništvo građanina, tada se mora jasno reći: hrvatsko pravosuđe ne štiti pravnu sigurnost, nego ju je u ovom slučaju aktivno razorilo.
Kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske 28. kolovoza 2019. godine u revizijskom postupku presudom Rev-312/2014-4 ukinuo nezakonito drugostupanjsko rješenje Županijskog suda u Zagrebu i prvostupanjsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od podnošenja revizije prošlo je više od osam godina.
Za Sanju Čolak ta je odluka stigla prekasno: nekretnina je u međuvremenu već bila prenesena dalje i opterećena zbog čega je odluka Vrhovnog suda izgubila svoju stvarnu svrhu.
Kada država jednom građaninu prizna vlasništvo kroz vlastita rješenja, pravomoćne sudske odluke i dokumentaciju o pravnom slijedu, a zatim taj isti građanin pred hrvatskim sudovima ostane bez učinkovite zaštite toga vlasništva, onda problem više nije pojedinačna sudska pogreška.
Problem je sustav i osobe koje taj sustav u ime Republike Hrvatske predstavljaju. Dokumentacija koja se nalazi u sudskom spisu nije zbir privatnih tvrdnji, neprovjerenih navoda ili jednostranih interpretacija.
U spisu se nalaze pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu IV P-1580/98 od 5. rujna 2000., rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 21. lipnja 1999., dodatno rješenje HFP-a od 1. prosinca 2008., dokument Ministarstva pravosuđa povezan s Aneksom G Ugovora o pitanjima sukcesije te dokumentacija o pretvorbi društva Ribomaterijal.
To nisu privatni papiri. To su dokumenti hrvatskih institucija.
I upravo iz njih proizlazi da je predmetna nekretnina površine 196,92 četvorna metra u zagrebačkoj Šubićevoj ulici 65–67 bila unesena u temeljni kapital hrvatskoga trgovačkog društva te da su vlasnička prava na poslovnom prostoru pravnim prednicima Sanje Čolak bila priznata od tijela Republike Hrvatske.
Sanja Čolak poslovni je prostor stekla 2002. godine zakonitim pravnim slijedom, kupoprodajom od pravnog prednika kojemu su vlasnička prava prethodno priznata aktima Republike Hrvatske, rješenjima Hrvatskog fonda za privatizaciju i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
Dakle, lanac stjecanja nije nastao preko noći. Nije nastao na temelju privatne tvrdnje. Nije nastao na temelju neformalnog dogovora. Nastao je na temelju pravnih akata koje je priznala država. A onda je 2007. godine donesena presuda na temelju priznanja kojom je poslovni prostor dosuđen trećim osobama. Tu počinje pravosudni apsurd koji traje gotovo dva desetljeća.
PRVO ODUZMEŠ ZAŠTITU, ONDA GODINAMA ODLUČUJEŠ O ŠTETI
Sanja Čolak potom je pokrenula postupak protiv Republike Hrvatske radi naknade štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada Općinskog građanskog suda u Zagrebu i uredujuće sutkinje.
Taj je postupak trajao više od deset godina prije nego što je uopće naloženo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
Sud je, dakle, godinama držao otvorenim postupak u kojem se odlučivalo o šteti izazvanoj upravo radom pravosudnog sustava. A onda je vještačenje napokon provedeno. Rezultat? Više od 20 milijuna štete
Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem izvršenim po nalogu Općinskog građanskog suda u Zagrebu šteta prouzročena Sanji Čolak procijenjena je na iznos veći od 20 milijuna kuna.
U normalno funkcionirajućem sustavu takav nalaz bio bi trenutak nakon kojeg postupak ulazi u završnu fazu. U ovom slučaju – dogodilo se suprotno. Uslijedilo je još približno pet godina postupanja bez konačnog rješenja pred istim sudom zbog čijeg je nezakonitog i nepravilnog rada Republika Hrvatska bila tužena.
A zatim je, nakon približno petnaest godina trajanja postupka, predmet proslijeđen Općinskom sudu u Novom Zagrebu. Taj je sud vrlo brzo donio prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen.
PETNAEST GODINA ČEKANJA – A KLJUČNI DOKUMENTI KAO DA NE POSTOJE
Najspornije nije samo to što je zahtjev odbijen. Najspornije je kako je odbijen. Sud pritom prihvaća činjenicu da je Sanja Čolak vlasništvo poslovnog prostora stekla zakonitim pravnim slijedom kupoprodajom iz 2002. godine. Ali ne daje stvaran odgovor na ono što je za predmet ključno: da su pravnim prednicima Sanje Čolak vlasnička prava mnogo ranije priznata aktima Republike Hrvatske i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
Kako je moguće prihvatiti zakonit pravni slijed, a istodobno ignorirati dokumente na kojima se taj slijed temelji?
Kako je moguće govoriti o pravnoj državi ako dokumenti koje je izdala država u sudskom postupku postanu praktično nevidljivi?Pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu nije političko mišljenje.
Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju nije privatna bilješka.Dokument Ministarstva pravosuđa nije usmeni iskaz. To su javne isprave i pravni akti.Ako sud takve dokumente ostavi bez stvarnog odgovora, onda ne ostavlja bez odgovora samo jednu stranku.
Ostavlja bez odgovora cijelo pitanje pravne sigurnosti.Jer država ne može jednom odlukom priznati pravo, a drugom dopustiti da to pravo u sudskom postupku ostane bez stvarne zaštite.
Vrhovni sud RH je presudom Rev 312/2014-4 od 28. kolovoza 2019. godine ukinuo drugostupanjsko rješenje Županijskog suda u Zagrebu i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Drugim riječima, najviši sud u državi na kraju je utvrdio da sporne odluke ne mogu opstati te da je poslovni prostor u vlasništvu Sanje Čolak protupravno uknjižen u korist trećih osoba.
Ali problem je u tome što je Vrhovnom sudu RH za to trebalo više od osam godina.
Osam godina u predmetu koji se odnosi na vlasništvo nad nekretninom nije samo sporost. To je institucionalni neuspjeh. To je poruka građaninu da pravda možda postoji, ali će doći onda kada više ne može popraviti štetu.
Dok je Vrhovni sud RH odlučivao, poslovni prostor je u međuvremenu prenesen na treće osobe i opterećen velikim iznosima. Kada je odluka konačno donesena, ona je formalno mogla izgledati kao pobjeda prava, ali stvarno je došla prekasno. Takva pravda nije pravda. To je zakašnjeli administrativni čin.
Vrhovni sud RH kao najviše tijelo sudbene vlasti ne može se oprati od odgovornosti činjenicom da je nakon osam godina ipak ukinuo sporne odluke. Upravo suprotno — činjenica da je za tako važnu odluku trebalo osam godina pokazuje dubinu problema hrvatskog pravosuđa.
Pravo vlasništva ne može čekati osam godina. Nekretnina se u osam godina može prodati, prepisati, opteretiti, uništiti, pretvoriti u predmet trećih prava i faktično izmaknuti iz dosega stvarnog vlasnika. Upravo se to i dogodilo.
Vrhovni sud RH nije reagirao kada je njegova reakcija mogla imati stvarni učinak. Reagirao je onda kada je šteta već bila proizvedena.
To je suština ovog skandala.Pravda koja dolazi nakon što je imovina već otuđena, prenesena i opterećena nije potpuna pravda. Ona postaje tek zakašnjela potvrda da ranije odluke nisu smjele opstati.
U dokumentima se dodatno ističe da je cijeli postupak trajao više od petnaest godina te da višegodišnje čekanje na odluku Vrhovnog suda nije bilo bezazlen procesni zastoj, nego okolnost koja je izravno utjecala na nemogućnost povrata nekretnine i povećanje štete.
Dokumentacija otkriva kronologiju koja ozbiljno dovodi u pitanje zakonitost dodjele predmeta, sastav sudskog vijeća i stvarni datum donošenja drugostupanjske odluke
Nakon što je Sanja Čolak pokrenula postupak protiv Republike Hrvatske radi naknade štete, predmet se vodio pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-102/2023.
Nakon donošenja prvostupanjske presude, predmet je po žalbi dostavljen Županijskom sudu u Splitu, gdje je zaprimljen pod poslovnim brojem Gž-1291/2024.
Dokumentacija koja je dostavljena Ministarstvu pravosuđa i drugim nadležnim tijelima Republike Hrvatske pokazuje niz konkretnih nepravilnosti u postupanju s predmetom, od njegove dodjele i presignacije pa sve do sastava vijeća i datuma donošenja drugostupanjske odluke.
Riječ je o okolnostima evidentiranim u službenoj dokumentaciji i elektroničkim evidencijama predmeta, zbog kojih je zatražen izvanredni inspekcijski nadzor nad postupanjem Županijskog suda u Splitu.
Predmet je na Županijskom sudu u Splitu zaprimljen 29. travnja 2024.
Iz dokumentacije proizlazi da njegova dodjela nije provedena kroz redovitu automatsku i nasumičnu raspodjelu između svih sudaca i sudskih vijeća raspoređenih za rješavanje te vrste predmeta, nego je istoga dana provedena i njegova presignacija.
Kao pravna osnova za presignaciju navedena je Naredba Ureda predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 48 Su-33/22-27 od 10. listopada 2022. godine.
Time se već na samom početku otvara temeljno pitanje zakonitosti dodjele predmeta. Pravo na zakonom ustanovljenog i nepristranog suca nije administrativna formalnost. Automatska i nasumična dodjela predmeta između svih sudaca i sudskih vijeća raspoređenih za rješavanje određene vrste predmeta postoji upravo zato da bi se onemogućilo naknadno biranje konkretnog suca ili vijeća koje će odlučivati u određenom predmetu.
Ako se predmet iz redovite automatske dodjele izuzima presignacijom, takva intervencija mora imati jasnu, konkretnu, zakonitu i provjerljivu osnovu.
U ovom predmetu dokumentacija zahtijeva odgovor upravo na pitanje zašto automatska nasumična dodjela predmeta nije izvršena između svih sudaca i sudskih vijeća raspoređenih za rješavanje te vrste predmeta te zašto je predmet istoga dana kada je zaprimljen već bio predmet presignacije.
Međutim, daleko ozbiljniji problem proizlazi iz službene kronologije donošenja drugostupanjske odluke.
Presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu u predmetu Gž-1291/2024 nose datum: srpnja 2024.
Istodobno, iz dokumentacije dostavljene nadležnim tijelima proizlazi da su: Mirjana Rubić, kao sutkinja izvjestiteljica, Miho Mratović, kao predsjednik vijeća, i Nediljka Radić, kao članica vijeća, u predmet evidentirani odnosno postavljeni tek 22. kolovoza 2024. godine.
Nadalje, odluka je u službenoj evidenciji evidentirana kao donesena 23. kolovoza 2024. Dakle, postoji dokumentirana vremenska razlika između datuma koji je naveden na samoj sudskoj odluci i datuma na koje službene evidencije vežu sastav vijeća i evidentiranje odluke. To nije beznačajna administrativna razlika. To je pitanje koje zadire u samu zakonitost sudske odluke.
Kronologija iz službene dokumentacije nameće pitanje na koje mora postojati jasan i provjerljiv odgovor: Kako su suci koji su u predmet evidentirani 22. kolovoza 2024. mogli sudjelovati u donošenju odluke koja nosi datum 4. srpnja 2024.?
Ako je odluka doista donesena 4. srpnja 2024., mora se moći utvrditi: tko je toga dana bio član vijeća, tko je bio izvjestitelj, kada je vijeće održalo sjednicu, kada je donesena odluka, te na temelju kojeg službenog zapisa proizlazi upravo taj datum.
Ako je, s druge strane, odluka u stvarnosti donesena 23. kolovoza 2024., tada se mora objasniti zbog čega presuda i rješenje nose datum 4. srpnja 2024.
Sudski datum nije dekoracija. Datum sudske odluke označava trenutak u kojem je odluka donesena od zakonito određenog suda i zakonito sastavljenog vijeća.
Ako se taj datum ne podudara sa službenom kronologijom sastava vijeća, tada se otvara izravno pitanje autentičnosti i zakonitosti postupka donošenja odluke.
SUDSKA ODLUKA NE MOŽE NASTATI RETROAKTIVNO
Sudska odluka mora biti zakonita u trenutku kada se donosi. Vijeće mora postojati u propisanom sastavu u trenutku odlučivanja. Sudac izvjestitelj mora biti zakonito određen. Predmet mora biti zakonito dodijeljen. Elektroničke evidencije moraju omogućiti jasan i neprekinut trag postupanja. Naknadne presignacije, promjene članova vijeća ili unosi u elektroničke evidencije ne mogu retroaktivno stvarati zakonit sastav suda za datum koji prethodi njihovu evidentiranju.
Pravosuđe ne može funkcionirati tako da se prvo pojavi datum odluke, a da se tek nekoliko tjedana poslije u sustavu pojavljuju suci koji su tu odluku navodno trebali donijeti.
Takva kronologija nije sitna administrativna pogreška. Ona udara u samu vjerodostojnost sudskog odlučivanja.
POSEBNO PITANJE: ULOGA SUTKINJE EVIDENTIČARKE DRAGICE SAMARDŽIĆ
Dokumentacija pokazuje i sudjelovanje sutkinje evidentičarke Dragice Samardžić u predmetu.
To dodatno otvara pitanje granica dopuštenog djelovanja osobe koja nije član vijeća ovlaštenog za donošenje odluke.
Sudac evidentičar može imati administrativnu, stručnu ili evidencijsku ulogu u radu suda, ali ne može preuzeti funkciju člana vijeća niti utjecati na neovisno odlučivanje sudaca koji su za predmet zakonito određeni.
U dokumentaciji je posebno problematizirano njezino sudjelovanje nakon što su u nacrtu drugostupanjske odluke evidentirane bitne povrede parničnog postupka, koje su po nečijoj odluci izostavljene, odnosno one se u konačnoj drugostupanjskoj odluci ne navode iako su prethodno utvrđene.
Ako osoba koja nije član vijeća nakon toga sudjeluje u procesu koji utječe na konačan sadržaj odluke, tada se otvara ozbiljno pitanje vanjskog utjecaja na neovisno odlučivanje sudskog vijeća.
Zbog toga je nužno potpuno razjasniti: kada je Dragica Samardžić pristupila predmetu, što je konkretno u njemu poduzimala, na temelju koje ovlasti, u kojoj fazi postupka i je li njezino postupanje prethodilo promjeni nacrta ili konačnog sadržaja odluke.
Sustav e-Predmet trebao bi biti jedan od ključnih instrumenata transparentnosti pravosuđa.
On bi morao omogućiti precizno utvrđivanje: kada je predmet zaprimljen, kome je automatski dodijeljen, kada je i zbog čega presigniran, tko je bio sudac izvjestitelj, tko je činio vijeće, kada je održana sjednica vijeća, kada je odluka donesena, te kada je unesena u službeni sustav.
U predmetu Gž-1291/2024 upravo ta kronologija proizvodi ozbiljna proturječja.
Ako službena evidencija pokazuje da su članovi vijeća evidentirani 22. kolovoza 2024., a da je odluka o sastavu vijeća evidentirana 23. kolovoza 2024., dok sama drugostupanjska odluka nosi datum 4. srpnja 2024., tada država mora dati jasan odgovor što se u predmetu stvarno dogodilo.
Takva razlika ne može se zatvoriti objašnjenjem da je riječ o „tehničkom pitanju“.
OVO VIŠE NIJE PITANJE ADMINISTRACIJE – OVO JE PITANJE ZAKONITOSTI SUDSKE ODLUKE
Sudska odluka mora biti donesena od zakonito određenog suda. Mora je donijeti zakonito sastavljeno vijeće. Mora postojati u trenutku koji je na njoj označen kao datum donošenja. Mora postojati provjerljiv službeni trag njezina nastanka.
Ako službena dokumentacija pokazuje da članovi vijeća nisu bili evidentirani u predmetu na datum koji odluka nosi, tada se više ne govori o običnom procesnom propustu.
Govori se o pitanju je li odluku donijelo vijeće koje ju je prema njezinu sadržaju i potpisima navodno donijelo, i je li odluka stvarno donesena na datum koji je na njoj naveden.
To je jedno od najozbiljnijih pitanja koje se uopće može postaviti u odnosu na sudsku odluku.
SUDSKI POSTUPAK NE MOŽE SE NAKNADNO KROJITI
Pravosuđe mora biti provjerljivo. Neovisnost sudaca ne znači nepostojanje kontrole zakonitosti njihova postupanja. Upravo suprotno. Što je sudska vlast neovisnija, to mora biti transparentnije tko je, kada i na temelju koje zakonske ovlasti odlučivao o pravima građana. Predmet ne može biti naknadno administrativno rekonstruiran.
Sastav vijeća ne može nastajati retroaktivno. Datum sudske odluke ne može biti odvojen od stvarnog trenutka odlučivanja. Elektronički sustav ne smije služiti stvaranju privida pravilnog slijeda događaja. Ako je odluka donesena 4. srpnja, dokumentacija mora pokazati zakonito vijeće koje je odlučivalo 4. srpnja. Ako je odluka donesena 23. kolovoza, onda mora biti objašnjeno zašto nosi datum 4. srpnja. Treća mogućnost u pravnoj državi ne bi smjela postojati.
TKO JE, KADA I U KOJEM SASTAVU DONIO PRESUDU?
Odgovori na ta pitanja nisu važni samo Sanji Čolak. Oni su važni za vjerodostojnost cijelog pravosudnog sustava.
SVE DRUGO BILA BI OPASNA SIMULACIJA PRAVOSUĐA
Sud mora biti mjesto na kojem se zna tko odlučuje. Mora se znati kada odlučuje. Mora se znati u kojem sastavu odlučuje. I mora postojati dokumentirani trag koji sve to potvrđuje.
Ako se suci koji bi trebali biti autori ranije datirane odluke u službenim evidencijama pojavljuju tek naknadno, ako se datumi tih evidencija ne podudaraju s datumom donošenja presude, ako u postupku izrade odluke sudjeluje osoba koja nije član sudskog vijeća te ako su u nacrtu odluke bile izričito utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka koje su potom uklonjene iz konačne drugostupanjske odluke, tada postoji obveza nadležnih tijela i institucija da takvu kronologiju, način donošenja odluke i ulogu svake uključene osobe potpuno, transparentno i provjerljivo razjasne.
Jer sudska odluka ne može biti proizvod naknadnih unosa, retroaktivnog sastavljanja vijeća ili neprovjerljivih intervencija u predmet. Takav sustav više ne jamči pravnu sigurnost. On je razara. I zato je pitanje koje ostaje nad predmetom Gž-1291/2024 brutalno jednostavno: AKO SLUŽBENA DOKUMENTACIJA NE MOŽE NEDVOJBENO POKAZATI TKO JE 4. SRPNJA 2024. DONIO PRESUDU – KAKO SE OD GRAĐANINA MOŽE TRAŽITI DA TAKVOJ PRESUDI VJERUJE?
Pitanje sudaca evidentičara nije samo unutarnje organizacijsko pitanje hrvatskih sudova.
Sud Europske unije je 11. srpnja 2024. u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 razmatrao upravo hrvatsku praksu u kojoj sudski evidentičar može utjecati na otpremu i sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo nadležno vijeće.
U podnescima Sanje Čolak ističe se između ostalog da neovisnost sudaca zahtijeva da članovi vijeća odluku donose samostalno, bez nedopuštenog utjecaja osobe koja nije sudjelovala u raspravljanju i odlučivanju. Evidentiranje sudske prakse ne smije se pretvoriti u mehanizam kojim netko izvan vijeća uvjetuje hoće li donijeta odluka biti otpremljena ili će se njezin sadržaj mijenjati.
Stoga se u slučaju Sanje Čolak ne postavlja samo pitanje tehničkog evidentiranja. Postavlja se pitanje nezakonitog postupanja osoba koje nisu bile članom određenog vijeća i njihov utjecaj na ishod postupka i sadržaj odluke kojom je odbijena žalba tužiteljice.
Sanja Čolak je 2. srpnja 2025. podnijela zahtjev za provođenje izvanrednog inspekcijskog nadzora nad radom Županijskog suda u Splitu i Općinskog suda u Novom Zagrebu.
Zahtjev je 4. srpnja 2025. dostavljen Ministarstvu pravosuđa, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, Državnom sudbenom vijeću, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske i drugim nadležnim tijelima.
U njemu su konkretno navedeni datumi, brojevi predmeta, način dodjele i presignacije, sastav vijeća, naknadno postavljanje sudaca, sudjelovanje suca evidentičara te sumnje u retroaktivno donošenje drugostupanjske odluke.
Unatoč ozbiljnosti navoda, iz kasnijih podnesaka proizlazi da izvanredni inspekcijski nadzor nikada nije proveden.
Umjesto vlastitog nadzora i neovisne provjere, Ministarstvo pravosuđa dostavilo je Sanji Čolak izvješća samih sudova čije je postupanje bilo prijavljeno. Županijski sud u Splitu i Općinski sud u Novom Zagrebu tako su, praktično sami komentirali vlastito postupanje koje je prijavljeno Ministarstvu pravosuđa, nakon čega je Ministarstvo zaključilo da nema temelja za daljnje postupanje.
Takav pristup teško se može smatrati neovisnim inspekcijskim nadzorom.
To nije inspekcijski nadzor. To je administrativno pranje ruku.
Ne može prijavljeni sud sam sebi izdati potvrdu o zakonitosti. Ne može predsjednik prijavljenog suda biti zamjena za neovisni nadzor. Ne može Ministarstvo pravosuđa preuzeti takvo izvješće i zaključiti da nema osnove za daljnje postupanje, a da se konkretno ne očituje o prijavljenim nezakonitostima.
To je upravo ono što građani doživljavaju kao zatvoreni pravosudni krug: sud kaže da nije pogriješio, Ministarstvo kaže da je sud rekao da nije pogriješio, DSV šuti, DORH ne reagira, a građanin ostaje bez imovine, bez odgovora i bez povjerenja u državu. Takav sustav ne može se zvati učinkovitom zaštitom prava.
Prema dokumentima, Ministarstvo pravosuđa pozvalo se na članke 71., 72. i 75. Zakona o sudovima te ocijenilo da nema zakonskog temelja za daljnje postupanje.
Sanja Čolak, međutim, upozorava da se Ministarstvo nije očitovalo o primjeni članaka 80. do 84. Zakona o sudovima, kojima su uređeni poslovi pravosudne uprave, ovlasti nadzora i inspekcijski poslovi.
U podnesku Sanje Čolak se izričito navodi da dopisi Ministarstva ne sadrže nikakav konkretan odgovor na prijavljene nepravilnosti — ni na pitanje automatske dodjele, ni na presignaciju, ni na naknadno postavljanje članova vijeća, ni na ulogu suca evidentičara.
Umjesto odgovora na dokumentirane navode, Sanja Čolak dobila je zaključak da nema osnove za postupanje.
A upravo je to ono što dodatno narušava povjerenje građana: institucije ne osporavaju konkretne datume i dokumente, nego ih zaobilaze općim pozivanjem na nadležnosti i neovisnost sudbene vlasti.
Neovisnost sudstva jedna je od temeljnih vrijednosti demokratske države. Ali neovisnost ne znači da sudovi mogu zanemariti pravila o dodjeli predmeta, sastavu vijeća, datumu donošenja odluke i ovlastima osoba koje sudjeluju u njezinoj izradi.
Sudac mora biti neovisan od politike, uprave i stranaka. No jednako tako mora biti vezan Ustavom, zakonom i pravilima postupka.
Samostalnost sudbene vlasti ne smije biti izgovor za samovolju, nego jamstvo da će svaki sudac voditi postupak u okviru zakona i donijeti odluku prema pravilima procesnog prava.
U ovom slučaju, međutim, nije odgovoreno na temeljna pitanja: Zašto predmet nije automatski dodijeljen između svih sudskih vijeća zaduženih za tu vrstu predmeta Godišnjim rasporedom? Zašto je izvršena presignacija na temelju naredbe stare gotovo dvije godine? Kako su članovi vijeća postavljeni nakon datuma navedenog na presudi? Zašto je u postupku sudjelovao sudac evidentičar? Zašto Ministarstvo nije provelo neovisan nadzor?
Zahtjev za inspekcijski nadzor dostavljen je i glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.
Sanja Čolak navela je da dio prijavljenih postupanja, prema njezinu mišljenju, može izlaziti iz okvira obične procesne pogreške i ulaziti u područje kaznene odgovornosti.
Time se ne prejudicira odgovornost bilo koje osobe. Kaznena odgovornost može se utvrditi isključivo u zakonom propisanom postupku pred nadležnim tijelima.
Međutim, kada postoje dokumentirane sumnje u naknadno postavljanje članova vijeća, retroaktivno evidentiranje odluke i sudjelovanje osobe koja nije član vijeća, tada nadležna tijela ne bi smjela ostati na razini dopisa i formalnog zatvaranja predmeta.
Potrebno je pregledati izvorne zapise sustava eSpis, odluke o automatskoj dodjeli, naloge za presignaciju, datume pristupa predmetu, verzije nacrta odluke, evidenciju rada suca evidentičara, zapisnike vijećanja i datum stvarnog potpisivanja i otpreme odluke.
Bez takvog nadzora javnost ne može znati je li riječ o administrativnom propustu ili o ozbiljnom zadiranju u pravo na zakonitog, neovisnog i nepristranog suca.
DORH i selektivna primjena prava
Posebno je problematična uloga Državnog odvjetništva Republike Hrvatske koje zastupa tuženika Republiku Hrvatsku. U podnesku Sanje Čolak se navodi da je DORH pred sudom osporavao obvezu postupanja sukladno Aneksu G Ugovora o pitanjima sukcesije, dok se u drugom predmetu, arbitražnom sporu vrijednom 230 milijuna eura, pozvao upravo na taj isti pravni okvir radi zaštite interesa Republike Hrvatske. To je školski primjer dvostrukog standarda.
Kada Aneks G koristi Republici Hrvatskoj, onda ga DORH koristi kao ključni pravni argument. Kada isti pravni okvir koristi građaninu protiv Republike Hrvatske, onda se njegova primjena osporava. Takva selektivnost nije pravo. To je instrumentalizacija prava.
Državno odvjetništvo nije odvjetnički ured koji smije braniti državu pod svaku cijenu, pa i protivno vlastitim ranijim pravnim stajalištima. DORH je tijelo koje mora štititi zakonitost. Ako zakonitost koristi građaninu, DORH je dužan to priznati. Ako javne isprave potvrđuju vlasnički slijed, DORH ih ne smije ignorirati. Ako su pravna stajališta već korištena u korist države, ne mogu se odbacivati kada idu u korist građanina
Jer tada se zakon ne primjenjuje jednako za sve. Tada država postaje povlašteni igrač u vlastitoj sudnici.
NEPOVREDIVOST VLASNIŠTVA NA PAPIRU, A U PRAKSI — SANJA ČOLAK OSTALA BEZ NEKRETNINE
Nepovredivost vlasništva nije sporedno imovinsko pitanje niti obična parnična kategorija. Članak 3. Ustava Republike Hrvatske nepovredivost vlasništva svrstava među najviše vrednote ustavnog poretka, dok zaštitu imovine jamči i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Upravo je zato slučaj poslovnog prostora Sanje Čolak u zagrebačkoj Šubićevoj 65–67, ukupne površine 196,92 četvorna metra, daleko ozbiljniji od klasičnog vlasničkog spora.
U ustavnoj tužbi izričito se ističe da je Sanja Čolak zbog postupanja hrvatskih sudova izgubila vlasništvo nad poslovnim prostorom, kao i mogućnost ostvarivanja prihoda od te nekretnine od 2007. godine nadalje.
Ovdje pritom nije riječ o nekretnini čiji bi pravni status bio bez dokumentacije ili zasnovan na neprovjerljivim privatnim tvrdnjama. Naprotiv.
Pravni slijed vlasništva poduprt je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu IV P-1580/98 od 5. rujna 2000., rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 21. lipnja 1999. te rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 1. prosinca 2008. godine. U ustavnoj tužbi naglašava se da je nekretnina u Šubićevoj bila procijenjena u vrijednost društvenog kapitala hrvatskog trgovačkog društva Ribomaterijal u postupku pretvorbe, a da je Sanja Čolak 2002. godine nekretninu stekla pravnim slijedom od zakonitog pravnog prednika.
Drugim riječima, Republika Hrvatska kroz vlastite institucije stvorila je dokumentaciju na kojoj se temeljio vlasnički slijed, a potom njezin pravosudni sustav nije pravodobno zaštitio vlasništvo koje je iz tog slijeda proizlazilo. To je srž cijelog slučaja.
Posebno teško pitanje u ovom slučaju otvara postupanje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koje u postupku protiv Sanje Čolak zastupa upravo Republiku Hrvatsku.
U ustavnoj tužbi ukazuje se na izrazito problematičan kontrast.
Kada je Republika Hrvatska bila suočena s arbitražnim zahtjevom vrijednim čak 230 milijuna eura, DORH se u obrani državnih interesa pozvao upravo na pravni režim Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije.
Prema sadržaju dokumentacije, radilo se o arbitražnom predmetu u kojem je kanadski državljanin Haakon Korsgaard zahtijevao naknadu štete zbog nekretnina u Hrvatskoj koje je kupovao od srpskih trgovačkih društava. DORH je tada zastupao stajalište da se Aneks G ne može promatrati izolirano od hrvatskog zakonodavstva te da su određene nekretnine, koje su bile društvena imovina s pravom korištenja pravnih osoba iz Srbije, na temelju hrvatskih propisa postale vlasništvo Republike Hrvatske ili hrvatskih trgovačkih društava koja su ih procijenila u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe.
Takvo pravno stajalište u tom je arbitražnom postupku išlo u korist Republike Hrvatske.
Ali kada se gotovo ista pravna logika pojavila u predmetu Sanje Čolak protiv Republike Hrvatske — situacija se potpuno preokrenula.
DORH je u tom postupku osporavao primjenu Aneksa G, premda se Sanja Čolak upravo pozivala na to da je predmetni poslovni prostor bio obuhvaćen pretvorbom hrvatskog društva Ribomaterijal i da je njegov pravni status utvrđen aktima hrvatskih institucija i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
Tu se otvara pitanje koje DORH i Republika Hrvatska moraju jasno objasniti:
Kako je moguće da se isti međunarodnopravni okvir prihvaća i koristi kada njime Republika Hrvatska odbija zahtjev od 230 milijuna eura, a osporava kada taj isti pravni okvir ide u korist građanke koja vodi spor protiv Republike Hrvatske?
ISTI ANEKS G — DVA PRAVNA MJERILA
Ako se Aneks G tumači na jedan način kada Republici Hrvatskoj prijeti obveza od 230 milijuna eura, a na drugi način kada Republika Hrvatska treba odgovarati građaninu zbog gubitka njegove imovine, tada više nije riječ samo o različitom pravnom mišljenju.
Otvara se ozbiljno pitanje selektivne primjene prava. Pravo ne može ovisiti o tome tko se nalazi na kojoj strani sudnice. Ne može pravni standard vrijediti kada štiti državni proračun, a prestati vrijediti kada njegovu primjenu zahtijeva građanin protiv države.
Još manje to može činiti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, tijelo koje ne bi smjelo imati zadaću pobijediti građanina pod svaku cijenu, nego zastupati Republiku Hrvatsku u okvirima zakonitosti i jednake primjene prava.
U ustavnoj tužbi upravo se zato postupanje DORH-a opisuje kao primjer potpuno suprotstavljenog pravnog pristupa istom institutu: u jednom predmetu Aneks G služi kao temelj obrane Republike Hrvatske, dok se u drugom, kada njegova primjena ide u korist Sanje Čolak, njegova relevantnost osporava.
Upravo na toj točki slučaj Sanje Čolak prestaje biti samo spor oko jednog poslovnog prostora. Postaje pitanje jednakosti pred zakonom i vjerodostojnosti pravne države.
Ako je Republika Hrvatska u međunarodnom arbitražnom postupku mogla tvrditi da su nekretnine pravnih osoba iz Srbije, nakon što su prema hrvatskim propisima procijenjene u društveni kapital hrvatskih društava, potpale pod pravni režim Republike Hrvatske i hrvatskih trgovačkih društava, tada se mora objasniti zbog čega se ista pravna konstrukcija odbacuje upravo u predmetu u kojem dokumentacija Hrvatskog fonda za privatizaciju i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđuju pravni slijed nekretnine u Šubićevoj 65–67.
Jer načelo nepovredivosti vlasništva nema nikakav stvarni smisao ako se primjenjuje selektivno.
Država ne može vlastitim aktima priznati jedan pravni status, pred međunarodnom arbitražom se na isti pravni koncept pozivati radi zaštite stotina milijuna eura vlastitih interesa, a zatim pred vlastitim sudovima osporavati isti pravni temelj kada se njime protiv države koristi građanin.
Ako bi takva praksa bila prihvatljiva, poruka bi bila krajnje opasna: zakon nije jednak za Republiku Hrvatsku i građanina koji protiv Republike Hrvatske traži zaštitu svojega vlasništva. A upravo je suprotno tome temelj svake pravne države.
VLASNIŠTVO JE BILO DOKUMENTIRANO. ZAŠTITA JE IZOSTALA.
Slučaj Šubićeve 65–67 zato se može svesti na jednu rečenicu: Sanja Čolak imala je pravni slijed, javne isprave, rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju i pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu — ali nije dobila pravodobnu i učinkovitu zaštitu vlasništva.
A kada se tome pridoda činjenica da se država preko DORH-a na Aneks G pozivala kada je trebalo obraniti 230 milijuna eura državnog interesa, dok je njegovu primjenu osporavala kada je isti pravni okvir išao u korist Sanje Čolak, tada se pred hrvatskim pravosuđem više ne nalazi samo pitanje jedne nekretnine.
Nalazi se pitanje mnogo veće od 196,92 četvorna metra u Šubićevoj ulici: vrijedi li u Republici Hrvatskoj isti zakon za državu i za građanina? Spis iznesen izvan suda: alarm koji je morao pokrenuti institucije
Dodatno zabrinjava činjenica da je predmetni spis Općinskog suda u Novom Zagrebu Pn-102/2023, neposredno prije donošenja prvostupanjske presude, bio iznesen izvan prostorija suda na uvid zakonskom zastupniku Republike Hrvatske, odnosno Državnom odvjetništvu, bez nadzora suda. Ako je to točno, onda je riječ o događaju koji je morao izazvati hitnu institucionalnu reakciju.
Sudski spis nije privatna dokumentacija. Sudski spis je temelj postupka. On sadržava dokaze, javne isprave, podneske, zapisnike i dokumente na temelju kojih se odlučuje o pravima stranaka. Iznošenje spisa izvan suda bez jasnog nadzora otvara pitanje integriteta postupka i sigurnosti dokazne dokumentacije.
Sanja Čolak je, prema podnesku, iz opreza Vrhovnom sudu RH i Ustavnom sudu RH ponovno dostavila ključne dokumente, upravo zato što je postojala bojazan da nakon takvog “uvida” spis više nije cjelovit ili pouzdan.
U ozbiljnoj pravnoj državi to bi bilo dovoljno za alarm. U ovom slučaju, institucije su ponovno ostale bez stvarne reakcije.
Hrvatsko pravosuđe kao zatvoreni sustav bez stvarne odgovornosti
Ovaj slučaj pokazuje ono što građani godinama osjećaju: hrvatsko pravosuđe prečesto funkcionira kao zatvoreni sustav u kojem nitko stvarno ne odgovara.
Sud donese spornu odluku. Viši sud godinama šuti. Kada konačno odluči, šteta je već nastala. Stranka traži nadzor. Ministarstvo pita prijavljeni sud je li sve bilo u redu. Prijavljeni sud kaže da jest. Ministarstvo zatvara predmet. DSV ne pokreće vidljivu odgovornost. DORH ne reagira na način koji bi građani mogli prepoznati kao zaštitu zakonitosti. I tako se zatvara krug.
U tom krugu građanin je uvijek najslabija karika. Čak i kada ima dokumente. Čak i kada ima presude. Čak i kada ima rješenja državnih tijela. Čak i kada Vrhovni sud nakon osam godina potvrdi da su niže odluke morale biti ukinute.
Sustav tada kaže: da, možda ste bili u pravu, ali prekasno. To nije pravda. To je institucionalna okrutnost.
Sanja Čolak nije izgubila nekretninu zbog nedostatka dokaza, nego zbog sloma pravosudne zaštite
Ovdje treba biti potpuno jasan: Sanja Čolak nije ostala bez nekretnine zato što nije imala dokaze. Imala ih je. Imala je dokumente Republike Hrvatske. Imala je rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju. Imala je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu. Imala je pravni slijed. Imala je posjed. Imala je presudu Vrhovnog suda RH kojom su ukinute sporne odluke.
Ona je ostala bez nekretnine zato što hrvatsko pravosuđe te dokaze nije zaštitilo na vrijeme. To je ključna rečenica ovog slučaja.
Pravosuđe nije zakazalo zato što nije znalo. Zakazalo je zato što nije postupilo. Zakazalo je zato što je dopustilo da formalizam pregazi stvarno vlasništvo. Zakazalo je zato što je dopustilo da vrijeme uništi pravo. Zakazalo je zato što je javne isprave tretiralo kao nevažne papire. Zakazalo je zato što je građanku ostavilo samu nasuprot sustavu koji je trebao biti njezina zaštita.
Ovaj slučaj ne smije ostati samo predmet jednog spisa. On mora postati javno pitanje. Jer ako se Sanji Čolak moglo dogoditi da izgubi nekretninu unatoč dokumentima Republike Hrvatske, rješenjima HFP-a i presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, onda se isto može dogoditi bilo kome.
Ako Vrhovni sud RH može čekati osam godina i potom donijeti odluku kada je šteta već proizvedena, tada pravo na pravni lijek postaje prazna forma. Ako Ministarstvo pravosuđa može odbiti stvarni nadzor i zadovoljiti se izvješćem prijavljenih sudova, tada nadzor nad sudovima postaje farsa.
Ako DORH može isti pravni okvir koristiti kada štiti državu, a osporavati kada štiti građanina, tada jednakost pred zakonom postaje mrtvo slovo na papiru.
Ovo više nije samo pitanje Sanje Čolak. Ovo je pitanje svih građana Republike Hrvatske. Jer država koja ne štiti vlasništvo koje je sama priznala više nije pravna država u punom smislu te riječi. A pravosuđe koje ne štiti građanina od posljedica vlastitih pogrešaka nije stup demokracije, nego mehanizam institucionalne nepravde.
Zato slučaj Sanje Čolak treba jasno i glasno otvoriti pitanje odgovornosti u hrvatskom pravosuđu. Ne sutra. Ne za osam godina već – odmah.
D.M, /Foto: PA
Promatrajući malo ležernije povijest Hrvata nameće se zaključak: rijetko je koji narod kroz svoju povijest…
Poznati su novi detalji tragedije koja se prekjučer oko 19 sati dogodila na autobusnom stajalištu…
Hajduk je u utakmici sedmog kola SuperSport HNL-a na Poljudu pobijedio Slaven Belupo rezultatom 1:0.…
Komentiraj